Čudna jada od Mostara grada…

Mostar je duboko podijeljen grad. To se može osjetiti gotovo na svakom koraku u ovom gradu, čak i slučajnom putniku namjerniku, koji nije detaljno upućen u sve pojedinosti ultimativne podjele na “istočni i zapadni dio“. Svi društveni odnosi, poglavito oni političkih okvira unutar Federacije, ali i čitave Bosne i Hercegovine, reflektiraju se u Mostaru na jedan pomalo neobičan način. U Mostaru je suživot između Hrvata i Bošnjaka, na posebnoj kušnji nekoliko dana godišnje. Ti dani nisu precizno kalendarski određeni i nemaju svoj fiksni termin. No, ovise o nekom drugom kalendarskom rasporedu, onog nogometnom. Kako nacionalnog nogometnog saveza Bosne i Hercegovine, tako i europskom nogometnom rasporedu odigravanja utakmica nacionalnih reprezentacija. Pomalo čudno, ali kako nam rekoše mnogi “čudno u Mostaru odavno igra na domaćem terenu“. Tako je taj suživot u Mostaru na kušnji kada igraju “Velež“ i “Zrinjski“, svoje utakmice u nacionalnom nogometnom prvenstvu. Dodatan problem je ako ih pravila ždrijeba, te sezone, spoje i u nacionalnom nogometnom kup natjecanju. S druge strane, suživot u Mostaru na kušnji je i kada važne utakmice igra nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine. Ili Hrvatske. Ili Turske. Za neupućenog promatrača, kao logičan zaključak nametnula bi se misao kako je nogomet, u Mostaru, važniji od života. Ili jednako važan kao sam život. No, prava je istina da je u Mostaru sve ili gotovo sve ispolitizirano. Od sporta, preko kulturnih institucija pa sve do obrazovnih ustanova. 

Na putu do Starog mosta, koji je najpoznatiji simbol Mostara, vozimo se uskim gradskim ulicama. Asfalt je prekriven upravo nevjerojatnim količinama lišća, uslijed niza dugih aleja listopadnog drveća. Mostarske ceste i ulice prekrivene lišćem, mogle bi predstavljati idealnu kulisu za snimanje reklama mnogim poznatim proizvođačima guma ili automobila. Stanovnici užurbano koračaju ulicama skrivenih pogleda. Vozači u prometu su posebno nervozni i nestrpljivi. Previše trube, zaustavljaju se gdje god stignu i rijetko poštuju potpunu prometnu signalizaciju.

Na Starom mostu susrećemo tek nekoliko turista: dvoje Japanaca i petoricu mladića iz Slovenije. Slovenci se zaustavljaju ispred štanda na kojem se prodaju majice kratkih rukava s likom Josipa Broza i natpisom: “Josip Broz – dobar skroz“.

Kupuju majice uz smijeh, koji u čitavoj atmosferi neobjašnjive napetosti zvuči pomalo jezovito. Njihov glasan smijeh privlači poglede. I s jedne i s druge strane mosta. Dolaze iz Maribora, a za naš portal jedan od njih, Jure Potočnik, je rekao. 

– Dolazimo iz Maribora, malo smo na izletima. Već smo bili u Sarajevu i Banja Luci, a danas smo odlučili posjetiti Mostar. Hrana je vrlo ukusna, cijene su povoljne, vrlo povoljne zapravo. Samo nam se čini da su ljudi previše mrki. Možda je ekonomska situacija kriva za sve. Sutra ćemo malo za Zagreb pa se vraćamo u Sloveniju, kući.

Razgovarali smo s nekima od prodavača koji svoje trgovačke radnje imaju u neposrednoj blizini Starog mosta. Tako smo upitali Fahriju Isovića što se najviše prodaje.

– Ništa, ništa posebno. Mrtva sezona, nema ničeg, nema raje, nema turista. Loše je vrijeme došlo, vrlo loše. Ljetos sam grupi od dvadesetak Japanaca prodao robe za pedesetak eura. Znači ukupno, svima… Do prije koju godinu svaki mi je Japanac znao ostaviti pedeset eura! Svaki! Cijedio bih ih kao limun, sva im je roba valjala. Eh, kakva su to bila vremena. Živio sam kao Atif beg. A danas…Ma, ništa, sve tuga i jad…

S druge strane mosta, prodavač koji se predstavio kao Marko, tvrdi:

– Loše vrijeme moj novinaru, loše vrijeme za pošten svijet. Ajde bar ti kupi štogod, ajde potroši bar pet maraka, budi mi prvi kupac danas, a već je pet sati popodne. Eto vidiš kako radim, nikako. Za deset maraka? E, jesi čoek’ svaka čast.. Da mi nije ovih magnetića za hladnjake, skoro da ne bih imao šta za prodati, a dajem ih za euro, bagatela… Nema raja para, 
eto to ti je sva istina, nema para nigdje.

Kakvo je stanje u Mostaru? – upitasmo ga.

– A kakvo, nikavo, ko’ i u čitavoj Federaciji. Vidiš i sam kakva je napetost. Još je gore od kada su pukle one bombe u Francuskoj, uvukla se neka čudna atmosfera među raju, baš čudna. Nikom nije do ničega. Svi gledaju ispod oka. Zato pazi kad budeš stao negdje pojest’ nešto. Pazi hoćeš li naručiiti čevape ili ćevape, hoćeš pitat’ luka ili crvenog luka, kapule je li… Nije to isto, nije nikad bilo. Zna raja sve i raja je oprezna.

Vjerojatno iz tog istog opreza nitko nije pristao na fotografiranje, ali nikome nismo zamjerili. 

Stari most smo prelazili dok su se iznad njega miješali različiti zvuci. S obližnjeg minareta čulo se mujezinovo pjevanje, odnosno poziv na molitvu s nekog od zvučnika. Iz jednog ugostiteljskog objekta, čija je specijalnost prodaja čevapa i bureka, čula se pjesma: “Čudna jada od Mostara grada“. Iz obližnjeg kafića, s druge strane mosta, čula se druga pjesma i glas Danijele Martinović: “Gdje Neretva hladna teče, gdje rod svoga zaboravit neće…”. A pod Starim mostom Neretva je tekla. Hladna i brza, kao da želi odnijeti sav nemir negdje daleko. Daleko od svih pogleda i planova ljudi koji žive u Mostaru, na jedan specifičan način. Nerazumljiv i stran ljudima čije oči, svaki dan, ne gledaju tu istu rijeku. Pomalo divnu i pomalo mističnu Neretvu.