Gudački portret s Evgenijom

Nastup Splitskog
gudačkog kvarteta i njihovih gostiju u foyeru HNK Split 19. svibnja
2014. mogli bismo nazvati uzbudljivim i hvalevrijednim glazbenim događajem koji
nas je nakratko odvukao od juriša teških dana i ponudio posebni ugođaj nimalo konvencionalan ni jednoličan.
Čarobna snaga iznenađenja i emotivni vrutak u glazbi su pronalazili samosvojni
pjesnički glas koji je valjda morao proći naporan put traganja i lirskih
trzaja. Čudesna glazbena večer koja je palila vatre suspregnutog očajavanja,
uzbuđenja ali i intelektualno-meditativnog sadržaja koji se topio u
jednostavnom govoru glazbene imaginacije od znakovite tišine do šetnje zlatom optočenih ulica
zaboravljenog Pariza…

Kada se u jedan gusti cjelovečernji program unese toliko
snage i predaje čistoj glazbi, treba li pomisliti i na to koliko je tu žrtve
koja nije ni u kakvom razmjeru s materijalnim efektom, ali ni mogućnosti da se
isti koncert više puta ponovi u raznim sredinama ne bi li pljesak publike bio mala utjeha za sate i dane provedene u pripremanju
novog programa. Sve to učvršćuje naš stav da materijalni probici pa ni želja za
dokazivanjem nisu nikad bili pokretači glazbene aktivnosti, već da su neka unutarnja
magma, skriveni zanosi i polet ravnali umjetničkim podvizima. Događalo se da su
upravo stvaraoci estetskih vrijednosti, pa i glazbenih doživljaja, bili
izvrgnuti ruglu i sva je sreća da ih
bitka s okrutnostima života nije obeshrabrila. To je ono što ih vezuje uz
glazbenike koji su gotovo polovicu 20. stoljeća koncertirali u velebnoj dvorani
Hrvatskog doma koji danas vapi za
obnovom i našim svekolikim angažiranjem.

Cage pa Mozart?

Koncert Splitskog gudačkog kvarteta – Valter Lovričević – violina, Ana Tošić D’Ambra – violina, Igor Smoday – viola i Mihovil Karuza -violončelo, započeo je
otklonom od konvencije i kronološkog glazbenog slijeda izvedbom amblematske John Cageove “Četiri minute i trideset
i tri sekunde” iz 1952. Zvuk je u prostoru oko nas, treba biti budan i
osluškivati ga u tišini svijeta gdje je i red također dio kaosa… I kada
pijanist sjedi pored glasovira i ne svira, kao i članovi splitskog kvarteta
koji s instrumentima u rukama šute i osluškuju, Cage upozorava da nema
apsolutne tišine već da pozornost valja usmjeriti na zvukove koji nas okružuju.
Za njega, koji po riječima Schoenberga nije skladatelj već izumitelj-genije, “otvoreno djelo” znak je slobodnog pristupa partituri, načinu pisanja,
izvođenja i slušanja. Glazba nije samo skladba ona je i aktivna participacija i
za razliku od stare glazbe koja poput društva dijeli ljude “nova glazba okuplja
ljude na zajednički rad i korištenje tehnologije za opće dobro”. Ideja
slučajnosti, proizvodnja novoga (orijentalnog) zvuka čak i za balet i novog
glasovira, manje poznato korištenje ljudskog glasa kao instrumenta s
neograničenim mogućnostima, promovirali su čudesnog Cagea u gurua, dok su drugi
u njemu vidjeli šarlatana. Splitska “tišina” i revolucionarna estetika kao da
nisu ozbiljno uzete u razmatranje… Mnogima se Cage učinio kao marginalija izvan
konteksta i kao loša najava dviju skladbi W.A. Mozarta;
Kvarteta za flautu, violinu, violu i violončelo br. 3.u C-duru, K.Anh.171 (285b)
i Adagia i ronda za glass harmoniku, flautu, obou, violu i violončelo u C-molu,
KV 617.

Ono što nam je donio Mozart sa svojim kvartetima, napose onim kasnijim,
bilo je pravo osvježenje koliko slobodom, spontanosti i osjećajnošću, toliko i delikatnošću
pojedinih stavaka, utjecajima koji se nižu tijekom boravaka u pojedinim
gradovima, ali i sazrijevanjem koje će kvartetima dati složenije, gotovo
simfonijske elemente. U oba spomenuta djela, napose u drugom, osjetna je
harmonijska smjelost ali i duhovitost, virtuozitet u dionici flaute, veselost
koja završava u mudrom završetku. Mozart je mislio da se ne može dugo ustrajati
na flauti, ali ga je ona s vremenom toliko privukla da joj je posvetio čak
četiri kvarteta (uz violinu, violu i čelo) tako različitog karaktera. Kvartet za flautu, premda komorne
forme, doima se intimno, transparentno, nizanje živih kontrasta zahtijevaju
mekoću i tehničku preciznost svih instrumenta, što je još važnije rafiniranu
dinamiku nijansiranja od čujnih
pianisima do dramatskih uzleta. Solist Dani
Bošnjak iskusni je flautist, gotovo savršene tehnike, odličan poznavalac
instrumenta i njegovih brojnih efekata, temperamentan i muzikalan, vrsni
realizator Mozartovih ideja i koncepcije. Bez velike mudrolije i traganja za
poznatim, Bošnjak strogo kontrolirano u živahnom Allegru a potom Menuettu, podcrtava bogatstvo i melodijsku bujnost, srećom
ozarenu iskrenost i eleganciju Mozartove linije. Splitski su gudači pratili s
dosta uspjeha reljefnost i zanose ubrzanih bujica, premda se pokazalo da su se
neophodni kontrasti i dublje tonsko oblikovanje, napose u brzim stavcima, znali
izgubiti ili izblijediti.

