Article

//www.dalmacijanews.hr/files/63cc36585d79658dac8b4650/80
Foto: Ivana Ivanović

"Nisam ima zavičaj pa sam stalno bio u Splitu i kad nisan radio, radio san. Fotoaparat je uvik bio tu..."

A njemu bi i dalje bilo lakše po ure govorit o nekome drugom, nego o sebi.
Malo tko nije promislio da - život nije fer. Ne samo promislio nego i rekao. U sebi ili naglas. To je jedna od onih surovih realnosti koje čovjek jako rano nauči u svome životu. Nitko ne treba čekati punoljetnost, a kamoli starost kako bi to otkrio. To se nauči još u vrtiću.

Kreneš u život i dobiješ odmah po nosu. Opali te posred lica činjenica da život jednostavno nije fer jer, eto, sestra ili brat dobivaju puno više pozornosti od nas ili je učiteljica prestroga. Nastavnici su nas uzeli "na pik", a profesori se iživljavaju na nama. Šef nas definitivno ne može smisliti. I kako onda ne reći da - život nije fer.

Od djetinjstva, od trenutka kada smo počeli raspoznavati koliko vrijede tenisice druge djece, a koliko naše pa do usporedbe onoga što mi parkiramo ispod prozora, a susjed u garažu s automatskim podizačem vrata. Ništa se bitnog ne mijenja. Samo pokretnine i nekretnine.

- Kao i svako djetinjstvo, svakome je najlipše gdje si odrastao, ali i nisam baš previše nostalgičan jer smo živjeli u peterostrukom sustanarstvu majka i ja. Pet familija na jednu špinu i jedan toalet. Cijelo djetinjstvo sam bio u doslovnom smislu gladan svega. Danas je ovo, s obzirom na djetinjstvo, blagostanje. Ma lipše mi je nego engleskom kralju - govori tako Feđa Klarić. Ovo Feđa je samo nadimak jer u knjizi rođenih u godini 1946. upisan je Fjodor Klarić. U životnoj je priči fetivog Splićanina u sedamdesetima sada samo osmijeh i radost na sve ono što je godinama vidio, primjećivao i okinuo svojim fotoaparatom i pospremio u ladice sjećanja. Ladice koje u posljednje vrijeme otvara i vadi neprocjenjivo blago, zapravo trenutke koji često ostaju neprimijećeni, za kakve je uvik bio spreman posegnuti za fotoaparatom - bio na zadatku ili tek u šetnji. 

A često je puta Feđa mogao kazati da - život nije fer.

Ali... Možemo mi gledati na ono vrime i ovako i onako, ka šta i gledamo, možemo za onin vrimenom i uzdisat i plakat, možemo ga se sićat s nostalgijom ili ga zaboravit s teškom muškom, no stoji činjenica da je u svakom vrimenu jednima bilo zajebano, a drugima bilo k'o bog bogova. Ka i da danas nije tako i ka da sutra neće bit na isti način, kad ovo vrime ode, ako će ikad uopće otić.

U ta daleka vrimena dica nisu bila neposlušna ka današnja koja slušaju cajke, bajke i kojekakve radodajke. Slušali su starije i od njih svakakve pizdarije, slušali kako komarci zuje, kovač kuje i glavar 'suje. Slušali kako tice pivaju i gromi sivaju. Jednostavno, bili su dobri i poslušni, dobri ka kruv kojeg je uvik manjkalo i kojeg se stalno bilo gladno, a poslušni ki miši goliši. Toliko poslušali da su slušali sami sebi kako krvče prazna criva i prazan štumik. Tako nekako i Feđa.



"Nakon 22 godine ukrali su mi Spačeka..."

- U to vrijeme, kad sam krajem šezdesetih godina studirao pravo, Pravni fakultet bio je jedini humanistički studij u Splitu. Uglavnom su se s Pravnog fakulteta regrutirali novinarski kadrovi, a bia je tada na Pravu i bivši novinar Davorin Rudolf koji je nas desetak usmjerio prema Slobodnoj Dalmaciji koja je tražila honorarce. I tako san ja na drugoj godini prava dobio šansu da zaradim koji šolad. Prvi urednik bio mi je Miljenko Smoje. Tu smo se upoznali, 1971. zaposlio sam se stalno i postali smo nerazdvojni. On nije vozio auto, ja sam imao Spačeka u kojen smo obilazili Dalmaciju, Zagoru i otoke - veli.

A imao je i Kozu...

- Bio mi je to prvi motor, točnije Tomosov motorčić koji je imao jedan sic, ali ima jedna fotografija na kojem vozim i Smoju. Andro Damjanić nas je uhvatio. Vozio sam kasnije što redakcijskih i mojih automobila svih vela jer su mi nakon 22 godine ukrali Spačeka.

Ako je nešto naučio od Smoje, to je odgovornost i ljubav prema zanatu. Jer Feđa je i bez Smoje bio zaljubljen u Split, to dite Prokurativa - ljeti gledajuć grad koji se lomi pod naletima turista, a zimi domaći šušur onih koji su svaki dan u istu uru, na istom mistu, pili kavu. U svim je tim trenutcima želio fotografirati život, svakodnevicu. Život koji je toliko nestvaran da je posve realna misao kako je svaki svoj uradak inscenirao satima.

- Grad nisu kuće, nisu zgrade nego ljudi, a najljepši dio grada su žene, neovisno o godinama. Svaka na svoj način i svaka u svojoj mladosti. Snimaš žene, a snimaš i modu pa i to postane dokument kroz neko vrime. Splićanke su uvik bile isprid vrimena - držanjem, ponosom, odjevanjem i osmijehom - veli pa nastavlja. Nepresušna su ta sjećanja...

- Uspoređiva sam se, gleda što se radi u svijetu, a posebno u novinskoj fotografiji Amerike i Francuske. Te fotografije koje su danas zanimljive nije većina ni objavljena u novinama. I dosta ih je snimano između dva zadatka. To nije tada imalo društvenu važnost, gledala se vijest, a danas je to trajna vrijednost. I znaš, u svom poslu snimio sam puno nesreća, posebno autobusnih i željezničkih di je stradalo na desetine ljudi, ali uvijek se rado sjećam svih velikih uspjeha grada. Ima sam sriću da sam ih snima. Sve lipo šta je za moj grad je meni neprocjenjivo, čak i sitnice kao šta danas vidin da je dosta fasada u užem centru grada obnovljeno. I još stavljeno puno cvića i radosti.




"Nesritan sam ako nisam bar dvaput na ulici u danu"

Prva mu je fotografija u novini Slobodne Dalmacije izašla u rubrici kulture, i to s boks kamere s 12 snimaka. Cijeli bi događaj tada, dakle, trebalo staviti u 12 pokušaja.

