Medenjaci Ankice Župić postali su sinjski suvenir pun ljubavi, ustrajnosti i sati rada

Nekada se vodilo računa kako se ne bi propustio neki dobar film ili utakmica. Danas takvih briga više nema jer se uglavnom sve snima. I reprizira. Pritisneš dugme i vratiš prošlost u sadašnjost. Ali još uvijek, usprkos svoj toj silnoj tehnologiji, postoje stvari koje se ne propuštaju jer su jednostavno neponovljive. Ne propušta se trenutak lijepe riječi, stiska ruke, brisanja suze. Jer – niti jedna tehnika, niti jedna elektronika, niti jedna informatika, nije, i nikada neće ni biti, u stanju nadoknaditi sve to dobro. Tako jednostavno, a tako veliko. I bez obzira što je toliko toga u životu jednostavno bačeno na ljude, u ovoj suludoj životnoj brzini.

Tako jednostavno, a tako veliko je slasno remek djelo iz kuhinje Sinjanke Ankice Župić. Endemična to je, i autohtona, ljubav kojom Cetinska krajina časti i slavi svoje svetinje, puno puta sam o tome pisao. Muško i žensko, staro i mlado pamti, voli i poštuje sve što nosi znak alkarske mete, sve što uključuje molitvu pred likom Gospe, Majke od milosti. Te sinjske svetinje našle su se, zato, i na medenjacima.

– Ključni trenutak oko izrade medenjaka bio je kada je moja prijateljica iz gimnazije Josipa rodila kćer Klaru. Kako je meni to bio velik događaj u životu, željela sam ga obilježiti nečim posebnim. I uz to, kako sam cijeli svoj život htjela izrađivati nekakve kolaže, od tipa postera rezati sličice i slagati ih, tako sam došla na ideju da ispričam priču o toj tek rođenoj djevojčici Klari. I tako su napravljeni prvi medenjaci prije već deset godina, po receptu iz Dikine kuharice, kuharice Dike Marjanović-Radić – govori nam Ankica, kojoj pogled s balkona puca na vizuru Sinja, od utvrde grad, Kamička i zvonika male bazilike Gospe Sinjske, uz još na stotine kuća, zelenih vrtova i stabala koji odolijevaju najvišim ljetnim temperaturama i zimskim smrzotinama, uskih kala što čuvaju uspomene na mladosti i ispraćaju ljude s ovozemne ture, ljudima koji iz tog pogleda poput mravi hodaju tamo-vamo. Božanstven pogled. 

Ali, pogled unatrag na priču o sinjskim medenjacima nije ulijevao vjeru da će se Ankica upustiti u vode majstora slastičara…

– Znate, rođena sam u Vrličkoj kali u Sinju, doslovce minutu hoda od centra grada, a kao dijete uopće nisam voljela kuhanje, nisam ga čak ni promatrala, već sam htjela biti profesorica engleskog jezika. Medenjacima sam valjda našla put da izrazim svoju kreativnu crtu, jer mi je i mama rekla na startu ove moje priče da radim neozbiljne kolače. Danas ja nemam drugi posao, imam svoj obrt više od dvije godine, i medenjaci su moja umjetnost i posao. Kad mi zagužva s narudžbama i količinama, majka onda uskače u kuhinju, a muž ih razvozi uokolo.

Ta umjetnost i posao ozbiljne su okvire poprimile prije sedam godina, kad su medenjaci dobili glazuru, a u vremenu kad je dojam najvažniji, glazura se počela uređivati raznim detaljima.

– Od početka sam vjerovala u svoj proizvod, zato što je to kvalitetan proizvod i zato što sam vjerovala da imam sastojke za dobru priču. Recept se bazira na tradiciji, med je iz domaće proizvodnje, svekar Jozo ga proizvodi, a uz to sam dodala i veliku količinu maslaca. Zato su medenjaci mekani i sočni, i traju. Poslije sam imena slavljenika stavljala na medenjake, i u pravo se vrijeme povezala s Monikom Vrgoč iz sinjske Turističke zajednice pa smo zajednički razradile temu medenjaka kao sinjskih suvenira. Doza samokritičnosti me dovela do savršenstva. Zapravo, splet tih svih okolnosti, i puno truda i sati rada je ključ uspjeha.

A danas? Danas…

– Ma mogu na stotine medenjaka u jednom danu ukrasiti i napisati, meni je osobno to vrsta meditacije. Pečenje i izlijevanje podloge mi je možda najdosadniji dio, jedva čekam izvaditi medenjake iz pećnice, obojati i onda uzeti boje i otploviti u neki svoj svijet mašte. Crtala sam od prigode do prigode, ali je zapravo sve plod mašte. Naša Gospa je jedina koja je prikazana dostojanstveno, jer je trebalo prikazati ljubav i poštovanje prema našoj zaštitnici. Sinjske motive crtala sam većinom uz taktove Gradske glazbe Sinj, uz taktove alkarske koračnice. 

Potražnja za medenjacima je jako velika, Ankičini medenjaci i prelaze granice kraja uz Cetinu pa ih tako šalje i prema splitskim slastičarnicama i restoranima, ali prvenstveno surađuje s Turističkom zajednicom grada Sinja, alkarskim muzejom, Muzejom Cetinske krajine i brojnim drugim udrugama jer su svi ti ljudi jednostavno prepoznali medenjak koji je ručni rad, a koji je odličan suvenir. Prepoznali su da medenjak trpi visoke temperature kad je dobro osušen i zapakiran i da može tako putovati cijelim svijetom.

– Za tijesto je najbitnije da prenoći u frižideru, dakle, mora biti dobro ohlađeno. Medenjaci se peku kratko, par minuta, izlijeva se podloga, kraljevska glazura od bjelanjka, šećera u prahu i limuna, i to se treba dobro osušiti. Na tome se crtaju detalji. Serijske proizvodnje nema, apsolutno svaki medenjak je prošao preko mojih ruku. Svaki medenjak je moja emocija i energija, moj pečat – zaključuje Ankica Župić.