Prije 27 godina pao je Grad Heroj, jedan od simbola
Domovinskog rata, stradanja i tragedije, ali i hrabrosti. Grad je pod opsadom
bio 87 dana, a vrhunac se dogodio u studenom kada je u pojedinim danima padalo
i do 11 tisuća granata, bombi i raketa.

Vukovar je napadnut sa zemlje, iz zraka, s Dunava, ali i od
samih stanovnika. Dotadašnjom metropolom, zavladala je pustoš i tuga.

Vukovar su branile 2 i po’ tisuće branitelja s lakim
naoružanjem, zaštitari, policajci i dragovoljci. Na suparničkoj strani je
sudjelovalo 400 tenkova, Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo, stotine minobacača
i topova. Na grad je ispaljeno više od 6,5 milijuna projektila.

Do dan danas nije poznat točan broj žrtava Grada Heroja. Neki
kažu da je poginulo oko tisuću branitelja te 3 tisuće civila.

Nakon pada, oko 7 tisuća civila i vojnika završilo je u
logorima. Poginulo je 86 djece, a najmlađa žrtva bila je šestomjesečna beba,
poginula u očevim rukama. Mlađe od 10 godina bilo je njih 54. Bez jednog ili
oba roditelja ostalo je 858 djece, a od 2500 ranjenih osoba – 570 njih su
ostali invalidi.

Protjerano je oko 22 tisuće ljudi, a na Ovčari ih je ubijeno
260. Granate nisu zaobišle ni bolnicu u kojoj je za vrijeme opsade rođeno 16
djece.

Jedna u nizu žrtava agresora bio je i Siniša Glavašević – urednik Hrvatskog radija Vukovar. U teškim uvjetima izvještavao je o tadašnjoj situaciji. U zbirci Priče o Vukovaru pozivao je na
humanost i oprost. Nakon zauzimanja grada izgubio mu se trag, a iz masovne grobnice na ovčari je ekshumiran 1997. godine.

Priča o gradu

“Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?

Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.

Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?

Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa.

Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.

A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi!”