Svjetski dan kokica – znate li zbog čega baš bez ove grickalice ne možemo pogledati film?

Priča o najpopularnijoj grickalici na svijetu – kokicama, započinje uzbudljivim procesom zagrijavanja zrna kukuruza kokičara koji se, uz pucketanje koje odjekuje poput malih vatrometa, transformira u bijelu pahuljastu poslasticu. Već barem 36 godina, ta poslastica slavi svoj dan 19. siječnja.

Neke stvari na ovom svijetu jednostavno idu zajedno. Možemo živjeti cijeli život bez da se upitamo kako je do tog spoja došlo, i zašto je opstao toliko dugo. Jedna od takvih simbioza su kokice i film. Jeste li se ikada zapitali zašto su kokice sinonim za grickalice u kinu?

Kao i mnoštvo drugi običaja koji vežu zabavu i hranu, kokice i sve vrste predstava prvi su povezali  Amerikanci. Iako su se kokice radile od davnina, prvi put se u literaturi pojavljuju u rječniku amerikanizama 1848. godine. U to su vrijeme kokice u Americi bile iznimno popularne i dostupne svuda, posebno na sajmovima, sportskim događajima i cirkusima. Jedini mjesto razonode na kojemu se kokice nisu mogle naći bila su kazališta.

Kokice su u to vrijeme bile prvenstveno ulična hrana. Bile su rijetka grickalica koja se mogla proizvesti direktno na ulici.

Ljubav kina i kokica nije bila ljubav na prvi pogled. Iako su bile vrlo popularne, kina u početku nisu željela kokice u svojim dvoranama. Ideja vlasnika kina bila je pretvoriti kino u mjesto luksuza i visoke kulture poput kazališta. Kina su bila bogato uređena, i obložena gustim i debelim sagovima. Upravo je to bila najveća preprijeka prodaji kokica ispred kina, jer vlasnici objekata nisu željeli da publika ugazi kokice u njihove skupe sagove. Pretpostavka je bila da bi takva ‘narodna’ hrana odbila publiku visoke platežne moći.

A onda se dogodila Velika Depresija. U vrijeme teške krize i recesije američke ekonomije, kina su i dalje profitirala. Ljudi su jednostavno željeli jeftinu distrakciju od svakodnevnih problema. To vrijeme bilo je odlično vrijeme i za kokice. Kao iznimno jeftina hrana, bile su luksuz koji si je većina mogla priuštiti, a proizvođači su se za samo desetak dolara mogli opskrbiti sirovinom za cijelu godinu.

Iako kina nisu prodavala kokice u svojim prostorima, ‘kokičari’ nisu mogli odoljeti velikim grupama ljudi koji su se skupljali oko kino dvorana. Ljudi su kokice kupovali iako ih nisu mogli ponijeti sa sobom u dvoranu. U kinima su se pojavljivali natpisi koji upozoravaju publiku da svoje kokice i kapute ostave ispred dvorane.

Kada su sredinom tridesetih, uslijed teške krize i kina počela propadati, opstala su samo ona, koja su dozvoljavala unošenje kokica u dvoranu.

I tada postale su ono što su dan danas. Jedini sinonim za grickalice uz film.