- Dobio bi film u redakciji za događaj kojeg moraš svesti na 12 snimaka. I događaj i sve prije i poslije njega. Danas samo prije jedne nogometne utakmice nastane par stotina fotografija. Bilo je jako, jako stresno. Pogotovo što danas na aparatu odmah možeš vidjeti što si uhvatio, a prije si to tek mogao u laboratoriju. Bilo je ajme. Digitalna fotografija je spasila sve nas. Sate sam dnevno provodio u laboratoriju, a moga sam ih provesti na ulici. Laboratorij je uskratio mogućnost da još više i intenzivnije fotografiram.

Laboratorij bi prečesto postala i kupaonica u stanu...

- Svi laboratoriji su bili tijesni i jadni. U kući bi u kupatilu mora imat dvije kemije, tribalo je sušit fotografije, imat i aparat za kopiranje fotografija. Jako jednostavno izgleda, ali je bilo zeznuto. Kemikalije si ima u mraku. Ma kao da si zatvoren u pržunu baveći se fotografijom. Velika strast, ali i žrtva, a uz to nikad nisi ni snimia ono šta si želio jer si tehnički bio hendikepiran. Nisu aparati imali ni zoomove ni teleobjektive i šta ćeš ti onda kad se nešto događa od tebe 50 metara. Redovito bi bio izložen svim vremenskih neprilikama, a tehnika bi stradavala samo od kiše. Lako i za mene, ali više si vodio računa da oprema ne okisne nego da jesam li mokar do kože. Jednom mi se i dogodilo da su me navijači nakon vaterpolo utakmice u Trstu sve bacili u bazen. Skoro sam umra kad sam vidio da je tehnika stara tek tri mjeseca kompletno propala. Navijači su bili sretni, ali valjda malo i napušeni - smije se sada Klarić koji skromno ne stavlja sebe u prvi plan. 

- I drugi su fotografirali, ima izvanrednih fotografija koje su autentične - i starijih i boljih fotografa od mene. Kako nisam ima nikakve zavičajne obveze jer zavičaj nisan imao kako sam rođen u Splitu, a ne primjerice negdi u Dalmatinskoj zagori, tako sam bio stalno u Splitu pa i kad nisan radio, radio san. Uvik je bio fotoaparat sa mnom - veli. 

Tako je i danas. Iako u mirovini - u penziji, ispravlja nas - ne miruje. 

- Ma nesritan san ako nisam bar dvaput dnevno na ulici.


"Smoje je bio veliki umjetnik, neviđeno odgovoran..."

I tako jednog dana prema Marjanu, jer za šetnju Marjanom kaže da je najbolja fizička aktivnost, vidio je petoricu dječaka koji se igraju na baluna.

- Moran priznat da sam osta malo iznenađen jer je to danas rijetko da se dica igraju na baluna, ali eto, na jednom zidu pisalo je - Chelsea. Balun je doša do mene, kako ulica stoji krivo, zadrža san ga i pita dicu šta piše na zidu. Oni mi govore da je to bezveze, da je stranac napisa i da je tribalo pisat - Liverpool. Eto. To se u fotografiji ne može prikazati, ali to je nova stvarnost. Očekiva bi da je Hajduk u Varošu, ali to je novi život, new life - govori čovjek koji kao da je zamrznuo duh zaboravljenog Splita u fotografiji, a koja je, opet će onako samozatajno, samo pratila Smojin tekst. Samo...

- Smoje je bio pravo splitsko dite. I berekin i uncut i prefrigan svim mastima jer ipak je odrasta u Varošu u kojemu se isto živjelo nevoljko, jadno i bijedno. Bilo je i godina kad su djeca od gladi umirala. Njih je bilo sedmero, pet sestara, brat i on kod oca ribara i mora se naučit svim fintama kako priživit. Kad bi Smoje radio, onda bi ležao, sjedio, prilagodio se sugovorniku. Veliki je umjetnik bio, najveći kroničar grada. Neviđeno je bio odgovoran. Predaha ne bi bilo dok se ne završi radit. Bez jela i pića. Po meni je bio humanista, suosjeća je sa ugroženima i proganjanima, popularno se to kaže - malim čovjekon, ali je zbilja osjeća neviđenu simpatiju za tu vrstu svita.

Među tim svitom jedan je vječiti mladić. Pokretno kulturno dobro. I još prvi fotoreporter dobitnik nagrade Hrvatskog novinarskog društva za životno djelo, počasni član Kuće slavnih fotonovinarstva, s nagradom grada Splita, Ordenom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Zlatnim perom, nagradom Slobodne za životno djelo u novinarstvu.

A njemu bi i dalje bilo lakše po ure govorit o nekome drugom, nego o sebi. Ili bar o muškarcima koji su bili ipak malo zahtjevniji u njegovo vrijeme u trenutku koji se fotografija zove.

- Kažu mi da mu je bolji lijevi ili desni profil, a jednom je doktor u kuti stiga u Slobodnu da ga se nanovo slika jer je slika od ranije bezvezna. Eto, pa onda žene komplicirane...





hr Sun Jan 22 2023 07:12:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
//www.dalmacijanews.hr/files/63c3fb895d7965f09f8b45d1/80
Foto: Ivana Ivanović

Liječio je i porodio na tisuće Splićanki, a i u mirovini Srđan Zavorović živi "tristo na sat". Pronašli smo ga na brodici...

Onda kad si umjesto ultrazvuka i svih modernih sprava imao tek stetoskop i osjećaj, tražio otkucaje srca sluhom, a jedini zaključak oko djece koja tek trebaju ugledati svjetlo dana bio da je dijete živo, ako srce ima normalno otkucaje.
Medicina je uvijek bila prestižna, nisu ju svi mogli lako upisati. Trebalo je imati želju, obiteljske prilike, a rijetka je bila slučajnost. Moje unuke su se sad prijavile na sedam fakulteta pa koji uspiju, ali u moje vrijeme, vrijeme moje mladosti to nije postojalo. Nisam mogao ići na ekonomiju i fiziku jer mi to jednostavno nije ležalo. Kući sam imao medicinske knjige, a i prirodan je bio put moje medicine jer mi je otac bio liječnik. Umro je kad mi je bilo 12 godina, ali taj trenutak kao da me je obilježio jer mi majka nikad nije postavljala pitanje što ću studirati. Kao da se podrazumijevalo da će sin doktora biti doktor. I tako, upisao sam medicinu u Zagrebu jer bio sam uspješan u gimnaziji - tako nekako, u par riječi, životni je početak s medicinom Srđana Zavorovića

Kada bismo ga u jednoj riječi morali opisati, odustali bismo odmah u startu. Umjesto jedne, ponudili bismo ih puno više jer iako u mirovini, tempo svakodnevice blizak mu je ljudima s barem četverostruko manje godine na leđima. 

