S Rakelom po prašnjavoj Australiji: Drnišani iz pustinjskog Coober Pedyja maštaju o Splitu

Nalazi se Željan u malom pustinjskom mjestu Coober Pedyu, koje je poznato po kopanju poludragog kamena opala, a domaćin je obitelj Marijanović porijeklom iz Slavonije. Coober Pedy se nalazi na poznatoj cesti Stuart Highway, 800 kilometara sjeverno od Adelaide i 700 kilometara južno od prvog sljedećeg grada Alice Springs. 

Sa svojih 1900 stanovnika predstavlja svjetsku prijestolnicu najvrjednijeg opala, kako zbog njihove izuzetne kvalitete, tako i zbog količine opala koji su tamo iskopani. Ime ‘Coober Pedy’ dolazi od aboridžinskog naziva Kupa-piti, što u slobodnom prijevodu znači “bijeli čovjek u rupi”. Maksimalne temperature kreću se do  plus 48 u ljetnom periodu, u našem mjesecu prosincu.

Marijanovići nisu jedina obitelj, Josip Marijanović je odveo Željana u obilazak ovog malog mjesta pa su tom prilikom posjetili i obitelj Jerka i Marije Šimac koji su porijeklom iz Drniša. Sve su to ljudi starije životne dobi, koji su navikli živjeti u surovim pustinjskim prilikama, a došli su iz pitome Lijepe naše gdje je priroda znatno pitomija. Dok je pio čaj kod Drnišana, vidio je Željan na zidu punom uspomena iz Hrvatske i sliku Marije koja je slikana na splitskoj vidilici. 

– S velikim oduševljenjem i sjetom mi je pričala o tom događaju kad je s roditeljima iz Drniša otišla na izlet u Split gdje se slikala na Marjanu. Taj zid pun crno bijelih slika iz Hrvatske, uz svete slike Gospe i Isusa njima su svetinja, zid sjećanja. Dok smo sjedili za stolom postavljali su mi stotine pitanja o Splitu, Dalmaciji i Hrvatskoj, bili su jako znatiželjni poput male djece, ali kad sam ja njima postavio samo jedno pitanje, pretvorili su se u stare, tužne i sjetne ljude. Pitao sam ih kada će doći opet u Hrvatsku, objasnili su mi da su avionske karte skupe za njih, kako je njima u ovim godinama teško i jako naporno putovati avionom po 30-tak sati i vrlo vjerovatno neće više nikada u svom životu kročiti svojom nogom po Lijepoj našoj. Svjesni su da će svoje kosti ostaviti miljama daleko, na kraju svijeta daleko od svoje domovine u pustinjskom pijesku surove Australije – rastužio nas je Željan.

Nakon dragih Drnišana, Josip je Željana odveo kod još jednog Hrvata koji je porijeklom iz Dubrovnika, kod velikog Luke kako ga Josip zove. Luka Alavija je jako velik čovjek, ima 60-tak godina i živi kao i većina ljudi u Dagautima, to su kuće koje su ukopane u malim brdašcima, tako da bude dosta hladnije kad živite pod zemljom zbog bolje izolacije. 

Nisu imali sreće, zemlja ih žive zakopala…

Nerijetko svatko u svojoj kući ima i svoj privatni rudnik u kojega se ulazi iz vlastite kuće gdje kopaju i traže opal. Veliki Luka je oženjen za jako malu Filipinku s kojom ima dvoje djece, jako mu je bio interesantan mali Mate, koji je bos trčkarao s pelenama oko kuće dok mu je Veliki Luka pokazivao svoje dvorište. Luka je u boljoj životnoj i financijskoj situaciji, tako da ipak uspijeva otići u Hrvatsku i posjetiti rodbinu i svoj Dubrovnik.

Nakon obilaska naših ljudi, Josip je Željana odveo u posjet rudnika opala i tijekom prolazaka kroz uske tunele i prolaze, upozoravao na opal koji se još uvijek nalazio u zemlji. U tunelima je prikazan i nekadašnji život tih rudara koji su u stvari i živjeli u tim rudnicima, zbog ugodnijeg podnošenja vrućine. Praktično su im ti rudnici bili sve, kuća i posao, poput ljudi-krtica, nerijetko se događalo da su i mjesecima kopali a ne bi ništa našli. 

Drugi su pak, uz malo truda odmah nailazili na velike količine opala, dok treći nisu imali nikakve sreće jer bi se zemlja urušila i doslovno ih žive zakopala. Također dok hodate po Coober Pedyu vidjet ćete stotine upozorenja gdje se ne smije hodati zbog mogućnosti urušenja tla, pa postoji mogućnost da propadnete u tunel ispod vaših nogu.

Poslije rudnika, Josip je Željana odveo u katoličku crkvu Svetog Petra i Pavla, koja je podignuta 1965. godine, a njeno financiranje, nastajanje i gradnju uveliko su pomogli Hrvati, na što su i dan danas vrlo ponosni. Mise koje četvrtkom i nedjeljom održava irski svećenik danas pohode isključivo naši ljudi, a pridruži im se tu i tamo pokoji Talijan.

