Andrija Bartulić u obranu
Hrvatske uključio se kao pripadnik pričuvnog sastava MUP-a RH u Splitu. Nakon
toga pridružio se 4. gardijskoj brigadi Zbora narodne garde. U borbama za
obranu Zadra u listopada 1991. ranjen je kod Dračevca. Prostrijeljen mu je
prsni koš, no čim se osjetio bolje, vratio se u postrojbu.
O tome je događaju, iz kojeg se vidi
kakav je Andrija Bartulić bio ratnik, prije dvije godine za Zadarski list,
govorio zapovjednik 1. bojne 4. gardijske brigade ZNG, brigadir u mirovini Milan Perković. Naime,1. bojna 4.
gardijske brigade branila je područje od Jadranske magistrale kod Bibinja do
izlaska iz Zadra prema Bokanjcu.
U jednom trenutku Srbi su probili crtu tenkovima T-55. Nešto dalje izbili su
i sa tri tenka M-84 koji su već tukli po gradu. Skupina neprijateljskih
specijalaca se probila do repetitora na Dračevcu.
– Od 25, 26 ljudi iz moje bojne, organizirao sam grupu za protunapad. Jedna
grupa u kojoj su bili Željko Vujić i
Jozo Šerić pogodila je jedan tenk i
onesposobila drugi. Nažalost, zbog naše neorganiziranosti taj su tenk Srbi
sutradan izvukli. No, posade oba tenka su pobjegle. To je bila prva točka
obrane.
Druga točka bila je kod repetitora, kad je zapovjednik voda Andrija
Bartulić, koji je tad bio teško ranjen, sa skupinom vojnika potukao njihove
pješake. Tada smo na neprijateljskim radiofrekvencijama čuli kako je kod njih
zavladala panika. Prvo su im počeli bježati ročni vojnici i to odmah kad smo
pogodili tenkove. Javljali su tada generalu Vukoviću da se moraju povući jer
tisuće ustaša nadiru od grada i Bibinja. To nije imalo veze sa zdravom pameću
jer je ukupno na crti bilo 225 hrvatskih vojnika – ispričao je Perković.
No, iako tada teško ranjen, Andrija Bartulić je nastavio svoj ratni put, te
se dokazao i na drugim bojištima. Sa 4. gardijskom brigadom HV-a bio je po svim
ratištima. Došao je do položaja zapovjednika 3. bojne. Sudjelovao je u svim
velikim operacijama HV-a u kojiima je bila Četvrta: Maslenica, Zima 94, Ljeto
95, Skok 1, Skok 2, Oluja, Maestral i Južni potez. Za hrabrost i požrtvovnost
koju je pokazao u Domovinskom ratu dobio je niz pohvala, medalja i odlikovanja,
te pištolj PHP.
Poslije rata bio je predsjednik splitske Hvidre. Bio je 80-postotni hrvatski
ratni vojni invalid.
Cijeli Domovinski rat je prošao, prolazeći kroz krvave bitke, i sam teško
ranjen. No, preminuo je u miru, kao predsjednik splitske Hvidre. Preminuo je prije deset godina od prostrijelne
rane vrata i prsnog koša s oštećenjem rebara, prsne kralježnice i leđne
moždine. Na njega je pucano ispred Hvidrine garaže u Splitu, kada je došao
smiriti razbuktale strasti među suborcima. Poživio je još nekoliko dana nakon
oružanog napada, nakon čega je umro u splitskoj bolnici 13. listopada 2004. godine.
Pokopan je u obiteljskoj grobnici u Kongori kod
Tomislavgrada.
– Spomenuo bih knjigu Paola Coelha,
“Ratnik svjetlosti”, jer Andrija je bio “Ratnik
svjetlosti”, on nikada nikome nije učinio ništa zlo, samo je želio dobro.
I ovdje, kad je došao na ovo tragično mjesto je želio učiniti dobro. Htio je
izbjeći nemili događaj, a njemu se dogodio – kazao je lani na komemoraciji
ispred garaže u Ruđera Boškovića Mario
Tomasović, predsjednik splitske Hvidre, koji je nakon Gorana Zlopaše Andriju naslijedio na ovome mjestu.
O Andriji Bartuliću zaista je teško govoriti, jer je
njegovom tragičnom pogibijom Hrvatska ostala bez istinskog viteza. Tko ga je
poznavao, a mnogi su ga poznavali, s ovim će se složiti. Počivao u miru,
Andrija.