I to sve u zemlji za koju je jedan američki novinar rekao da je ona u kojoj žive najljepše žene, a natalitet opada. Gdje nezaposleni najviše rade. Gdje na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju. Gdje vlakovi kasne po redu vožnje. Gdje svi igraju nogomet, a pobjeđuju u vaterpolu, rukometu ili tenisu. Gdje svi žure na posao, a nitko ne stiže na vrijeme. Zemlju gdje je strana valuta uzeta za domaću. Gdje vlast prezire građane kao neželjene svjedoke. Gdje sudski postupci traju duže od života. Gdje su samo poplave način navodnjavanja zemljišta.

- I dalje živim s medicinom, prije dvije godine, dok nije došao koronavirus, ja bi i mijenjao svoje kolege. Uživao sam zapravo. Do svoje osamdesete sam, dakle, bio na zamjeni kolegama, bilo dva ili mjesec dana. Medicina je u duši, a ogromna je satisfakcija i što je moja kćer otišla putem stomatologije - priča Zavorović koji je radio u ambulanti Jugoplastike više od tri desetljeća, a kratko kasnije i u Dječjem dispanzeru.


"Jugoplastika me poslala na specijalizaciju..."

- Radno mjesto sam čekao, 1966. je bilo, eto, viška doktora. Petar Vitezica, direktor Doma zdravlja, kolega mog tate, vidio je da nemam mjesta za zapošljavanje, kući sam bio točno šest mjeseci, i dao mi je prijedlog da odem raditi u Jugoplastiku koja se tada širila, a doktor Pivalica je tražio pomoć jer mu je stalno rastao broj pacijenata. I tako je počelo. Nakon par mjeseci Pivalica je dobio specijalizaciju za pedijatriju, i otišao je iz Jugoplastike pa smo doktorica Irma Viđak i ja podijelili tvornicu na pola. Nakon godinu, dvije, kako je Jugoplastika imala i žensku ekipu, pitali su me da budem liječnik košarkaške vrste žena. Kasnije su me poslali na specijalizaciju ginekologije, čak i plaćali tu moju specijalizaciju. Deset godina sam bio sa ženskim timom, tri trenera su se promijenila, a ja sam dobio zlatnu plaketu jer sam to desetljeće radio volonterski.

A živio je u sredini, kaže, koja je bila narod...

- Imao sam minus što sam odvojen. Bio sam sam u tvornici za razliku od drugih ginekologa, ali je plus da si svoj šef i da te ljudi pamte ako si bio dobar. 

A u životu koji se odvija između onog izgovorenog i onog urađenog, između naših riječi i naših djela, raritet je ostati upamćen. Jer svjedoci smo kako su danas na većoj cijeni ljudi koji lijepo zbore nego oni koji nešto konkretno čine. Izgovorena riječ, poglavito od javnih osoba, postala je fetiš, zamalo zakon, oko koje se sve vrti. Iako su danas javno izgovorene riječi skoro pa u pravilu obična laž, ali narod voli čuti ono što mu uhu godi.

A opet postoje ljudi koji jako malo govore, ali zato jako puno toga, i to dobrog, čine. Za njih postoji dobra, stara uzrečica da „njihova djela govore umjesto njih“. Na njihovu žalost taj govor, te riječi u djelo pretočene, malo koga zanimaju pa je zbilja bilo nevjerojatno da slovo u štampi nije napisano o čovjeku koji je liječio i rađao mnoge.

Onda kad si umjesto ultrazvuka i svih modernih sprava imao tek stetoskop i osjećaj, tražio otkucaje srca sluhom, a jedini zaključak oko djece koja tek trebaju ugledati svjetlo dana bio da je dijete živo, ako srce ima normalno otkucaje.


"Radio sam 25 godina bez ultrazvuka..."

- Danas je mogućnost greške manja, ali je opasna ako se dogodi. Kad sam ja radio onda su i roditelji bili svjesni da mi ne možemo vidjeti ima li to dijete obje ruke ili kojeg je spola - pa je bilo lakše. Nije bilo očekivanja jednostavno.

A zapravo...

- Najveći problemi s dobrim ultrazvukom se mogu otkriti, a ja do 1992. godine nisam imao ultrazvuk. Radio sam 25 godina rukom i eventualno uz rendgen kojem bi mogao tek vidjeti jesu li u trbuhu blizanci. Svako jutro sam u 7 sati bio na radnom mjestu i taj dan pregledao sve osobe koje su došle, nije bilo čekanja ni upisivanja, a onda je nakon desetak godina počelo s upitima oko termina. Nabavio sam tada ultrazvuk za sebe od jednog interniste, njemu je to bio stari model, a meni sasvim dovoljan. Danas su tehnologije napredovale pa vidiš kad dijete kihne, gledaš u bojama i još štošta drugo - kaže Srđan koji će i danas dati savjet svim mladim liječnicima, zagonetku s vrlo izvjesnim rješenjem jer, uz povjerenje, pacijentu je najvažnije, ističe, objasniti domaćim riječima što je problem. 

- Ako vas žene prihvate, onda ste njihov drugi otac, brat i muž. I one se tada otvore, povjeravaju vam se pa tako čak kažu i da sam ja njihove majke porodio, da su njihove majke pričale o tome. Cura od 25 godina, zamislite, zna kako se zove ginekolog njezine mame od prije tridesetak godina. Ili me zaustave bivše učenice, jednom prilikom mi je jedna rekla da čak ima i bilježnicu iz vremena kad sam predavao primaljama, i da je često otvori kad nije sigurna što je ispravno napraviti. Eto, to je smisao moje struke - govori priznati ginekolog.

Žalosti ga tek što je u današnje vrijeme sve više poroda carskim rezom po dogovoru iako je carski rez inače krajnja mjera za porod, način poroda kada se dogodi nešto neočekivano.


"Kad je bonaca otisnem se od obale..."

Trojke u svom dugogodišnjem radnom stažu nije imao, dvojke zato puno puta, ali priznaje da je teško u toliko godina i zapamtiti sve što se događalo u njegovoj karijeri. Za razmišljanje ipak sad ima nešto više vremena, kad su mu u fokusu ribarenje i pjevanje. Sa svojim brodom i u društvu liječnika pjevača.

- Šest godina sam svirao klavir i kad sam to osnovno školovanje priveo kraju, počeo sam se baviti veslanjem pa sam se malo odmaknuo od klavira. No, kad se prije 35 godina osnovao Zbor splitskih liječnika pjevača, ja sam tu bio, jedan sam od dvojice onih koji su krenuli od samih početaka. Otac mi je svirao violinu i klavir, a njegova sestra je pjevala u kazalištu pa eto, znači, osim medicine i glazba je išla iz obitelji - veli pa nastavlja u morskom tonu.

