Pa je snig i Riva se priselila na Kupres: “Dalmatinci bolje skijaju od Hercegovaca, njima je mora puna kapa…”
Pa je snig i Riva se priselila na Kupres. Ako je Sljeme zagrebačko, a Platak riječko, onda je Kupres – dalmatinsko brdo.
Onih jedan, dva posto koji ne moraju gledat kol’ko šta košta, i koji sa setom trendovskih skijaških odijela i najskupljom opremom skoknu u St. Moritz kao da idu na kavu u kvartovsku birtiju, neće ni pomišljat da odu na dvi ure priko grane i guštaju u kuvanome vinu, suncu, a plus i snigu. Onaj ostatak po starom dalmatinskom običaju zna di će.
Kaže jedna legenda da je pitao Kuprešak Dalmatinca kako je rodilo grožđe, a ovaj mu kaže – Ko je poliva i štrca – dobro, ko se samo uzda u Boga, odnija ga đava.
A uzdali se i da će velik snig napadat na Kupresu pred ulazak u novo kalendarsko lito, snig na kojem će se ljubitelji skijanja razonoditi i donit velike novce, a snijega palo tek tol’ko da ukrasi krajolik. Sezona tako krenila tek 22. siječnja, a ne bi ni tad da nisu po cile noći radili topovi, njih dvaest koji su tako sniga još malo dali pa ga sad pod nogama ima osandeset cenata ugaženog.
Na Čajuši more je splickih registracija, a po skijalištu svaki se čas čuje – alo, brale, di si, nemoj past, čuvaj sebe. Osjećaj k’o da je snig pa uz Pazar il na Marmontovoj, a ne gori – u Bosni. I svima je priša, svi su u gužvi na ulazu uz žičaru, a kako oblače pancerice, skije i ostalu opremu, rekli bi da ih je majka rodila na snigu.
– Prije rata cijele sezone ne bi bilo skijaša ko šta ima danas. Tad je oprema bila skupa, malo učitelja, ja san u to vrime bio jedini učitelj na ovim terenima. Prve tečajeve sam proša na Jahorini davne 1978. i gore sam radio ko učitelj dok nije ovo na Kupresu otvoreno – govori Borislav Zrno, jedan od učitelja skijanja. A nije baš ni zrno, bokun čovika više nego uvjerljivo tumači početnicima. Tu je jedno dite u nepromočivoj opremici, skije su prilagođene veličinom, a ne ide i bez ruke tate. 
– Ko ima imalo sporta u nogama, puno lakše nauči skijat – dobacuje Zrno. Baca bulu i o tehnici…
– Danas je oprema tako napravljena da se skijanje brzo uči. Ma veoma je jednostavno. Najbitniji je da skija bude kraća, lakše je tako naučit. Sva tajna skijanja je u opterećenje donju skije, ma ona vam sama zavoj pravi.
– Samo to?
– Ma nije samo, bitna je i motorika. Plivanje, rolanje il koji drugi sport u nogama. Uf, onda nakon samo sat vrimena već možeš na zahtjevnije uspone.
“Fali snig, drž se mora”
– Ma biži, di ćeš nas. Dobro se snalazimo za drugi put – govori i nosi skije Stipe Mihaljević.
– Par riči i slika za uspomenu – nagovaramo četverac koji više voli skokove u more nego visinske izlete na žičari.
– Fali snig, drž se mora – smije se jedan iz grupe mladića.
– Eto ti zašto na Klisu snig ne pada često – dobacuje i drugi dok se namištaju za fotku. Daj digni skiju gor, skupi se, ajde moramo ispast lipi – govore.
– Ova će bit za naslovnicu.
– Ma sve može, samo mi nemoj falit napisat prezime jer će me ćaća ubit. Mi-ha-lje-vić.
– Ima Mihaljevića u Brnazama kod Sinja, a vi ste kliški Mihaljevići?
– Je, je. Ima ih i ovde na Kupresu. 
Za Novu je godinu, kaže Ivan Bagarić, jedan od trojice skladne braće, vlasnika skijališta Čajuša i nekoliko obližnjih hotela, bilo 10,5 stupnjeva u plusu. Kako onda uopće pomislit na snig koji udesetorostruči broj od iljadu i trista ljudi kolko inače živi u općini Kupres. Hotel Adria Ski, dio Čajuše, inače postoji od 1981. godine, ali je u Domovinskom ratu bio zapaljen.
– Bile su prije i žičare, a one su srušene u ratu. Mi smo uzeli hotel, konstrukcija je ostala dobra tako da smo ga samo trebali renovirati. Instalirali smo sidro na prve dvije staze, onda i dvosjed, paralelno i sidro koje vozi od pola brda do vrha – kronološki govori Ivan. Recepciju krase drveni reljefi, životinje su urezane u zidove restorana.
– Otvorili smo tek 22. siječnja, prvi dio sezone nismo imali snijega. Iskreno se nadam da ćemo sad nadoknaditi sve propušteno – govori Bagarić dok lokalni radio emitira beskrajne vijesti – od onih o žrtvama razornog potresa do dnevno političkih tema. Ugodnije se živi iza zatvorenih vrata. Uz čaj i cigaretu. A onda dobro sidne i koja svjetska, a na Kupresu je baš prije koji dan bilo i Kineza i Amerikanaca,… Ljudi do Tokija, i još malo dalje.
“Dalmatinci bolje skijaju od Hercegovaca”
– Svaki dan poslije skijanja staze se zatežu. Najgore je kad je južina, ona ga najviše odnese. I znate, moramo se nekad koristit i umjetnim snijegom. Da bismo ga proizveli treba biti minimalno negdje oko -1 stupanj i često nam se dogodi da ni noći ne možemo doći do te temperature – iskren je Bagarić.
A tek su snovi bili da će se skijalište pretvorit u meku Dalmatinaca i Hercegovaca. Možda je to samo sanja otac Bagarić i – uspio. Sad s operiranon kralježnicon, u toplicama u Varaždinu, svako koji sat provjerava funkcionira li sve na skijalištu. Na čak trinest kilometara staza…
– Pa skijaju li bolje Hercegovci ili Dalmatinci? – pitamo i očekujemo ovaj potonji odgovor.
– Ma Dalmatinci, iako sam se morao malo promisliti.
– Pa gdje uče oni skijati?
– Ovde ili na Blidinjama…
– Draže im je onda na skijanje nego na more?
– Njima je mora puna kapa, na korak do mora su…
Još iz kategorije:
© Sva prava pridržana 2026. Dalmacija News