08.03.2023. u 07:06h
Neke stvari u životu ne možeš birati. Za druge pak nemaš izbora nego biti beskrajno zahvalan.
Dobro je biti povezan. Rekli bi - imati vezu. Razliku ne čini ono što znaš, nego koga znaš. Nažalost.
Mlađi ljudi na pitanje o povezanosti, odmah misle o društvenim mrežama. Facebook, Twitter, Tik Tok. Danas su to mladima pojam veze i povezivanja. Danas ne biti povezan čudima moderne tehnologije znači živjeti u krivom stoljeću. Znači biti zaostao. Ne koristiti internet ili mobilnu telefoniju znači biti nepismen na suvremen način.
Biti povezan s obitelji i s prijateljima jest, ipak, ono što životu daje smisao.
Mnogi od nas imali su sreću odrastati u obiteljima koje su im mogle priuštiti sve ono što mi je bilo potrebno. No postoje i oni koji nisu imali uvjete, topli obrok, čist krevet, školski pribor, novu odjeću. I nikada nisu bili na izletu ili na moru. Ili pak nikada nisu osjetili majčinsku ljubav, ono potrebno, neophodno za svakodnevicu. Ta nit da baš postoje takva djeca vodila je i Dragicu Tomašković. Veliku ženu za koju možda mnogi od vas nikada nisu čuli, a, vjerujte na riječ - puno ste propustili. Dragica je bila majka osmero djece. Tek je sin njezino biološko dijete, sedmero ih je udomila, odgojila, usrećila i postala baka.
- Imali smo već odraslog sina, a muž i ja s 42 godine smo razmišljali, s obzirom da nismo mogli imati još biološke djece, da nekog udomimo ili posvojimo. Kako je udomiteljstvo bilo puno lakše, posvajanje je, znate, imalo mnogo komplikacija - prijavili smo se Centru, napravili psihološku obranu i odlučili udomiti žensko dijete od 5,6 godina. Dijete prije udomiteljstva nismo vidjeli, došli smo u Dom u Kaštelima i uzeli smo djevojčicu bez razmišljanja. Nakon dvije godine je došla i druga, jer smo željele da prva ima društvo, a onda nas je i Centar kontaktirao kako su dvije djevojčice ostale bez roditelja i bismo li ih mi još udomili. I tako je to raslo.
A kako je sve dobilo začetke...
- Došla sam iz zdrave obiteljske priče, nas četvero djece, troje starih ljudi i mama i tata. Imali smo ugrađene stavove o životu, prioritetima i živjeli smo u slozi i ljubavi. Ja ne znam što su problemi u obitelji. Nikad se naših roditelja u nikakvom smislu nismo odrekli. Kad dođu ljudi u starije godine, ne mogu prihvatiti da su one tada nebitne za obitelj. Obitelj je uvijek na prvom mjestu. Kad smo se muž i ja oženili, željeli smo imati najmanje četvero djece, ali ja sam proživjela sekundarni sterilitet. U meni je stalno tinjalo da želim djecu, ali na početku mi muž nije bio za to. Bojao se. S 42 godine smo se ipak složili i krenuli. Nikada nismo požalili - uvjerljivo govori pa joj se opet na trenutak zacakle oči dok se sjeća posljednjeg rođendana. Za kojeg su joj djeca uzela sedamdeset ruža. Udomljena kćer iz Londona koordinirala je iznenađenje.
- Imala sam prijateljicu koja je pomagala djeci u školi, uskakala mi je za matematiku. Obično je trebalo nešto od matematike, a sve ostalo je išlo dosta dobro. Odrastanje i pubertetske stvari smo rješavali razgovorom. Dosta razgovora. Nekad bi se čak izdvojila, ne bi razgovarala u kući nego jedan na jedan pričali u kafiću ili restoranu. Djeca su bila potpuno izjednačena s djecom braće i sestara. Što se kupilo jednoj curi, tako je i drugoj. Jako smo pazili na to i cure su izrasle u osobe sa zdravim osobnostima.
Kaže da se onda dogodi ono što neki možda ne mogu razumjeti. Ljubav neke posebne vrste. Svi su ovdje pronašli dom, ljubav i sigurnost. Čak i sada kada imaju svoju djecu i žive daleko vraćaju se njima, svome domu. 
Priznaje da nije bilo lako. Odgovornost je velika, ali uspjeli su. Bez osuđivanja njihovih bioloških roditelja jer...
- Oni su ljudska bića ista kao i mi. Mi smo samo imali sreću što smo se rodili u dobroj obitelji. Udomiteljstvo je velika stepenica, pet odjednom, kojom se dijete može izvući iz začaranog kruga. I to je najbitnije - kaže i dodaje.
- Prema djeci pokazujem emocije i od njih zahtijevam da me poštuju. Dečko je bio četvrti razred srednje škole, dobio je lošu ocjenu i rekla sam mu da mora mobitel ostaviti na regal dok je ne popravi. On je to učinio. A danas? Danas djeca uvjetuju, prijete kad, eto, mama kaže da treba ostaviti mobitel. Nikada ih nisam udarila, niti smatram da se nasiljem išta postiže. Mladim mamama to govorim. Dijete treba imati granicu. Današnje društvo srlja u propast jer razmaziti dijete nije dati mu sve. Kad se dođe kući s posla, ostaviti treba brige i posvetiti se obitelji i djeci.
Neke stvari u životu ne možeš birati. Za druge pak nemaš izbora nego biti beskrajno zahvalan. Jedna je odluka promijenila deset života. Stvorila vezu i ljubav zbog koje se strepi. Jednako snažno i sa 17 i sa 77. Za dobre se ljude život uvijek pobrine. Ova priča najbolji je primjer.
