Za grupu Viva kažu da je zasigurno najbolji bend u Dalmaciji, pa i šire. Svirali su na svadbama mnogih nogometaša i javnih osoba, a mali je broj hrvatskih pjevača koje nisu barem popratili na nekom humanitarnom koncertu, ako već nisu ostvarili komercijalnu suradnju. Grupa koja već petnaestu godinu zaredom glasi kao najbolji izbor za svadbe, ali i najskuplji, što je članove Vive iznenadilo. Sasvim su obična ekipa s neobičnim hobijima, počašćeni što sviraju svadbe. Štoviše ponosni su što ih traže i što zahvaljujući svom poslu mogu putovati i preko oceana. Uz kratke izmjene tijekom godina, najvjerniju postavu čine Mario, Toni, Stipe, Marko i Zrinka. Doduše, svi ih znate.

Od početka 2000. godine do danas, grupa Viva je u istoj postavi i zauzima vodeće mjesto na gažerskoj sceni u Dalmaciji. Što biste istaknuli kao tajnu uspjeha jednog benda?

Mario: Hvala na komplimentu. Mislim da glazba nije utrka, uvijek je neko malo manje ili malo više aktualan u nekom danom trenutku! Naša tajna uspjeha je odanost i ona je jedini preduvjet za uspjeh u svim granama života; poslu, obitelji, odgoju i ostalom. Dakle mi smo odani jedni drugima, vrlo jednostavno!

Stipe: Imali smo mi u bandu i teških bolesti, i rođenja, i financijskih problema, privremenih odlaženja i vraćanja pojedinaca. Dakle, bilo je lijepih i grubih događanja i opstali smo jer nas veže poštovanje, ljubav i odanost. Sve je to život! Ne bi htio zvučati pretenciozno, ali mi smo rariritet kada se osvrnemo oko sebe. Nema u nas  "u se, na se, podase"! Ali promijenit će se to, nadamo se. Moraju ljudi evoluirati jer će se poubijati. Svatko zreo će razumjeti značenje napisanog.

Svirali ste na vjenčanjima raznih osoba iz javnog života. Postoji li razlika svirati vjenčanje nekom anonimnom ili poznatom?

Mario: Naravno, ovi su poznati, a ovi nepoznati. (Smijeh) Na vjenčanjima gdje dođu javne osobe, osim što sviramo, imamo besplatan teatar. Dakle mi smo na bini, malo više nego ostali, i ništa nam ne može promaknuti nikada! Da bi dobro radio posao, moraš imati 100% kontrolu i sve moraš vidjeti, kakvo bilo vjenčanje. Često puta u sitnije sate proslavu vidimo u nekom drugom svijetlu. Tu vidiš ko je kome muž i žena, a onda paralelno tko s kim koketira, tko koga vara, tko se drogira, tko se šepuri, tko je opušten, tko je normalan, ta i tko je kreten. Dakle mogli bi knjigu napisati, ali neka za sada to rade starlete. Mi ćemo svoju za 10 godina. Imamo arhivu najjaču u državi, a inače što se glazbe tiče razlika generalno ne postoji. Stvarno svakome damo svoj maksimum, 1000% iz kostiju. Vjenčanja su vam kao rulet. Kad se najmanje nadate i gdje mislite da će atmosfera biti prosječna, vjenčanje izgori do neprepoznatljivosti, a i obratno!

Kakva su onda vaša očekivanja?

Stipe: Nama je bitno, da svatovi i mladenci s vjenčanja otiđu sretni i zadovoljni, a paralelno da smo i mi zadovoljili naša očekivanja. Onda znamo da radimo dobar posao. Dakle dajemo 1000%, i da bi ostali na vrhu kao prepoznatljivi trebamo se obnavljati, nadograđivati, modernizirati, ići na estetske operacije i ostalo. Dakle, svakim danom dolaze mlađi i kvalitetni bandovi koji nam daju poticaj da se još uvijek razvijamo!

Koliko se drugi bandovi uspoređuju s vama?