- Svaki dan kad je bonaca otisnem se od obale. Zadnjih desetak godina to mi je najveće zadovoljstvo. Idem u Kašjune, sjednem, slušam radio i ne vjerujem da ne cijenimo kakvu zemlju imamo, s koliko bogatstva. More, krš, sunce - zbilja nešto posebno.

Posebno kao i cijeli život Srđana Zavorovića koji sasvim slučajno nije otišao u smjeru vodenog sporta jer...

- Mamin brat bio je veslač pred Drugi svjetski rat i osvojio je u četvercu brončanu medalju, a kako su moji baka i djed imali vinariju u Splitu, a bila je blizu Gusara, s 15 godina sam počeo veslati u Gusaru, i tako je bilo do odlaska na studij. A i preko starije kćeri, kad je imala osam godina, dogodila se poveznica jer joj je u školu došla plivačica olimpijka Ana Boban iz Jadrana. Ana je došla vidjeti ima li interesa za plivanje i na to se moja kćerka javila. Odveli smo je dole, a nakon tri godine i druga kćer se pridružila Jadranu. 

A znamo što to znači promatrati najmlađe članove obitelji kada su na nekoj pozornici. Kada nastupaju pod svjetlom reflektora. Bilo to neka školska predstava ili natjecanje na kraju kojeg je u njihovim rukama lopta za šut za pobjedu. Sve oči i sve uši bile su upravljene baš prema njima kako se kroz godine mnoge povjerenje i strpljenje tražilo u rukama Srđana Zavorovića. I pronašlo. U jednostavnom pristupu i ratničkom duhu.







hr Sun Jan 15 2023 14:09:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
//www.dalmacijanews.hr/files/63b9b3745d7965aa8e8b45e0/80

Životno remek djelo mu je klapa Sinj, a zapravo je odrastao uz rock i nakon plesnjaka objeručke prihvatio acapellu... I nije pogriješio

Mojimir je virtuoz koji dalmatinskom kraju daje poseban prizvuk kroz puninu klape Sinj, na tu scenu izašao je još 1983. godine.

Kada sjednete za klavir, mislite da ste sve ispunili. Međutim, dogodi se neki kišni ili sličan dan i ponovno dolazi inspiracija. Glazba nije sport, gdje se zbog godina morate prestati baviti time. Glazba traje, dok god čovjek živi i osjeća se stvaralački…

I sva ta silna inspiracija došla je iz malog jednostavnog stiha, napjeva ili priče naših starih. Trebalo je te male bisere samo iznijeti iz prašnjavih bavula i škrinja, staviti ih na dlan i pokazati svijetu. Pa ako smo i mali na zemaljskoj baloti, ne znači da se ne moramo osjećati velikim. I ako nas svijet bude provocirao, znamo što nam je tom svijetu reći.

U jednoj kulturi koja vam ne ostavlja prostora za domišljanja i dopjevavanja, u kulturi u kojoj se, osim ruševinama, zapravo malo čemu možete diviti, dobro je kada postoji nešto što mašti daje na volju, nešto što se uvlači u čovjekove snove i što je veliko i spektakularno u malenosti svojoj. Veliko i spektakularno kao klapska pjesma.

To je neka vrsta dalmatinske biblije, svevremenske kapsule, kojoj se uvijek možemo vraćati, čije retke možemo i ponovno čitati, čiji sjaj vrijeme ne blijedi.

- Iako sam odrastao i glazbeno se formirao na pop i rock glazbi, u to vrijeme 1982. godine, nakon što je odstupio Stipe Šarić, našao sam se na mjestu voditelja mješovitog pjevačkog zbora "Kamešnica" koji je djelovao u okviru KUD-a "Dinko Šimunović". Jednog dana na vrata su mi pokucali profesor Jakov Dukić, tada jedan od općinskih čelnika i zajedno s njim Stipe Dedić Lokma. Stipe Dedić je pjevao u jednoj klapi prije klape Sinj, volio je klapsku pjesmu, a nastupao je i klapom Lučica koji su tada bili vrhunska skupina i njegova je želja bila da se u Sinju oformi jedna takva kvalitetna ekipa. Bez puno razmišljanja kazali su mi - Hajdemo napraviti klapu, a ti joj budi umjetnički voditelj. Nisu me puno nagovarali jer sam to vidio kao izazov. Odmah sam prihvatio - govori tako Sinjanin Mojimir Čačija koji je kroz proteklih pola stoljeća ostavio duboke tragove u svijetu glazbe, a njegovo remek djelo - klapa Sinj živi već četiri desetljeća.

- Kad smo našli prvog tenora Stipu Breku, koji tada kao da je bio predodređen za pjevanje u klapi, onda je oko njega bilo lako okupiti ostatak ekipe. U prvoj postavi klape bili su: Stipe Breko, Ivica Miletić, Boris Žanko, Jakov Dukić, Tonći Malora, Bože Pavić, Ante Milun i Stipe Dedić Lokma. Tako je rođena klapa Sinj. Ubrzo su je napustila dvojica članova, a priključili su se tenor Ivo Breko, mlađi brat prvog tenora Stipe i Vjekoslav Radanović zvani Mimica sa svojim neponovljivim baršunastim baritonom.

 

"Zvuk električne gitare Stipe Šarića me pokrenuo..."

Bila bi potrebna tri ljudska života za poslušati sve što je obradio, snimio i stvorio. Zapravo bi i to malo bilo. A prečesto ne znamo što imamo, nismo svjesni vrijednosti bogatstva naše pradjedovske ostavštine stvorene iz kamena i soli, iz nevolje i tuge, iz ponosa i dišpeta...

- Zavolio sam glazbu kad sam vidio da je tri godine stariji brat, on je možda tada imao petnaestak godina, nabavio prvu gitaru. Iza te obične stigla je i električna. Motao sam se oko glazbe, ali još nisam bio "in". Jedne večeri sam se kao dječarac našao na plesnjaku na Gradskom bazenu gdje sam na posebni način doživio zvuk električne gitare koju je svirao Stipe Šarić. Taj zvuk me pokrenuo i nisam mu mogao odoljeti - kaže Čačija.

Sve je promjenjivo. Kako reče Heraklit - Panta rei, sve teče. Sve se mijenja. Svjetla na semaforu, izgled našeg lica. Mijenja se vrijeme, mjesto, posao, ritam života, stilovi, moda. Mijenja se odjeća. I prijatelji se mijenjaju. Mijenja se put kojim hodimo, a na taj način i cilj kojem stremimo, ali maestro iz grada u kojem se rađaju vitezovi kao da ne stari. Virtuoz koji dalmatinskom kraju daje poseban prizvuk kroz puninu klape Sinj, na tu scenu izašao je još 1983. godine.

