Aida – može se griješiti i bogatstvom

Kada se 14. srpnja 2014. Aida konačno vratila na svoj Peristil mogli smo odahnuti, jer do
tada svi su govorili o nepovratnoj ljubavi, miloj pokojnici, velikom gubitku,
praznom srcu grada. Peristil je smatran drugim domom Verdijeve heroine,
prostorom autentičnog dodira čovjeka sa svijetom, ali i mjestom straha onih
koji tamo nastupaju boreći se ne protiv krivnje već za očuvanje egzistencije u
nimalo ljubaznom glazbenom svijetu. Peristil kao jedinstvena kamena škrinja postao
je prostor kušnje, težnji i opsesivna
potreba da se ostvare ideali o sebi, premda mi se čini da je zbog raznih
sudbina u proteklih 60 i više godina tamo često dominirao isušen svijet sjena… Magični
momenti kao da su energiju pjevača i glazbe prebacivali preko rampe u
gledalište, a od tamo se dizao val oduševljenja i vraćao prema Vestibulu… Kakav
totalni teatar u kojemu su svi jedno, teatar istraživanja (Brook).

Aida je u
svijetu i dalje veliki spektakl koji se istina bavi egipatskom poviješću ali
uistinu dodiruje vječne teme ljubavi, mržnje, ljubomore, rata, izdaje, vjere,
manipulacije i smrti na obalama Nila. Ispod zlatnog oblaka egzotične fasade
Verdija zanima patnja i tragična introvertiranost koja prikriva
nepatvorenu ljubav, jer pobjeći se može
mislima daleko, ali tijelo ostaje u sadašnjosti (Camus), a tu se rađa ljubav… U
socijalnim i sakralnim okvirima sve je unaprijed predviđeno, prst krivnje
uperen je tamo gdje se nekakva sumnjiva ljubav uvukla poput zrake sunca koje u
niskom padu prolazi kroz kosu i  zagovara “blaženi pacifizam” (J. Benda). Ceremonija trijumfalne scene i neviđen sjaj kraljevstva faraona Verdiju su samo pozadina,
on je okrenut ljudskoj sudbini onoj izmišljenoj koja je vjernija od same
realnosti.

Draženov prst

Redatelj koji postavlja veliku operu može krenuti raznim pravcima, a to je lako
ustanoviti ako se pregleda 20-ak izvedbi koje se zadnjih  godina prikazuju na važnijim opernim scenama
svijeta, uključujući i Veronu koja je lani proslavila stotu obljetnicu od prve operne izvedbe, opet
Aide. Verona brižno njeguje veliki prestiž, ponosi se imenima koji su tamo
nastupili (Festival del Centenario), tradicija je nenadomjestiva. Dakle, pored
uobičajenog pristupa operi koji slijedi Verdijeva uputstva i respektira
tradiciju i konvenciju (Arena-Verona, Teatro alla Scala, Teatro Comunale, MET,Teatro
G. Verdi i dr.),  dolaze suvremeni
pristupi koji zagovaraju odmake u raznim pravcima (Teatro San Carlo, Teatro
Regio, Royal Albert Hall, Teatro Verdi, Opera national de Paris, HNK Zagreb i
dr.) i konačno oni koji povezuju ta dva pristupa poput  brojnih američkih i drugih kazališta koja se
probijaju kroz džunglu viđenog i “posuđenog”.

Redatelj
splitske Aide Dražen Siriščević, koji
je svoja iskustva akumulirao dugogodišnjim radom na HTV-u gdje se ogledao u
raznim poslovima od producenta do
redatelja, nije krenuo početničkim istraživačkim putem već je kao poznavalac
brojnih poznatih varijacija na poznatu temu (Aida) kombinirao takav
stilsko-interpretacijski koncept koji je u datim okolnostima njemu mogao biti
najbliži. Stilski ključ za takav pristup bio je doduše realizam, ali je on
mjestimice domišljenim idejama oblikovao vizualni i funkcionalni izraz koji se
kretao sigurnim i provjerenim putem ne prihvaćajući iznenađenja, mitomaniju ili
božanske zamisli. Veliko, raskošno i sjajno, brojevi koji slijede u nizu poput
filmske trake stvaraju dojam spektakla i slikovite gustoće, pa i drame, koja dominira u prva dva čina, ali stječe se
dojam da ako ičim predstava zamara to je upravo bogatstvom! To nije naša
umotvorina, dugo već svijet tomu plješće
i ako toga nema svi su nesretni. Čisto
umjetničkim i psihološkim supstratom komorni Peristil sugerira nešto drugo.
Manje a dublje, bez dopadanja, s likovima koji nisu tek ukras vizualnog
rasporeda, mašta i spretnost (cijela povorka i sveprisutnost glave vukova i ptica) nisu uvijek najbolji saveznici, uz
izuzetak dosjetljivog i iznenađujuće funkcionalnog ulaska Radamesa i ratnih
simbola iz publike na pozornicu. Verdi
je od toga bježao, tajna njegovog magnetskog polja negdje je drugdje. Iz
pozadine, u tišini prikrada se ljubav i sve ono što je ugrožava, luk je
zategnut a lirski momenti su krhki pa ih najmanje sitnice ugrožavaju. Ako je
redatelj imao poteškoća s rasporedom masa, pokušaji s emocijama i ljudskim
zanosima bili su sretniji, nisu ovisili o dekoru i iluziji već se oblikovao
okvir u kome su se ležerno smjenjivali glumački postupci i, razumije se,
različiti talenti. Režirati, kako je na jednom mjestu kazao Božidar Violić,
znači otkrivati sudbine ličnosti u drami (operi), a pokušaji koje je u tom
pravcu imao Siriščević računali su s uvjerljivošću pojedinaca koji u našem
slučaju nisu daleko stizali, osim u slučaju pokretljivog Amonasra.