– Crkva je atraktivna jer je i ona pod zemljom i do tada nikada nisam bio u katoličkoj crkvi koja je smještena pod zemljom. Mjesto u zidu crkve gdje stoji blagoslovljena voda vide se opali koji su u zidu i malo vire, jako interesantno mjesto za molitvu. Nakon obilaska Josip mi je za kraj  odveo u posjet mjesnom groblju. Groblje je jako drugačije nego naše, nema čempresa ni nikakvih stabala, ni cvijeća ni grmića, nema visokih ograđenih zidova, ništa samo ravni pustinjski pijesak iz kojega vire na stotine bijelih križeva. Na groblju sam našao brojne grobove Hrvata. Tko bi rekao da su naši ljudi ovdje u tolikom broju nekada vadili opal. Bilo je i par interesantnih grobova, jedan je imao na nadgrobnoj ploči zabijen kompresor i lopatu koje je koristio dok je radio kao rudar, ali jedan je bio iznad svih. Karl Bartz je rođen 1940., a umro je 1992. i na svom grobu ima nadgrobni spomenik koji je ustvari bačva pive na kojoj piše popij nešto na moje ime, a na betonskoj nadgrobnoj ploči ima u betonu zabijeno još po par boca pića. Jako interesantan grob, nije teško naslutiti da je pokojni Karl volio popiti čašicu više – smije se Željan.

Kupio kremu za sunčanje, a prati ga kiša

Posebno ističe kako u ovom malom pustinjskom mjestu postoji i hrvatski klub koji je trenutno zatvoren i ne radi, a Josip mu je objasnio kako je sada ostao jako mali broj Hrvata u gradu i planiraju prodati klub. Naime, čiju je izgradnju i on sam uvelike pomogao donacijom kao i većina hrvatskih rudara prije 60-tak godina kojih je bilo jako mnogo.

Otišli su kući kod Josipa i nakon večere ga je domaćin ugodno iznenadio, pozvao ga je u ured ispod kuće na samom ulasku u njegov rudnik i poklonio mu je 40-ak kamenčića opala, kao i jednu sliku s pet opala koju je osobno napravio. Jako su mu se svidjeli ti kamenčići opala, a i osjećao je baš neku pozitivnu energiju dok je boravio u njihovim rudnicima, a tek je kasnije pročitao da njegovom horoskopskom znaku škorpiona godi opal. 

– Hvala Josipu, na lijepim poklonima i njegovom vremenu da mi pokaže svoj grad, tu lijepu gestu usred pustinje neću nikada zaboraviti. Probudio sam oko osam sati idućeg 21. dana putovanja, spakirao se, doručkovao i krenuo u središte kontinenta. Na početku je izgledalo da sam se malo preračunao, kupio sam kremu za sunčanje faktor 50, a cijelo sam vrijeme vozio zabundan u kišnom odijelu. Dosta brzo sam ušao u područje zvano Northern Territory, ali kišne kapi nisu prestale padati tijekom svih 750 kilometara koliko mi je trebalo do Uluru-Kata-Tjuta-nacionalnog parka – govori Željan. 
Kada je trodnevnu ulaznicu za sebe i motor platio 25 dolara, kiša je nekim čudom ipak prestala. Vozeći po Lasseter Highwayu uskoro je stigao do kamene gromade duge tri i široke dva kilometra. Aboridžini su je do 1990. godine zvali Urulu, ali se od tada naziva i Ayers Rock. Za lokalne Anangu Aboridžine je ova planina obujma devet kilometara bila sveta jer se iznad nivoa tla izdiže čak 385 metara kao najveći monolit na svijetu i uistinu izgleda veličanstveno. 

To je brdo od pješčenjaka koje su kretanja Zemljine kore izgurala na površinu prije otprilike 500 milijuna godina. Posebno je fascinantna kada mijenja boje, a tijekom zalaska sunca je naravno crvena, zbog čega ga neki zovu Red Rock. Naravno, nakon toga je Željan otišao na posebno mjesto gdje svi gledaju zalazak sunca i slikaju kako svakih pola sata Red Rock mijenja boje.

Kako je biti “Pioneer barbecue”

– Kad je pao mrak morao sam pronaći smještaj. U kampu su me ljubazno isprašili uz opravdanje da nema mjesta. Probao sam i u motelu gdje mi je recepcionerka Anna kazala kako ima mjesta u jednoj velikoj sobi. Cijena je prava sitnica, 38 dolara, no “caka” je u tome što je treba dijeliti s još 19 gostiju. Pogledao sam i bio zadovoljan viđenim, soba je velika, kreveti su na kat, s time da su WC i tuš odvojeni kao u kampu. Tu sam naučio i što znači “Pioneer barbecue”. Dakle, uzme se tacna, kupi se komad mesa i onda slijedi priprema na nekome od mnogobrojnih roštilja gdje sami sebi pečete meso. Kako mi je budžet bio limitiran, nisam sebi priuštio to zadovoljstvo da si ispečem biftek nego sam otvorio plastičnu kutiju u koju mi je moj Josip natrpao slanine i kobasice i dobro se najeo. Oko 22 sata sam se otuširao i otišao spavati, nakon cjelodnevne vožnje kad siđem s motora, još barem dva sata bruji Akrapović u mojoj glavi – prisjeća se Željan i smije se.
Ujutro je po smrknutim licima ostalih u sobi shvatio da je samo on spavao. Zna da jako hrče i da nitko ne želi biti s njim u sobi, ali vjerojatno je onako umoran od vožnje hrkao kao medvjed pa nije pomoglo da se hrkanje izgubi ni u ovako velikoj sobi za 20 ljudi. 

