Tihomir Orešković idealan je prototip za novog hrvatskog premijera

Formiran i školovan u inozemstvu, s
impresivnom  poslovnom biografijom, bez
političkog iskustva i uz ne baš tečno sporazumijevanje na hrvatskom jeziku –
idealan je prototip za novog hrvatskog premijera. Sve ove odrednice, bitno
drukčije od “domaćih” političara, daju zapravo nadu da će Hrvatska
nakon skoro dvadeset promašenih godina izbiti na pravi put izlaska iz svekolike
društvene, političke, gospodarske, socijalne i moralne agonije.

Oni koji su dosad vodili ovu zemlju ostavili su iza sebe pustoš i jad

Sve ono što mu osporavaju higijeničari
lijeve provenijencije i vide kao nedostatak za obavljanje tako odgovorne
dužnosti, u ovoj našoj otužnoj hrvatskoj zbilji je svojevrsna prednost.

Da, to se može izvući i kao logičan
zaključak samo ako se pogleda tko je sve od smrti dr. Franje Tuđmana na ovamo
vodio ovu napaćenu zemlju. Cijela galerija suspektnih likova; od blijedih
polaznika kumrovačke škole do lažnih domoljuba protutnjala je labirintima
vlasti ostavljajući iza sebe uglavnom pustoš i jad. Javni dug od 288 milijardi
kuna, gdje na kamate odlazi milijarda kuna mjesečno, samo je financijski
indikator “uspješnosti” njihova upravljanja državom kroz svo ovo
vrijeme. I oni su se našli pozvanim a priori prosuđivati vrline i mane budućeg
hrvatskog premijera. Naučeni na sinekure, sigurni u izborne izglede, otuđeni od
naroda, svjesno podcjenjujući njegovu pamet i strpljenje, oni su zapravo
politiku kao takvu učinili odioznom, prepuštajući puku da sam krči nove putove
izlaska iz ovog očaja.

Kad se analizira ponašanje uskoro bivšega
premijera Zorana Milanovića,  može se
vidjeti koliko je spreman nisko pasti jedan političar, samo da ostane na vlast.
On, za kojega su mainstream mediji do nekidan tvrdili da je urbani političar
europskoga štiha, pretvorio se u kočijaša i primitivca rijetko viđenog na
poličkoj sceni i široj od hrvatske. Isti ti mediji njegove zaplotnjačke igre su
proglašavali vrlinom i političkom vještinom, dok istodobno legitimni manevar
Mosta drže izdajom volje pristaša  tog
pokreta, svjesno pogrešno legitimirajući i generalizirajući glasače Mosta,
podvodeći ih pod šinjel vlastitih političkih nagnuća i projekcija.

Povijesna šansa za Hrvatsku

Hrvatska demokratska zajednica s
koalicijskim partnerima, neovisno o izbornom podbačaju, ima povijesnu šansu da
zajedno s Mostom izvuče zemlju iz gliba propadanja, te da i po cijenu gubljenja
popularnosti i možebitno slijedećih izbora ustraje na reformskom putu, kojemu
nema alternative. Upravo zbog pragmatičnih i usko stranačkih razloga i motiva,
stranke u Hrvatskoj imaju deficit hrabrosti i vizije koje su conditio sine qua
non izlaska iz ove velike krize i društvene drame. Ako sada pokažu hrabrost i
vjerodostojnost u provođenju najavljenih reformi – a zapravo nemaju kuda – onda
će glasači to sigurno znali cijeniti i adekvatno honorirati.

Zato je dobro, vratimo se na početak
teksta, da je budući premijer nestranačka osoba, neinficirana strančarenjem i
politikantstvom. Dobro je da dolazi iz savim drugog svijeta i konteksta, jer
samo potpuni otklon od postojećeg modela upravljanja i stila vladanja, jamči
nadu da se stvari u Hrvatskoj mogu mijenjati. 
Ovi što mu osporavaju nekakav izborni legitimitet, ustvari panično
pokušavaju zaustaviti promjene, želeći vratiti kotač unatrag, kada su u tzv.
rotacijskoj demokraciji u pravilnim ciklusima sebe vidjeli malo na vlasti malo
u oporbi.

To vrijeme je prošlo. Tko od političkih
aktera na našoj političkoj sceni to prije shvati i uvaži, taj će biti u
prednosti.

Uostalom čemu služe političari, pa i
države u konačnici?

Albert Einstein je svojedobno rekao da
je  “država stvorena za čovjeka, a
ne čovjek za državu”.  Kada se ova
izreka prevede na dosadašnje ponašanje hrvatskih političara, ona dobiva svoj
izokrenuti smisao. I u toj izokrenutosti sadržan je sav apsurd i tragika
trenutnog stanja u Hrvatskoj.