U onoj životnoj biografiji puno je detalja koji se s godinama zaborave, epoha u kojima je Čačija dijelio pozornicu i taktove u notama s najvećima. Pa nigdje se zabilježilo nije ni da je Mojimir, zajedno s Branom Vukovićem, koji je 1969. godine dobio milijun maraka na lutriji, u Švicarskoj nabavio najskuplje glazbene instrumente za VIS Alkar, sastav koji je zabavljao na sinjskim plesnjacima prije četrdesetak godina. Ili da je Čačija svirao uz Mišu Kovača na turneji od Rusije, preko Njemačke i Jugoslavije kao i da je prije Parnog valjka pozornicu dijelio s Huseinom Hasanefendićem.


Omiš je klapski Olimp

- Prvi koncert klape Sinj bio je u sinjskoj kinu, i to 1983. godine. Godinu dana smo pjevali, a onda smo napravili koncert na kojem smo imali i neke pjesme uz instrumentalnu pratnju gitara i mandolina. Zapravo, tada još uvijek nismo odredili u kojem ćemo smjeru ići. Kad sam shvatio da bolje funkcioniramo u acapella formi, tako smo i odlučili. Jedan dio je čak htio da imamo tu pratnju instrumenata, ali moja je bila zadnja.

Presudno je bilo što je Čačija i ranije imao dodira s višeglasjem...

- U pop i rock glazbi preferirao sam američke skupine poput Eaglesa i Crosby, Stills & Nash i drugih grupa koje su njegovale višeglasno pjevanje. I od tuda je moje iskustvo i početak postavljanja standarda za pjevače. Kad se ukazala prilika da radim u acapella formi, još me je to više zainteresiralo i tu sam se najbolje snašao. I iz godine u godinu sam shvatio da baš u acapelli možemo dati najviše iako su neke klape odlučile pronaći svoj novi put, i oni sada konkuriraju zabavnoj glazbi. Mi pjevamo za manji broj štovatelja klapske pjesme, ali za nas su oni baš pravi - veli Mojimir.

A festival u Omišu pozicija kojoj jednoj godišnje hodočaste klape koje se žele probiti na nebu izvorne klapske pjesme. Sinjani su uzeli dvadesetak nagrada u Omišu i ubacili "u ler" jer postali su brana, brana drugima. Nije zato teško bilo odlučiti omiški trg prepustiti mlađima.

- 1992. dobili smo tri nagrade u Omišu, a i prvu veliku. Nagrade su stigle za interpretaciju, ja kao dirigent i nagrade publike i žirija. A klape se za taj događaj pripremaju po pola godine, možda sam i malo rekao. Ako se pripremaš s malo nesigurnosti, nema te ni u finalnoj večeri, kamoli među nagrađenima - priča Čačija. Ima i onih koji se spreme za Omiš, koji je za ovog Sinjanina - klapski Olimp, osvoje nagradu i raziđu se.

- Najvažnije je da klapa postoji dugo, to je onda dokaz da će se tradicija klapskog pjevanja nastaviti i nakon nas. Mnoge klape zablistaju u jednoj, dvije godine i onda se ugase, ali to nije svrha - klapa je tu da postoji i da se ljudi druže. Naš zadatak je zato već ispunjen.

 



"Nazvao je Ljubo i rekao - Dico moja, je li to moguće?"

Kako je mnoge živote Čačija ispunio i pisanjem pjesama. Nije zato rijedak slučaj da na klapskom Olimpu izvode baš njegove pjesme...

- Pjesma "Vo je naša zemlja" nastala je u okolnostima kad se Sinj granatirao, u mojoj sobi. Za klavirom smo bili profesor Dukić koji je pisao stihove. Bilo je to pravo inspirativno vrijeme. Nastale su zapravo krasne pjesme, svjedoci smo toga, ja sam se stvarno trudio da napravimo nešto i za klape...

A klapskim voditeljima, kao i Mojimiru, inspiracija je za cjeloživotni rad tinjala u Ljubi Stipišiću Delmati za kojeg s pravom treba ustvrditi da je ravni i uspravni stup vrijedan zahvalnosti i nasljedovanja, ravni i uzorni stup po kojemu se imaju ravnati sadašnji i budući etnomuzikolozi i melografi, skladatelji i voditelji klapa.

- Pisali smo zajednički jednu skladbu, to je "Alkarska pisma". Donio sam melodiju, sjeo sam za klavir i odsvirao tu melodiju, a on mi je rekao da ga pustim deset minuta, da popijem kavu sa njegovom suprugom. Mi smo popili kavu, ja sam se vratio u sobu, a sve me već čekalo spremno. Ljubin rad baš cijenim, njegova neponovljiva "Dalmatino povišću pritrujena" kao da postaje klapska himna. Taj naš prvi kontakt bio je telefonski. Nikola Buble, legendardni dirigent i voditelj Trogirana je bio na našoj probi, a kad smo mi zapivali "Dalmatino", pitao je gdje nam je telefon. Nazvao je Ljubu i rekao da sluša. Tada je Ljubišić samo komentirao - Dico moja, je li to moguće...

 


"Na Poljudu smo riskirali, ali je stadion bio pun..."

Mnogi nisu vjerovali i kako će klapski projekt "Ne damo te pismo naša" do temelja ispuniti Poljud, ali dogodilo se. Mojimir Čačija bio je njegov umjetnički voditelj...

- Prvi put su tada klape izašle na svjetske pozornice, dotad su pjevale na smotrama, malim koncertima, kalama ili u konobama. Ovo je bio prvi veliki događaj, a razlog je bio jer su se pojavile tri pjesme koje su obilježile pop i klapsku scenu - Croatio iz duše te ljubim, Vilo moja i Da te mogu pismom zvati. Kad smo shvatili da imamo tri hita, odlučili smo na Poljud, zapravo smo riskirali, ali je stadion bio ispunjen. Bilo je divno vidjeti da je zapadna tribina Poljuda izgledala kao veliki teatar.

Projektu tu nije kraj, čekaju se samo nova dva, tri hita u jednoj godini da ponovno sastave klapske miljenike. Onako kao što se uoči blagdana sinjske zaštitnice, Majke od milosti, u kolovozu klape okupe u Sinju. Kad bismo zapravo htjeli vlastitu kulturu i tradiciju, baštinu i običaje, navike i pamćenja Dalmatinaca sačuvati od ognja zaborava i pepela jalovosti, treba je povjeriti jednom jedinom čovjeku - Mojimiru Čačiji.