Protiron i
zlato

Za svakog scenografa Peristil je velika zamka i zadana
vrijednost. On je utjelovljenje duha prohujalih vremena, on je gotovo upijena
sudbina tolikih života i iskustava, autoriteta i vladarskih sudbina. Uvijek se
začudim kada vidim da se Peristil želi promijeniti, pokriti, nadograditi,
pretvoriti u nešto drugo, a on kao ambijentalni prostor ima svoju jedinstvenu
univerzalnu energiju, čak i onda kada se radi o drugom vremenskom i
arhitektonsko-stilskom razdoblju (staroegipatskom). To je poznato od prvog
uprizorenja Aide 1954. i minimalne Bunkove intervencije (dva totema), pa me začudio
pokušaj da se okretnom scenskom arhitekturom (stubovima) u prostoru podno
Protirona upućuje gledatelje na zamišljene sadržaje od hijeroglifa, preko
zavjesa do zlatne palme, ili čak dodanu umjetnu sfingu radi ravnoteže!? Inače, talentirani scenograf Slaven Raos, sputan raznim ograničenjima, prazni prostor ispunio je
praktikablima i blagim kaskadnim površinama, premda ne nalazi adekvatni
smještaj za kamenu grobnicu koja je Amneris ostavila u zadnjoj slici na podu
podno nogu umirućih ljubavnika.

Kostimi mladog modnog dizajnera Juraja Zigmana ponovo su se našli u središtu pozornosti i izazvali
bučne komentare. Treba odmah istaknuti da je riječ o iznimno vrijednom i
predanom mladom umjetniku, usredotočenom na svoj rad i sasvim izdvojen pristup,
crtački virtuozan i obaviješten, odlučan u nakani da mu kostimi budu umjetnička
kreacija. Ono što ga izdvaja od drugih nije uniformiranost, suzdržanost, duboka
istraživačka crta, već uzlet fantazije, arabeskni zapis, nametanje stila,
dijapazon kolorita i raznovrsnost obrade. Sve u Egiptu pršti, leti, podređeno
je ženskoj ljepoti, tropskim krajevima, gustom printu, zlatnim trakicama i
volanima (art nouveau movement) , sve miriše na upadljivost i pikantnost
detalja.  Krojačka majstorica Ankica
Matijaš izradila je oko 130 kapa i oglavlja i oko 770 delikatnih detalja, u
krojačkim radionicama Zigman je upregnuo žene na takav predani rad da bi svaka
zavrijedila u zlatnoj dizajniranoj haljini prošetati gradom! Ipak, boja nije
samostalni akord  i podređena je zakonima
dramatike, posebnim likovima i simbolima. Ako bi se i mogli prihvatiti šareni
kostimi, raskoš zlata Amneris, jedinstveni plavi kostim Aide, elegantni bijeli kostimi balerina i dr. teško je u tu sliku uklopiti onoliko zlata
kojeg sobom nose svećenici, napose Ramfis. Sve što o njima znamo, ne iz
hollywoodske produkcije, upućuje na asketizam posebne vrste. Konačno, možda i
ne slučajno, egipatski i napose etiopski kralj imaju najljepše kostime zemljane
boje, bez upadljivih kontrasta, slikarske dopadljivosti i ležerne simbolike.
Majstor rasvjete Zoran Mihanović kao
da nije imao dovoljno vremena da široku i tako razuđenu fresku Egipta
detaljnije dotakne i moguće umiri.