– Napustio sam sobu u sedam ujutro i svima rekao “Sorry guys”. Valjda su tek tada počeli spavati ali što ću im ja, neka plate normalnu sobu pa neka lijepo spavaju. Mislio sam iz Urulua krenuti poprijeko do Pertha preko crvenog i prašnjavog, ali dobro utabanog puta. Međutim, sada je to radi kiše blatnjava kaljuža i propuštaju samo vozilima s 4×4 pogonom, uz obavezno posjedovanje satelitskog telefona ili CB stanice. Osim svega toga, u nekim područjima treba pitati Aboridžine za dozvolu prolaska. Ukratko, tim putem se nije moglo, nego se valja vratiti 1500 kilometara. Gledam uređaj za navigaciju i tamo piše “Od Urulua do Pertha 3700 kilometara”. Nije bilo druge, napravio sam 750 kilometara i vratio se kod Josipa Marijanovića. Od Coober Pedya do Pertha ima još 3000 kilometara, što je udaljenost kao od Splita do Lisabona. Planiram u tri dana voziti po 1000 kilometara, valjda ću uspjeti – veli Željan.

Kroz Northern Territory ima puno velikih RoadTrain kamiona koji su dugi preko 50 metara. Oni su za motoriste veliki problem jer prave silan udar vjetra kada prolaze, a kad je kiša da i ne pišemo. Podignu naime tako veliki magleni oblak da par sekundi ne vidite ništa i vozite  napamet. Gleda ih tako dok tutnje pored njega i ne čudi se što bez problema “pokupe” krave i klokane po cesti. Uostalom, sa svojim bull barovima mogu proći i kroz zid od kuće.

Početak 23. dana putovanja započeo je buđenjem u sedam sati, a Josip mu je spremio slaninu i jaja. Spakirao se i obukao kišno odijelo jer naravno, opet pada kiša. Dok se vozio prema Perthu mislio je u sebi kako ga prati peh s kišom. Ode u najvrući dio Australije i smrzava se, cijeli je pokisao. 

Ljudi se boje stati, jer se rade prepadi i pljačke

Vozio je od osam ujutro do 18 navečer i bio mokar kao miš jer je kiša lijevala bez prestanka. Ipak, kratio je vrijeme gledajući krajolik, a posebno je zapamtio da puno klokana pije vodu iz udubina na cesti. Zanimljivo je da se skoro uopće ne boje motora, većina ih se s ceste nije ni pomakla dok je prolazio, pa ih je zaobilazio smanjujući brzinu.

– Kako u vožnji čovjek razmišlja o svemu, palo mi je na pamet da nije pametno uputiti se sam na motoru u središte Australije. Nije toliki problem biti sam, nego vam u slučaju nevolje nema tko pomoći, osim što iz suprotnog smjera rijetko tko prolazi, nema uopće signala za mobitel. Nosio sam sa sobom dva hrvatska mobilna broja i jedan australski, ali je sve uzalud jer ni na jednom nije bilo niti s od signala. Da mi se pokvari motor, ne znam što bih radio, valjda čekao da netko prođe jer se mobitelom ionako nikoga ne može zvati – objašnjava Željan.

U takvom okruženju uistinu nema šale jer se ozbiljni problemi mogu dogoditi i bez kvara. Recimo, veli Željan, udariš u klokana i što onda ako si ozlijeđen? Koga zvati, tko će pomoći? Tko zna kada će netko naići i hoće li u slučaju težih ozljeda vozača tada biti kasno, pita se on. 

Ne vjeruje da bi stao netko, pa ni dugi kamion kojeg zovu cestovni vlak. Ti kamioni ne staju ni kad je krava na putu, samo je pregaze i tutnje dalje, opisuje Željan. Navodi kako treba znati da je u Australiji slično kao i u SAD-u, ljudi se boje stati jer se tako rade prepadi i pljačke. 

Sumnjivi tipovi naime odglume kvar i kada im neka dobričina stane, napadnu ga. Osim toga, biti motorist u Australiji uopće nije popularno, ljudi se zbog stalnih nasilnih sukoba pripadnika moto klubova naprosto plaše jahača na dva kotača i ne znaju što ih čeka ukoliko stanu. Ispred mene je dionica duga 3.000 kilometara koju planiram prijeći u tri dana, tom prilikom ću proći najduži pravac i najzahtjevniju dionicu u Australiji pustinju Nullarbor koja se smatra najvećom površinom vapnenca na svijetu, 270.000 metara kvadratnih. 

Kako je bilo voziti kroz Nullarbor i koga će sve upoznati u dalekom Perthu, čitajte u ponedjeljak.