Mario: Nerijetko sam čuo među kuloarima kad se neke pita da oni kažu "mi smo ti nešto kao Viva". To je jako ugodno čuti jer znam da radimo dobar posao i da smo utabali kvalitetan put ostalim izvođačima. Ali evo da napišem i svim onim kolegama koji uglavnom pljuju po svemu sto se miče, a bave se glazbom, prepoznat će se: Nikada nećete biti kao Viva jer nemate dušu, nemate kvalitetu, nemate požrtvovnost, odanost, vodite se krivim vrijednostima misleći da se stepenice mogu preletjeti! Mnogi bandovi koji su stariji od nas, koji su ovaj posao izmislili prije nas i od koga smo mi sve naučili pa dodali nešto svoje, zahvaljujemo im se do groba jer su nam bili mentori kada je to trebalo, kad smo se raspadali, kada nismo znali ništa. Danas se po istim tim ljudima pljuje, svjedok sam  strukovnog  nepoštovanja jer neki "miševi" misle kada netko nema nastup da ne valja, ili ako se svira kao "one men band" u nekom restoranu gledaju ga sa žaljenjem.

Svi ćemo mi biti i gore i dolje, i da ova naša branša išta valja bili bi svi skupa, zajedno, i svima bi nam bilo dobro, ali puno ih je ovdje zalutalo i statistički spadaju u  otpad, pucaju od zavisti i ljubomore. Ja bih takve Ustavom zabranio. Jesam li pretjerao?

 Možete li se prisjetiti neke zanimljive anegdote na vjenčanju?

Stipe: Pa jednom nam je, Bože mi oprosti, umro čovjek na vjenčanju. To je bio šok neviđeni. Mislili smo da je čovjek pao, čak se i nasmijali, ali nažalost bilo je ono što nitko nije očekivao! Nikada to nećemo zaboraviti. Bog mu dao pokoj. Žao ti čovjeka, mladenaca, obitelji, kako pomoći u cijeloj agoniji. Dakle izuzetno tragično zanimljiva anegdota, ali nadam se da se više nikada neće ponoviti.

S obzirom na stotine odsviranih svadbi, kakvoj se danas najviše radujete? Imate li neke omiljene sale, gradove?

Mario: Pa definitivno se radujemo mnogim salama, gradovima, profilima mladenaca… Često smo se vraćali na ista mjesta, upoznali male obične vesele ljude koji požrtvovno rade cijelu noć da bi ceremonija proslave bila idealna. Uglavnom pokušamo ostaviti dobar, odnosno normalan dojam, biti ono što jesmo, pa se nerijetko povežemo s gazdom, personalom, čistačicama i ostalima. Svi smo mi karike u lancu koje čine ovaj posao. Nerijetko ujutro svi skupa ostanemo za stolom razmjenjujući iskustva i priče; fotografi, kamermani, konobari, gazde, mladenci… Upravo tada se uvijek dogode najljepše priče iz života i posla.

Vaše mišljenje o stereotipima koji vežu bendove koji sviraju na svadbama?

Stipe: Vjerujte mi iz dubine duše da smo privilegirani što imamo čast svirati vjenčanja. Svi su veseli, svi su lijepi, puno dobre spize, puno dobre pjesme, uvijek klimatizirano, neprestano putujemo, uvijek u neki novi grad, glazba nas je odvela čak i preko oceana. Ne znam što ima ljepše i idealnije u vremenima u kojima živimo?

Priča se da ste najskuplji bend, je li to istina?

Stipe: Naravno da nije. Pa Bon Jovi je skuplji, Queen, Gibonni... (Smijeh) Ne znam tko vas je informirao o cijenama, ali volio bih da javno napišete neslužbeno koliko tko zarađuje da se svi dobro našalimo!

Jedno vrijeme ste surađivali s  Giulianom i klapom Intrade, pa ste s istima i snimili duet. Kako danas gledate na takve glazbene suradnje i koliko su vam one pomogle ili odmogle?

Mario: Mislim da su naše suradnje bile iskrene, prijateljske, a i poslovno dobre. Pjesma "Šteta duše" s Giulianom je postala zapažen hit što je dobro i za njega i za nas, isto tako s Barlićem lijepa pjesma i dobar spot. Sve naše suradnje s bilo kim imaju uglavnom prvo prijateljski predznak. Nikada motiv nije samo posao, sve su idejno nastale i sazrele po kafićima, restoranima, salama, diskotekama. Moram spomenuti i našeg velikog prijatelja Jolu s kim nemamo poslovnu suradnju, a voljeli bi, i definitivno spada u najuži krug istinskih prijatelja. Čovjek koji ima sve što bi jedan kompletan čovjek trebao imati u sebi.