- Brat je darovit, ali je on skroman - nešto napiše i spremi u ladicu. Ja imam mogućnost da to s klapom izvedem. Ako želim napisati deset pjesama, onda je to teško. Ako se inspiracija čeka godinu dana, onda jedva čekaš da ona uđe u notnu knjižicu. Nekad mi padne ideja od četiri takta, a onda je danima širim i raspisujem. Lijepo je kad se dogodi pobjeda Hrvatske nad Brazilom pa se dogodi inspiracija za sportsku pjesmu, ali ja sam drugačiji tip. Ne radim puno, ali sam zadovoljan svojim radom. Iako o mirovini ne valja razmišljati, sve je više spize u obliku tableta na stolu, ali dok me zdravlje i razum budu služili, bit ću dio klapske pjesme...





hr Sat Jan 07 2023 22:01:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/63b15d455d7965b4848b4573/80
Foto: Ivana Ivanović

"Na Starom Placu sam osjetio da publika i ja imamo puno dodirnih točaka i shvatio da moram nastaviti dalje pjevati..."

A u Bulića se od davnina poštovala hijerarhija, obitelj je oduvijek Mati bila na prvom mjestu jer najteže i najljepše je događaje puno lakše prebroditi, naprosto, zajedno.
Proći preko puta i nije toliki problem. Daleko je veći problem kada se nađemo na raskrižju. Na mjestu gdje se, kako kaže pjesnik, “račvaju dvije staze”. Na raskrižju od života. Na mjestu gdje se susreću prostor, vrijeme i vječnost. Na mjestu gdje donosimo za život bitne odluke.

Planirali mi to ili ne, željeli mi to ili ne, stojimo, i to vrlo često, na životnim raskrižjima i prisiljeni smo donositi bitne odluke. Donošenje odluka neizostavan je dio našeg svakodnevnog življenja.

Obući nešto na plavo, a ne na crveno. Uzmemo kišobran iako ne pada kiša. Popijemo čaj umjesto kave ili pojedemo burek umjesto piroške. Neke druge naše odluke zahtijevaju ipak daleko više razmišljanja. Odluke poput onih koju školu pohađati, ostati u vezi ili je vrijeme za prinovu u obitelji. Ili možda još malo poraditi na svojoj karijeri? U takvim trenucima na našem životnom putovanju, na životnim raskrižjima, odluke koje donosimo mogu imati dalekosežne posljedice za život. Dalekosežne i dramatične. Bilo pozitivne, bilo negativne.

Tu gdje “račvaju se dvije staze” jedna se stvar zatvara, a druga otvara. Jedna završava, a druga započinje.
Zato je razumljiva trema koja obuzima, strah koji se uvlači pod kožu i želja vratiti se u topli dom, zašuškati se pod deku i gledati kakvu seriju.

Ima onih jako puno onih koji zapnu usred raskrižja, jer pojma nemaju kamo žele. 

- Kao i svaki mladić, dijete koje je imalo svoje ambicije u smislu nečega, tako sam i ja od početka svog života želio biti pjevač. I to je bila moja preokupacija na kraju čitav život. Na samom početku je obitelj stala iza mene i kada imate potporu u tom dijelu puno je lakše. Kasnije kreće jedan težak rad - riječi su to legende hrvatskog juga, čovjeka iz naroda, miljenika publike, kralja dijaspore ili jednostavno - Mate Bulića. Skromno, i nakon tolikih godina prebiranja po notama, ne smatra se kraljem nego tek prvim među jednakima, a pred svojom publikom kojoj se godine često rastegnu na nekoliko generacija, nikad nije krio emocije pa čak ni onda kad je koncert morao održati nakon tragičnih trenutaka u životu.

Najteži trenutak ipak se zbio kad je Mate morao iz rodnog kraja, njegove Hercegovine. Prije više od 40 godina Neretvu je zamijenio Majnom, a kamen, krš i maslinu ulicama Frankfurta. S tim se rastankom dugo nije mogao pomiriti. A baš kraljem zabave postao je nakon jednog teksta u tiskovini kada kada ga je tako prozvao novinar Petar Grubišić. Grubišić je tada pratio sve naše pjevače koji su pjevali vani kao i reakciju publike, a u Matinim pjesama pronalazili su se svi oni koji su daleko od domovine, našla se sva radost i tuga kilometara razdaljine.


"Šest sam godina bio na baušteli..."

- Čovjek mora jednostavno znati u životu svoj cilj i kako doći do njega. Kako se kada dođeš do njega ponašati, kako gledati stvari, boriti se, ali opet je najbolje kad je obitelj uz tebe. Kad je uz tebe supruga Zdravka, Ana i Katja, dva unuka i treći na putu. Presretan sam što možemo razmišljati i biti zajedno - kaže.

A u Bulića se od davnina poštovala hijerarhija, obitelj je oduvijek Mati bila na prvom mjestu jer najteže i najljepše je događaje puno lakše prebroditi, naprosto, zajedno. Sa Zdravkom je zajedno već 40 godina, a prije koji dan, točno 18. prosinca, četiri su desetljeća otkako su sklopili svoj ovozemaljski savez pred Bogom.

- U tri sata ujutro bi se budili, kako bi mogli što ranije pobrati duhan. Kasnije bi u hladovini imali vremena za druge poslove, sve negdje do podneva, i onda nanovo poslijepodne. Posla je uvijek bilo, a moja mama i tata su imali specifičan odgoj. Danas je to drugačije, ali takav, strog pristup bio je moj putokaz za dalje. Šest sam godina bio na baušteli, od toga još tri istovarao kamione kod kuma Stipe i skupio staža i životnog iskustva. No, kad sam se uhvatio pjevanja, uz input supruge, moja je pjevačka priča krenula lagano, korak po korak. I u ta četiri desetljeća sam tu gdje jesam, hvala Bogu što me ostavio na zemlji da mogu još raditi ono što najviše volim - priča Bulić koji je u mladim danima volio i nogomet, a igrao je u klubu Boksit u Blatnici.

Ovaj svijet nam, dok stojimo na raskrižju, govori kako je svaki put isti, kako je svaki put dobar i kako će nas svaki put kojeg izaberemo jednako tako sigurno dovesti do onoga što ovaj svijet drži vrijednim putovanja. Ali...

- Nogomet mi je bila prva zanimacija, međutim uvijek se javljao poriv za glazbom i rekao sam svojima tako da ću biti pjevač i da se samo tu vidim. Danas se izgubila ta draž, kvaliteta i volja za nogometom. Tada je sve to bilo drukčije. Mi smo se satima spremali slušati jedan televizijski prijenos utakmice, danas dođete na stadion pa u nekom trenutku više ni ne gledate utakmicu. Sve je to postala industrija, posao.


"Djed mi je da se uhvatim škara i duvana..."

- Moj prvi službeni nastup bio je Brotnjo festival 1975. u sklopu Dana berbe grožđa u Čitluku. Kad sam došao iz škole i rekao da idem na taj festival, pokojni dida Stjepan rekao je da "jamim škare i škropim duvan" jer "šta ću ja pjevat". Mene je to pogodilo, otišao sam u sobu, a on je poslao moju pokojnu majku za mnom. Ona mi je pomogla da se spremim. Obukao sam jednu zelenu vestu, dala mi je lančić koji sam nosio i otišao sam iz Blatnice preko čitlučkog polja, nastupio i dobio prvu nagradu publike i žirija - veli i u dahu nastavlja.