Adagio i rondo sjajna je skladba iz svibnja
1791.niti sedam mjeseci prije Mozartove smrti. Jedan Alfred Einstein je smatrao
da se radi o instrumentalnom kontrapunktu Ave Verum nadzemaljske ljepote koji
će u gustoj ornamentici kombinirati dvopjeve i solo pasaže s glass harmonikom
vračajući se iznova glavnoj temi s različitim ugođajima. Upravo zbog neobičnog
zvuka glass harmonike koja nas vraća razbarušenoj igri mladosti i priziva
elegične pastoralne prizvuke Adagio i rondo rado se sluša. Izvođenje skladbe
bilo je dopadljivo uz pijanisticu Tereziju
Cukrov, flautistu Danija Bošnjaka i oboisticu Sanju Milić, uz članove kvarteta
Smodayja i Karuzu, premda je dosta toga
ostalo na površini i zatrpano razinom manje dosegnute izražajnosti.

Kapa gore za
Chaussona

Najviše je interesa s pravom pokazano za Koncert za
violinu, klavir i gudački kvartet u D-duru, op.21 Ernesta Chaussona. Kada se bliže prouči Chaussonov život (1855. – 1899.)
i čuje ovo čarobno djelo dugo se ne spava…Ta on je sam, prije prerane smrti,
predskazao kratki životni vijek i želio je da prije odlaska nešto stvori… Melankoličan
i introvertiran, slikarski nadaren s doktoratom prava, nakon dugih studija
glazbe i utjecaja od Masseneta i Franca do Debussyja i Wagnera koji su ga do
bola dodirivali, ostavio je ukupno 39 djela koji se doimaju kao grozničava
vožnja kroz noć  da bi propustio prvi
jutarnji pozdrav Aurore… Stoga hvala Evgeniji Epshtein, pasioniranoj
violinistici koja je valjda poput tako rijetkih pojedinaca osjetila ne samo
rigoroznu disciplinu već i neizmjernu francusku eleganciju i šarm djela koje
nas vodi duboko u šumu odakle se jedva naslućuje tajanstvena rasvjeta za sve
one zanesenjake koji slave trijumf Koncerta op.21 nesretnog Chaussona kojemu
galski pijetao nije donosio blagoslov.

Nije toliko bitno bi li ovom koncertu od
dvadesetak ekspresivnih minuta bolje odgovarala odrednica da je riječ o duetu
violine i glasovira uz pratnju  string kvarteta,
koliko činjenica da je dijalog upravo dva instrumenta uz odgovore drugih toliko
gust i bogat, kontrastan i melodijski bujan, da je od prva tri duga akorda
(motto) preko brojnih varijanti glavne teme, sjajno sačuvana kohezija djela s jedinstvenom psihološkom
lamentacijom u trećem stavku (Grave u
F-molu). Razumije se da je potreban veliki napor da se ovako složeno djelo i
virtuozna strana partiture s uspjehom predstavi publici, temperamentno i
ritmički precizno. Mislim da je to dobrim dijelom i učinjeno dopadljivo i
zrelo, zvukovno izražajno u širokim al
fresco namazima.

Pokretačka snaga
koncerta svakako je violinistica Evgenija
Epshtein, nadarena, muzikalna i tehnički spremna za zadaće najvišeg
koncertnog ranga. Sve je u njezinu umijeću angažirano i punokrvno, kristalni
ton i topla boja instrumenta, pomno izrađeni detalji i sve umreženo u
proživljenu i impresivnu cjelinu. Čini se da je težina zadatka potakla mladog
pijanistu Lovru Marušića na finu
koncentraciju snage i uspjeli stvaralački doživljaj, premda je u kreativnom
zanosu i prelijevanju energija dvaju instrumenata mjestimično dolazilo do pada
intenziteta ili češće do forsiranja tona s opasnošću samodopadne pretjeranosti što je remetilo komornu
atmosferu u dvorani pojačanog eho efekta. Ako se u  gustom dijalogu članova komornog orkestra s
violinom i glasovirom, u rasporedu svirača koji i nije bio najsretniji,
osjetilo mjestimično pomanjkanje skladnog suzvučja i kompatibilnosti uz druge
sitnije nesavršenosti ipak je cjelokupni dojam bio izdizanje iznad razine puke
zanatske pratnje. Chausson nije uvijek tek drama doživljaja već je prije
halucinantni intimni lirizam, psihološka rezbarija slikana najrazličitijim
bojama uvijek elegantno u pokretu koji hrli suncu na leđima  prozračnih oblaka raskošno fantazmagoričnih.

Ukupno, lijepi srčani poseg Splitskog gudačkog
kvarteta i njihovih gostiju, radosna skupna slika s Evgenijom Epshtein, stand
up ovacije publike ozarenih lica. Kobno jureći biciklom ulicama Pariza
1899. udario je u zid Ernest Chausson baš onda kada mu se osmjehnula Euterpa i
kada je grozničavo gutao Turgenjeva, Dostojevskog i Tolstoja… zajedno s njim
nestale su i njegove predivne Poème de l’amour et de la mer….