Pjesmu "Volin sve bilo" posvetili ste voljenom Splitu i Hajduku, koliko vam u životu znače ta dva simbola?

Stipe: Na ovu temu se može razviti novi intervju. Kao grupi, neupitno je da smo kroz ovu pjesmu uspjeli pokazati da dušom i tijelom živimo za Split i Hajduk. Puno puta se pjesma čula na stadionu i izvodila na nastupima vezanim uz Hajduk što nam je izuzetna čast. Kada vidite proslavu 100 godina Hajduka, i Hajduk kao brand, i Split kao grad, mentalitet, tko ne bi htio biti dijelom institucije!? To je neupitna čast. Hajduk i Split se žive, ne može se to naučiti! Mi zaista volimo i poštujemo Split, i uvijek dajemo i davat ćemo podršku našem Splitu, Hajduku, i Torcidi.

Da vam netko ponudi deset milijuna dolara, ali da se morate preseliti u drugu državu i krenuti ispočetka, biste li pristali?

Mario: Bili vi?

Pa, iskreno, razmislila bih.

Mario: Novac po mom mišljenju nije osnovni pokretač ljudi u svijetu! Čim si likvidan već si dobar i imaš mogućnosti da se posvetiš nekim boljim, kvalitetnijim, duhovnijim vrijednostima koje ti puno bolje mogu oplemeniti život nego gomilanje novca. Mislim da se zaista vraćaju drugačije vrijednosti. Teško je govoriti u ime osoba koje spajaju kraj s krajem, bez nade da će tijekom cijeloga života riješiti stambeno pitanje, koji ne mogu rastegnuti plaću od 1. do 1., koji ne znaju kako izgleda imati osnovno i normalno za život… Novac je zlo zbog kojeg je društvo izmanipulirano, zbog čega se ljudi ubijaju, zbog čega se krade pa mi po tim parametrima ne predstavlja nešto što mi imponira. Novac ne može kupiti zdravlje, ljubav, poštovanje, grupu Viva…

Kažu da ste jedan od najaktivnijih bendova što se tiče humanitarnih akcija?

Stipe: Drago mi je da nas se tako etiketira. Jesmo, zaista jesmo najaktivniji, evo neskromno ću to kazati. Uvijek smo nesebično pomagali i dalje ćemo, samo što su se danas pojavili raznorazni organizatori humanitarnih fijaska, pa moraš bit i izvođač i organizator i mudrac, a nekad nažalost znati reći i ne. Imam potrebu kazati da je svim izvođačima moralna obaveza pomoći ako se to od njih traži!

Mario: Mnogi su tako uvijek nesebično pomagali, Jole je gotovo humanitarna prostitutka, Zeko isto. Ima ih još mnogo koje treba spomenuti, za ove odgovaram svojim DNK. Pohrliti u pomoć jedino kada je njihov društveno humanitarni obol emitiran na državnoj televiziji je ispod svakog ljudskog dostojanstva, a mnogi su takvi. Nerijetko neki znaju pitati honorar za humanitarni nastup, nerijetko se trguje i s nama da ćemo bit na televiziji ako otpratimo besplatno druge izvođače. To je tema za drugi put.

U pripremi je jedan duet koji  bi u eter trebao biti pušten malo prije proljeća. Znate li već tko će s Tonijem izvesti novi potencijalni hit?

Stipe: Imamo jednu odličnu pjesmu koju smo pustili Rozgi i imamo želju to snimiti s njom. Ako uskoro vidite spot i čujete pjesmu Vive i Rozge znači da to je to!

Zanimljivo da svi unutar benda imate zanimljive hobije, kažu vaši prijatelji da ste adrenalinski bend, što bi to značilo?

