Pjeva, glumi, a uz to je i stasiti alkarski momak već 19 godina! Sašo Miletić živi i voli Sinj punim plućima…

Sanjati se mora. Budućnost pripada onima koji vjeruju u ljepotu svojih snova. Snova koji su u kraju uz Cetinu i podno Kamešnice posebni jer djeca tu rijetko sanjaju medalje sa svjetskih scena. Ovdje sanjaju dolamu, jahaće čizme, kuburu i koplje. Sanjaju da jednog dana kroče u povorku, stanu uspravno među alkarske momke i zajaše konja vilovitog, da nose znamen pobjede ulicama ponosnog grada. Sanjaju tišinu prije pucnja mačkule koja označava pogodak u sridu, topot konja i odgovornost nošnje koju su nosili stoljećima prije. 

Nošnju među alkarskim momcima već devetnaestu godinu s ponosom, poštovanjem i vjernošću pradjedova nosi Sašo Miletić nadimka Skić. Alkarski momak mora biti markantan, dinarskog izgleda, visok i stasit, uzvišenog držanja i gordog hoda, ali i s dozom muzikalnosti jer stupa s taktovima najbolje limene glazbe, kako Gradskoj glazbi Sinj tepaju stanovnici Dalmatinske zagore.

– U Alci sam od 2007. godine. Ovo je devetnaesta Alka, nadam se barem još jednu da bude jubilej. U četu momaka primljen sam za vrijeme aktualnog arambaše, koji je već dugi niz godina na čelu povorke, Ive Vukasovića. Još 1999. godine predao sam zamolbu za prijem u Viteško alkarsko društvo, i trebalo je osam godina da postanem alkarski momak. Dočekao sam taj trenutak i sad to traje do dana današnjeg. Rođen sam u Sinju, odrastao u Sinju, živio sam pored trkališta. S pet godina sam čuvao konje alkarima, i tako je krenula ova priča. Kasnije sam i jašio u školi jahanja koju je vodio Damir Vukasović i onda jednostavno od malena želiš biti alkar, posebice alkar kopljanik. Ipak, otišlo je u drugom smjeru, ali nije mi nimalo žao. Odnio me život, društvo i prilike, tako da se nije ispunio moj san o alkaru. No, zato se ostvarilo to da budem alkarski momak – govori Skić, jedan od onih koji Sinj i njegova slavlja žive punim plućima jer je napisao i otpjevao tri pjesme gradu i njegovim stanovnicima u čast, a dugi je niz godina umjetnički gen ispoljavao na daskama pučkog kazališta i u veselim trenutcima gradske krnjevalske udruge.

– Djetinjstvo sam proveo u Brnaškoj ulici, pedesetak metara od trkališta. Palke, poznati čičci – stariji će to dobro znati, čuvali su se konji, išlo na bazen, kod kina se igralo, na Pijaci sidilo na izlozima, svirke i plesnjaci događali su se u planetarno popularnoj bašti Livno. Bilo je lipo. Svaka kala je trčala dičju alku – prisjeća se Sašo. Danas živi malo dalje od trkališta, nedaleko od ulaza u Gospin samostan. 

Da Sinjani zbilja vole “domaće” pjesme na temu Alke i Majke od milosti, Čudotvorne Gospe Sinjske, kako je ovdje nazivaju, govori i podatak kako ih je skladano na desetke i svaka od njih neizbrisivo je utkana u srca ljudi ovog kraja. Teško je to za razumjeti, moraš barem nekoliko godina živjeti u Sinju, sjediniti se s njegovim ljudima da bi u punom smislu riječi shvatio koliko su Alka i Gospa za Sinjane i Cetinjane svetinje, a tek s kolikom ljubavlju su prihvaćene pjesme domaćih autora koje se, u danima u kojima Sinj proključa, mogu čuti na svakom koraku viteškog grada.

– Prva pisma je izdana za tristotu godišnjicu Alke, druga 2016. i posljednja ima godinu dana. Testove sam napisa, imao sam u glavi glazbu i ispalo je baš onako kako sam htio, uz veliku pomoć Mojmira Čačije, Mira Vrgoča, Stipe Botica i Domagoja Latinca, naših umjetnika. Kako su nastale? Nema tu tajne – u jednom trenu dođe stih u glavi, neka rečenica, i ona se zapiše. Dođu i drugi stihovi pa ostaviš sve to par dana. Razmišljaš o tome i dođe do posljednje verzije. I kako i tada, tako se i sada Iskreno nadan da će se pisme i dalje vrtiti radijskim frekvencijama, barem lokalnim. Jedna je naziva “Sinjska”, drugoj je ime “Alka”, a ova posljednja “U mom Sinju” – govori Skić koji se uz dobar glas i karakter veseljaka, dobro snalazio i kao glumac amater. 

Srcu mu je posebno draga uloga arambaše, u prikazanju opsade Sinja iz 1715. godine kada su, prema zapisima branitelja i iz dnevnika osvajača, Turci na zidinama vidjeli ženu u bijelom. Bila je to Gospa koja je Sinjane i Cetinjane spasila u noći s 14. na 15. kolovoza.

– Kad sam bio predsjednik Krnjevalske udruge, na ulazu u ovo stoljeće, djelovali smo u više predstava sa Sinjskim pučkim kazalištem. Aktivan sam bio dvadesetak godina. I tada se 2006. godine došlo na ideju za predstavu o opsadi grada, s režiserkom Anom Dalbelo. Ona je skupila ekipu i krenuli smo na posao oko predstave. Radili smo je prvo na utvrdi iznad Sinja – na Starom gradu. Penjali smo se, nosili baklje, ma fantastični ambijent. U ulozi arambaše sam od tih početaka do danas. Istina je da su se neke stvari promijenile, promijenio se i režiser cijele priče, a predstava se sada izvodi na dvije lokacije, malo bliže centru grada. 

Od te 1715. godine, neprekidno alkari kopljanici gađaju u metu i održavaju Alku, Alku koja se voli jer…

– Ako je voliš, onda sve dužnosti i zahtjeve alkarskog momka radiš vrlo lagano. Stasit, čvrst, ozbiljan – to su vrline. Kad si rođen tu, Alku i živiš. Ne može to tek tako izaći iz mene. I vjerujte, kad ne budem dio alkarske povorke kao momak, bit ću na trkalištu, palkama – govori Skić koji se sa sjetom sjeća alaj-čauša Frane Bareze Šore, alkara kojeg su voljeli baš svi. Oni stariji Sinjani neće nikad zaboraviti njegov osmijeh, ali posebice se uz njegovu životnu priču veže ljubav djece prema slavnom alaj-čaušu. Njih se ne može prevariti, reklo bi se. Oni su bili Šorini iskreni prijatelji, kojima je dijelio na desetke kilograme bombona – na trkalištu i van njega, kad ga ne bi snimale televizijske kamere.

– Ikona Alke, kako onda, tako i sada. Svi smo navijali za Šoru, žudili za njim… A meni je kao ditetu posebno drag bio konj Atara kojeg je jašio pokojni Anđelko Vučković. Uvijek sam išao za tim konjem. Danas je drugačije, puno više curica čuva konje, u moje vrime ih doslovno nije bilo. Samo su bili muškići.

– Svaka alkarska godina nosi nešto svoje. Posebna je bila tristota, snimio se film, u međuvremenu se i prezentiralo Alku po cilom svitu, a na pragu smo i još jedne okrugle – tristodesete. Alka se voli, to sam rekao, ali je to u isto vrime i velika žrtva i odricanje za koju treba zahvaliti i mojoj obitelji – zaključuje Sašo Miletić.