Prošla je 31. godina od pogibije policijskih službenika u Hrvacama: ‘Nisu ni osjetili napade jer branili su Hrvatsku’

Mjesec je rujan. Podsjeća me na mladost, djetinjstvo, početak nove školske godine, berbu grožđa, zrenje plodova.

No
jedan rujan uklesan je u moje srce. Možda naša djeca još ne uče na satu
povijesti o tom rujnu 1991. i ne znaju mali djelić svoje povijesti koja
je obilježena u mom srcu. Želim je podijeliti s vama, želim nek se zna,
čuje, nek odjekuje.

Svanula
je mlada država Hrvatska, još u “pelenama”. Politička odluka je
donesena, narod je silno želio svoju državu. Svi je trebamo, ona treba
nas. Ali nisu svi za Lijepu našu. Previše je mlada i lijepa, treba je
uništiti u korijenu da ne raste, da ne cvjeta, da ne živi. Tako je sve u
životu. Postoji dobro i zlo. Rat je tu, po cijeloj republici Hrvatskoj.
Potpiruju ga oni “dirigirani” politikom iz Beograda, dižu pobune.
Potpomaže im takozvana JNA. Jedinice posebne namjene odlaze na teren u
Sinjsko zaleđe, predio Maljkovo – Bilandžići- Hrvace, gdje je linija
obrane Sinja i Splita, tj Dalmacije. Nasuprot nas 9. korpus JNA, 221
tenkovski motorizirana brigada teritorijalne obrane, četnici, Martićeva
milicija. Strah je u očima, ali želja za Domovinom jača je od straha.

Nasuprot
takve sile, policija, jake snage MUP-a RH, nas 150-200 Dalmatinaca,
težaka, mornara, ratnika, šaka junaka naspram aždaja. Izdržalo se!
Borilo se! Branilo se! Po prvi puta JNA koristi avijaciju. S jedne
strane Ratko Mladić, Borivoj Đukić, danas oba u zatvoru. S druge strane
moji prijatelji policajci. Borba je trajala nekoliko dana. Bilo je
teško. Moji prijatelji su poginuli, neki su ranjeni, među njima i ja.
Pobijedili smo! Sinj, Split i Dalmacija nisu pali. Nisu niti osjetili
napade jer smo tu bili mi. Branili smo našu Hrvatsku.

Tako
me svaki rujan podsjeti na te dane stvaranja mlade države. Hrvatska je
već tada u mojim očima, zaslužena, na poginulim i ranjenim Junacima.
Naša je, najbolja na svijetu. 

Najmanje što mogu kazati za svoje poginule prijatelje je ” Moj naklon “.