Mario: Dakle Stipe i moja malenkost se uglavnom pratimo sportski, da ne rečem avanturistički. Imamo ozbiljne motore za putovanja, avion odnosno jedrilicu za igranje po zraku, kitesurf za igranje na moru, lovimo ribu, vozimo bicikle, idemo u teretanu, volimo alpinizam, valjda sam sve rekao. Da, kumovi smo. Sve što diže adrenalin, eto nas tu kao muhe na znate već što. Nismo bikeri, ali smo se prošle godine odvažili otići s motorima u Barcelonu. Ove godine je odabrana destinacija Atena – Istambul, ako Bog da. Ja sam bio na par državnih prvenstava u Zrakoplovnom jedriličarstvu. Zajedno smo gušteri u kitesurfingu i neprestano se topimo, ali se ne predajemo. Ja sam čak boksao s kolegom Milanom Terzom, to ste trebali vidjeti, dva invalida s rukavicama. Bile su 3 mjeseca ozbiljne pripreme s "pravim" trenerima, a meč je čak došao gledati i Branko Cikatić, Mark de Mori, Šimunđa, Stipe Dolić, Gabrić… Neki su bili u logistici i pripremama, a bilo ih je puno koje znate, ali da ne nabrajam sada jer ću sigurno nekoga izostaviti. To je ozbiljan adrenalin i predobro iskustvo, a i našalili smo se do suza. Ove godine je revanš i bit će najavljen. Ostali iz grupe imaju pitomije hobije; Bilan voli ići na pizzu i colu, Zrinka ima najozbiljniji hobi - majčinstvo, a Toni voli noć, šank, a to je ujedno najozbiljniji i najsofisticiraniji hobi koji možeš imati premda ga je i njega prinova poprilično zadržala u pitomoj kućnoj atmosferi.

U sklopu Artist in residence programa udruge Cirkus Kolektiv 02. - 20.12.2022. je gostovala finska cirkuska skupina Lumo Company sa svojom produkcijom suvremenog cirkusa "Fineline" , čiji je naziv gruba metafora za traženje ravnoteže unutar prirodne neravnoteže stalnog kretanja. 

Izvedba rada u nastajanju je održana u petak, 18.11.2022. u 20.00 sati u Amfitetru Doma mladih u Splitu ispred više od 60 gledatelja.

Rad se bavi istraživanjem ravnoteže kroz tri aspekta – glazbeni aspekt, fizički aspekt pokreta na žici i fizički aspekt pokreta na podu. Produkcija se oslanja na osjećaj za ravnotežu dvoje finskih cirkuskih umjetnika i jednog pijanista. 

Na izvedbi je prikazan 30-minutni isječak iz predstave, a gledatelji su tokom razgovora s umjetnicima nakon predstave dali doprinos budućoj kreaciji kroz pozitivne kritike i komentare.

Muzej grada Kaštela u sklopu projekta oživljene povijesti i eksperimentalne arheologije, provodi radionice pod nazivom „Mali Rimljani u Sikulima“. Namijenjen je prvenstveno nižim razredima osnovnih škola ali je zamišljen i za niže i više uzraste te sve zainteresirane školske grupe.

Muzej je pripremio, uz financijsku potporu Splitsko – dalmatinske županije, zanimljive razne popratne edukativne i didaktičke materijale za muzejske radionice. Uz izradu replika predmeta, pronađenih na arheološkom lokalitetu, pripremljene su pedagoške mape „Odjeni Rimljane“ koje se sastoje od crteža dječaka i djevojčice i nekoliko vrsta odjeće s popratnim tekstovima po kojima će djeca moći odrediti kojoj skupini njihovi likovi pripadaju (patriciji, plebejci, robovi…). Pomoću nje otkrit će tko su bili Rimljani i što su ovdje radili, kakva su bila pravila odijevanja, jesu li se mogli oblačiti kako su htjeli? Djelatnici muzeja ispričat će, sukladno uzrastu djece, priču o Sikulima, najvažnijem antičkom lokalitetu na području Kaštela. Čitav dojam upotpunit će odijevanje djece u „antičku odjeću“ sašivenu, prema edukativnoj mapi, upravo za ovu priliku.

Proteklog vikenda ugostili su ponajbolje kandidate prošlogodišnjeg Masterchefa pa su tako uz njih kuhali Gorana “Goge” Milaković i pobjednik showa Ivan Temšić. Večera u šest slijedova sljubljena s Jagunić vinima brzo je planula pa ne čudi što se otvorila i druga večer i druženje nastavilo.