Glazba-različiti
dosezi

Ono što Aidi daje glavnu vrijednost jest glazba, koja
radikalnom i “modernom” libretu donosi krila harmonije i instrumentacije jasno
lokalnih boja i svijeta jedne zasebne civilizacije. Već smo kazali da je Verdi
zgotovivši svijet pompe, brzo pokazao svoj glavni interes za ljudske sudbine,
prisan i profinjen tragalac najdubljih ljudskih osjećanja. Ništa što nije
vezano uz glavnu nit drame nema svoje 
mjesto, Aida ostaje glazbeno zaokružena, romantično izražajna i
dramatski uvjerljiva. Ravnatelj opere Nikša
Bareza nastojao je okupiti ansambl oko koncepcije koja iziskuje maksimalni
napor i koncentraciju, čist, izbalansiran i ugodan pristup. I dok je tih, prozračan i kontroliran ton sjajno otvorio operu, s
vremenom se pokazivala tendencija nešto usporenog čitanja (napose u trećoj
slici koja je otupila dramatiku sukoba
ili u samom finalu opere) ili nervoze koja je utjecala na gubitak tenzije
napetosti tamo gdje je to bilo za očekivati. Dojam razvučenih tempa,
mjestimična nedorečenost i zvukovna oporost moguće je posljedica nedovoljne
uvježbanosti dijela (mlađeg) ansambla ali i pomanjkanja motivacije za moćne
gradacije i virtuozne stranice partiture. Ukratko, ne može se govoriti o
ozbiljnijim glazbenim posrtajima, tim prije što je bilo dojmljivih kontura, ali
samo srčaniji posezi i iskrenija motivacija koja slijedi iskustvo i preciznost
ravnatelja mogu dati dinamične gradacije i instrumentalne boje koje zaslužuje
premijerna izvedba.

Riječka
sopranistica Kristina Kolar nova je
peristilska Aida, snažnog i tamnijeg glasa “lirico spinto”, značajnog raspona i
dobro fokusiranog centra koji je lak i podatan u visinama. Ipak, snažni dramski
momenti tek očekuju adekvatan tretman, uz napomenu da su dobri piano efikasniji
do bilo kojeg fortea. Veći intenzitet zvuka i psihološko nijansiranje njezinom
gasu mogu dati poželjniju mekoću i prozračnost. Kolarova je ostavila dobar
dojam, moguće glumački suzdržan i oprezan, ali s perspektivom da ovlada ulogom
i peristilskim tajnama. Bugarski tenor Kamen
Chanev, kojega se sjećamo s njegovih ranijih nastupa u Splitu (Des Grieux i Radames u Kamerlengu) ovaj put
je zadivio ne samo jedinstvenim registrom, visokim tonovima, već i ugodnim
legatom. On je danas ugledni tenor koji nastupa na prestižnim pozornicama svijeta.
Moldavskoj mezzosopranistici Eleni
Cassian povjerena je uloga Amneris koju je donijela ugodnim i muzikalnim
glasom, ali to nije bilo dovoljno za ekspresiju i velike vokalne zadatke tog
zahtjevnog lika. Ramfis Ivice Čikeša
u zlatnoj odori i zlatno uzoran, premda bismo ponekad poželjeli više
mira i rezerviranosti u liku moćnog svećenika. Lucijano Batinić kao egipatski kralj ugodan ali nešto više
atrakcije i zvučnosti ne bi smetalo. Etiopski kralj u liku talijanskog baritona
Carmela Corrada Carusa ostavio je
sjajan scenski utisak, ali on nije bio praćen adekvatnom snagom i prodornim
visinama. I dok je Vinko Maroević
kao glasnik  bio uvjerljiv, dotle uloga
Svećenice za inače solidnu Ivanu Lazar nije
bila sretna.

Balet HNK (koreografi Dinko Bogdanić i Oskar Hramoš) premda
decimiran ostavio je ugodan dojam, meni bliži u Hramu Vulkana (radije manje
plesača na onako skučenom prostoru) nego li u velikoj trijumfalnoj slici s
koreografijom koja je plesačicu (Sanja Dimache) izložila velikim naporima i
gužvi s plesačima različitih visina. Ipak, slika senzualnosti i čežnje osjećaju
pobjede dodala je još jednu erotsku dimenziju. Povratak Harmošovih črnčića
mogao je biti bolje pripremljen.

Zbor HNK (zborovođa Nina Cossetto)
uredan, bez većih oscilacija, a Puhači Gradske
glazbe “Imotski” (voditelj Ivan Glibota) vrlo solidni.

Eto, to je naša nova/stara Aida, vratila se otmjena duha, nostalgično
raspoložena, zaboravljanih i opet pronađenih uspomena, bučnih i intenzivnih
emocija, njezina ljubav je u tuzi kiše i sjeni smrti, ali iznad zemaljskih
ljudi, odletjela je daleko radi te iste ljubavi da bi nama podarila malo
mudrosti i nade. Ispratili smo je ovacijama, ali začudno ne i aplauzima
umjetnicima kada su to na sceni zaslužili!