- Iza toga sam tri ili četiri puta pobjeđivao, pa su me stavili da nastupam izvan konkurencije. Tada sam shvatio da moram ići dalje i da sam prerastao taj festival, i ako želim doći do cilja koji sam zacrtao, moram krenuti dalje. Onda sam krenuo po raznim natjecanjima, slijedilo je polaganje audicije na Radio Sarajevu. Danas imam nekih tridesetak arhivskih snimaka na Radio Sarajevu što je jako veliko priznanje. Tada mi je to bio dokaz da mogu. S vremenom sam shvatio da od sevdalinke teško mogu živjeti, pa sam krenuo u komercijalne vode. Međutim moj žanr u pjevanju je mnogo odredilo moje izbivanje iz Hercegovine i život vani - sjeća se Mate svojih početaka, trenutaka kada je u Čitluku čak nastupao Vice Vukov, a on ga je samo htio dodirnuti kako bi se uvjerio da je ta legenda - živa.

Baš kako se sjeća i koncerta na Starom Placu koji mu je još dublje trasirao životne staze...

- U to vrijeme poslije rata pojavio se žanr, glazba koju narod voli, sad je možete krstiti i zvati kako hoćete, ali to je jedna balansirana linija koja je isticala ljubav prema bližnjem i domovini. I koncert u Splitu bio je definitivna odluka kojim ću putem krenuti, zapravo vatreno krštenje na kojem sam osjetio kako publika i ja imamo puno dodirnih točaka. Tog lipnja u koncertu "Narodu narodno" stadion je pjevao moje pjesme, a da nisu znali kako izgledam. U to vrijeme nije bilo podrške medija niti su se moje pjesme vrtjele. Ali i u takvoj situaciji ljudi su znali sve moje pjesme napamet. Pjesme su našle put do naroda. Kako? Ne znam, možda zaobilaznim putem, ali svaka dobra pjesma nađe put do publike - veli.




"Pjevajte, samo pjevajte"

Bilo je točaka i kad je mislio odustati, kao i kod svakoga...

- Međutim, svaki put kad mi se dogodi hit koji je internacionalan, potakne me na dalje. To bude taj klik koji mi govori da sve to skupa ima smisla. Jedna od tih pjesama je i “Domu mom”, u kojoj se može pronaći svaki naš iseljenik. Prije je to bila “Moja Hercegovina” - kaže čovjek koji, s nelagodom, ali u isto vrijeme i sa silnim optimizmom, govori o mjesecima koji su iza njega.

- Šest mjeseci se ničega ne sjećam. Jedino trenutka kad mi je svećenik došao dati bolesničko pomazanje, kako sam ga pozdravio i nazvao imenom. Dakle, nikakve veze nisam imao sa stvarnošću, 15 dana sam se potom preispitivao što mi se to dogodilo, sve više sam razmišljao. Bio sam jako discipliniran bolesnik, ali sam se brinuo za svoje pjevanje. Stalno sam razgovarao sam sa sobom i kada je jednog dana došao liječnik, rekao sam mu da sam profesionalni pjevač, a on je ostao u čudu. Pitao me za ime, a onda kad je poslušao moje pjesme rekao rečenicu koja mi i danas odzvanja u ušima - pjevajte, samo pjevajte - govori. Bio mu je to najjači signal, najveća potpora za zvijezdu, jedinu zvijezdu s ovih prostora koja je karijeru izgradila najprije u inozemstvu, da bi se nakon toga potvrdio i u domovini.

Dijaspora je za Matu Bulića posebno poglavlje u životu i posebna priča. Njezin je dio više od 40 godina i nema mjesta na kugli zemaljskoj na kojem nije pjevao pred našim ljudima, a koji Matu vole poput kakvog kućnog stanovnika jer pjesmama je dotaknuo i ostao u srcima mnogih - od 7 do 77 godina.




hr Sun Jan 01 2023 11:15:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
//www.dalmacijanews.hr/files/63a953575d7965d1738b4571/80
Foto: Ivana Ivanović

Na Perućkom jezeru isklesane su sve medalje braće Sinković, a letvicu su podigli toliko visoko da će ih teško tko nadmašiti

Kad netko toliko dominira, toliko često osvaja medalje, onda ljudi misle da ćemo stalno pobijediti, kaže Valent
Vaš poziv je na čekanju. Ostanite na liniji ili nazovite - kasnije.
Pune su uši jednog te istog ženskog glasa koji isforsirano glumi suosjećajnost i ljubaznost, a zapravo govori kako netko drugi ima prednost pred nama.

Život je to. Ovaj naš svagdašnji. Uvijek netko ima pred nekim nekakvu prednost. Možemo mi gubiti živce, nervirati se, poklapati slušalicu, prekidati vezu, ali to je ta naša kultura i jedan od načina kako se u njoj komunicira.

Neki to čekanje uveseljavaju glazbom, ali što kad se već nalazimo u svojevrsnom položaju "ni na nebu ni na zemlji". Bez da se možemo pomaknuti ni naprijed ni natrag, jer - čekamo.

I nije čekanje ekskluziva telefonskih razgovora, čitav je život u nekakvom čekanju i iščekivanju, ali stanje kada te netko stavi "na čekanje" posebno je frustrirajuće pa ponekad čak i traumatično. Jer dojam je da svi nešto odugovlače, da se nikome ne žuri, da nikoga nije briga, da je strpljenje na apsolutnom minimumu.

Mi smo ljudi nestrpljiva čeljad. Teško je čekati na odgovore, na vrijeme da se promijeni, vjetar da okrene, kiša da stane, standard da poraste, želje da se ispune, a čekanje je poput dvosjeklog mača. Ili smo opsjednuti čekajući druge neka odluče o sudbini našeg života ili nestrpljivo čekamo sami sebe ne bi li donijeli neku za život bitnu odluku. I u jednom i u drugom slučaju mi se osjećamo kao zarobljeni. Kao u klopku ulovljeni.



No, ljudski fenomeni koji čekanje ostavljaju po strani i objeručke prihvaćaju poziv ogledalo su u braći SInković. Poziv starijeg brata Matije nije imao čekanje nego odgovor s druge strane žice. Potvrdan odgovor Martina i Valenta, a potom i nevjerojatna predanost treningu i spremnost da se žrtvuju u jednom sportu u kojem nema nikoga da ti pomogne, u kojem se ne upada u neki jaki klub ili u reprezentaciju po vezi, nego po ergometru i rezultatu.