Posjetitelje je prvo dočekalo predjelo ceviche hame s emulzijom od agruma i gelom od mandarina koje je kreirao Temšić da bi potom prešli na julienne tunu s beurre blanc umakom i ikrom pastrve s potpisom domaćina.

Posjetitelji su uz svaki slijed mogli kušati drugo pjenušavo vino Jagunić vinarije s Plešivice i čuti brojne zanimljivosti vezane uz ovu hrvatsku regiju.

Treći slijed oduševio je prisutne jer Temšićeva juha od muškatne bundeve poslužena na mousseu od patke s džemom od ljubičastog kupusa i mariniranom jabukom je izazvala pravu eksploziju okusa i tekstura.

Došao je potom red i na svima omiljenu Goge Milaković koja je poslužila ragu od sipe i jastučić punjen kravljom skutom i bobom koji je također bio jedan od favorita večeri a može ga se pronaći i u novoj karti njenog bistroa “Missy B.” u Splitu.

Iskusni Robert P. Žmire poslužio je potom trganu janjetinu u korici od začinskog bilja uz janjeći demi glace sa suhom smokvom i majonezu od inćuna, a druženje se privelo kraju desertom koji je potvrdio fenomenalnu večer. Goge je pripremila glazirane kruške u rose vinu s mascarpone bourbon kremom i bjelanjkom u kaduljom aromatiziranom mlijeku.

Nije čudo što su gore navedena jela izazvala aplauz posjetitelja i tako na najbolji mogući način privela kraju ovo gostovanje.

Restaurant Mare najavljuje uz novi menu i još ovakvih gostovanja te se logično nameće kao mjesto koje zaista morate posjetiti ukoliko vas put nanese u Trogir, grad sretnog trenutka.

- Neko sam vrijeme vjerovala da smo predrasude da psiholozi služe jer je netko poludio ostavili iza sebe. Psiholozi su tu da pomažu ljudima da neke stvari pogledaju šire ili ih navedu da sami izađu iz neke problematične situacije. Potražiti pomoć kod psihologa je pokazatelj zrelosti neke osobe, pokazatelj da netko želi riješiti problem, a ne ga gurnuti pod tepih - riječi su to Mirjane Nazor, psihologinje koja je sintetički pokazatelj smirenosti i uspješnosti, dokaz stručnosti i dinamičnosti u svijetu u kojem je situacija zabrinjavajuća, stanje bez perspektive.

Skoro je postala pravnica...

"Ako znam uzrok, sramota ga je ne reći javno..."

- Kad sam došla u Split, nakon pola godine bez posla, zaposlila sam se u Zavodu za zaštitu na radu i zaštitu od požara. Trebali su psihologa s pola radnog vremena. Nije tada bilo ni Filozofskog fakulteta, ni PMF-a u Splitu nego tek nekadašnja Pedagoška akademija koja je prerasla u dio Filozofskog fakulteta u Zadru. Kad je raspisan natječaj, javila sam se i primili su me na radno mjesto predavača gdje je već radila psihologica Mira Nikolić, danas nažalost pokojna. Uz nju sam stjecala predavačko iskustvo i ostala tu do mirovine iako se ta institucija transformirala u međuvremenu.

-  Jedna od tih teških situacija u mojoj karijeri je bila sa Filipom Zavadlavom. Ubojstvo je jedna priča, ali kako je on došao u situaciju u kojoj se našao. Brat i on su bili dobri đaci u školi. Znalo se da žive u nefunkcionalnoj obitelji. Svejedno djeca nisu oduzeta od obitelji, nisu imali neophodnu pomoć. Čitali smo da ih je majka nagovarala da kradu za nju, a ipak su ostali u toj obitelji. To je zbilja šokantna spoznaja, da jedno društvo koje se hvali da je humano, da smo u većoj mjeri katolici i bitan nam je bližnji. Ipak, smo do sada zanemarili mnogo djece. Gurnuli smo ih u kriminal, u devijantno ponašanje jer u trenutku kad im je trebao oslonac, kad su trebali nešto čvrsto i stabilno, nisu to imali. Imali su formalnu obitelj, ali sigurnu i toplu obitelj, ne.