Za sve je kriv stariji brat Matija

- Naš najstariji brat Matija je na televiziji vidio veslanje i nekako se zaljubio na prvu. Mami je odmah rekao da bi otišao probati i tako se i dogodilo. Pola godine je krenuo prije mene i zapravo nas je privukao - prvo mene, a onda Valenta. Matija je zaslužan za sve, bez njega ne bi nikad ni bili u veslanju. Prije smo vaterpolo trenirali zajedno dvije godine, ja sam bio mlađi od svih u kategoriji pa sam odustao i onda smo nekako tražili novi sport. A našli smo težak sport, osobno baš volim izazove i veslanje je bilo na otvorenom što mi je bio dodatan plus. I tako, našao sam prijatelje, dobru ekipu i ostao... - priča Martin. Nastavlja Valent.

- Bio sam na nogometu, ali kad sam vidio braću, otišao sam u veslanje. Nogomet sam počeo u Zagrebu, kasnije Dragovoljcu i Lokomotivi. Četiri godine je bila ta avantura, igrao sam utakmice, i to na poziciji lijevog beka - otkriva dosad nepoznato.

- Gimnastiku smo prvo počeli, skoro smo zaboravili, ali bili smo kratko tamo, s tri, četiri godine. On je bazičan sport, dalje možete svugdje iz gimnastike - Martin je podvukao.


Dogodi se i da izgubiš nakon 43 pobjede

Poznat je zato njihov put do vrha, ili i više od vrha. Sinkovići jednako pobjeda. Sinkovići jednako sigurna medalja. Sinkovići jednako najbolji u kojoj god disciplini veslali. I tako trinaest godina. Zaboravili smo jednu stvar - nije baš da ih organizatori pustih natjecanja vole pa im unaprijed uruče medalju nego iza svih tih postolja stoji puno, puno, puno i još tih nepoznat broj puno sati predanosti, izdržljivosti i neposustajanja.

- Ljudima naš sport izgleda lagano, dolazili smo dugo godina kao prvi na cilj, ali nije to tako, pokazalo se zapravo sad. Nije mi nekad ni žao što se razmišlja da moramo biti prvi, ali svako natjecanje krećemo od nule. Svatko se drugačije nosi sa stresom prije utrke, ja se uvijek nadam da će sve dobro proći. Poznajem ja i neke koji kažu da će pobijediti, svi imaju neku svoju tajnu, ali mi u cijelu priču idemo vrlo skromno - veli Martin.



Dogodilo se na Svjetskom prvenstvu u Račicama, i to nakon niza od 43 pobjede u dvojcu na pariće.

- Kad netko toliko dominira, toliko često osvaja medalje, onda ljudi misle da ćemo stalno pobijediti. Očekivanja su velika, ali sport je to. Ne možeš uvijek biti prvi - kaže Valent.

A ovako je krenulo...

- Od 1999. godine, kad sam u rujnu došao u veslanje, a Valent u proljeće dogodine, do danas smo u Mladosti. Nekako se prva medalja pamti. Osvojio sam je u veljači 2000. godine, i to u veslačkom duopolu - veslanju i trčanju. Jedne sam subote došao na trening i pitao je trener ekipu da ima natjecanje, iskreno nisam ni znao o čemu se radi. Doslovce sam došao prvi, a nisam uopće znao što trebam raditi nego su me navodili tijekom utrke. I tako... zaljubiš se u sport kad počneš osvajati medalje pa je to vjerojatno jedan od razloga zbog čega smo i toliko dugo ostali u veslanju - sjeća se Martin kojemu se dvojakim vezama u život uvukla Cetinska krajina. 

- Na Perućkom jezeru sve su europske i svjetske medalje isklesane. U lipnju idemo na Peruću, najčešće. Jezero ima dužinu koja nama treba, i mirno je što nam jako paše. Nema ni gužve da možemo tehniku vježbati jer nas drugi čamci i glisere remete. Takva nam atmosfera jako odgovara, popodne je najčešće maestral koji nam doprinese da vježbamo po valovima - govori Martin koji je kao svoju životnu suputnicu odabrao Sinjanku, a koju je upoznao na pripremama 2009. godine.



Supruge su nam najveća podrška...

- U obitelji od supruga dobivamo najveću podršku i da one nisu uz nas ne bi imali toliko rezultata. I znate, to nije samo fraza. Doma imamo mir i podršku, a oni sve naše utrke proživljavaju možda i jače od nas. Kako proživljavaju i roditelji, oni su nas gurnuli u ovu priču i na tome nema riječi zahvale - u dahu izgovara.

Nema ni riječi kojima bi se opisao krvotok Sinkovića i trenera Nikole Bralića iz Dicma.



- Nikola Bralić je u naše živote ušao kao seniorski trener u našem klubu, i mi smo počeli od 2007. godine zajedno trenirati. On je zapravo najveći razlog zašto smo tu gdje jesmo. On je uvijek maksimalno s nama, kad bilo loše ili lijepo vrijeme, pravi entuzijast. Psiholog, brat, podrška, ma sve. U veslanju nema baš novca da imaš cijeli tim iza sebe tako da je Nikola zbilja nama sve - objašnjava Valent.

Jer...


Trener Bralić je naš prijatelj

- On svoj autoritet bazira na znanju. Nikad se ne uzvisuje iznad nas. On je zapravo nama kao prijatelj.
U vodi imaju prijatelja, ali kad se krene sa starta, svi su ostali konkurencija...

- Dok smo bili u četvercu Nijemci su nam bili najveća konkurencija, nekako smo se uvijek s njima borili za prvo mjesto. Slatko ih je bilo pobijediti, moram priznati. Kad smo došli u double, nismo baš imali godinama rivale, ali u posljednje vrijeme su tu Franzuci, oni su olimpijski pobjednici, mogli bi tu naći dobar rivalitet - priča Valent koji je 2014. godine s ozljedom bratski ostao upisan za vječnost u anale.

- Za nas je ta 2014. godina bila posve zanimljiva. Brat se ozlijedio odmah na početku, dobio je stres frakturu šestog desnog rebra. Tada smo još uvijek bili u četvercu s Damirom Martinom i Davidom Šainom pa smo nas troje nastavili trenirati, a onda se i Martin ozlijedio i ishod je bio da cijelu sezonu nije mogao trenirati. I otišli smo u double, i već na drugoj regati smo pobijedili i shvatili smo da će to dobro ići. Na kraju smo na svjetskom osvojili zlato i srušili rekord jer smo postali prva posada koja je u manje od 6 minuta svladala dvije tisuće metara dugu stazu - prisjeća se Martin.

Njihova životna staza zapravo je u najboljim godinama, a oni su letvicu već visoko postavili. Letvicu koju će teško tko moći uzeti i nanovo ponoviti...









hr Mon Dec 26 2022 09:01:27 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Sport:Ostali sportovi

Pročitajte još . . .