Article
Liječio je i porodio na tisuće Splićanki, a i u mirovini Srđan Zavorović živi "tristo na sat". Pronašli smo ga na brodici...
"Jugoplastika me poslala na specijalizaciju..."
"Radio sam 25 godina bez ultrazvuka..."
Žalosti ga tek što je u današnje vrijeme sve više poroda carskim rezom po dogovoru iako je carski rez inače krajnja mjera za porod, način poroda kada se dogodi nešto neočekivano.
"Kad je bonaca otisnem se od obale..."
Životno remek djelo mu je klapa Sinj, a zapravo je odrastao uz rock i nakon plesnjaka objeručke prihvatio acapellu... I nije pogriješio
Kada sjednete za klavir, mislite da ste sve ispunili. Međutim, dogodi se neki kišni ili sličan dan i ponovno dolazi inspiracija. Glazba nije sport, gdje se zbog godina morate prestati baviti time. Glazba traje, dok god čovjek živi i osjeća se stvaralački…
I sva ta silna inspiracija došla je iz malog jednostavnog stiha, napjeva ili priče naših starih. Trebalo je te male bisere samo iznijeti iz prašnjavih bavula i škrinja, staviti ih na dlan i pokazati svijetu. Pa ako smo i mali na zemaljskoj baloti, ne znači da se ne moramo osjećati velikim. I ako nas svijet bude provocirao, znamo što nam je tom svijetu reći.
U jednoj kulturi koja vam ne ostavlja prostora za domišljanja i dopjevavanja, u kulturi u kojoj se, osim ruševinama, zapravo malo čemu možete diviti, dobro je kada postoji nešto što mašti daje na volju, nešto što se uvlači u čovjekove snove i što je veliko i spektakularno u malenosti svojoj. Veliko i spektakularno kao klapska pjesma.
To je neka vrsta dalmatinske biblije, svevremenske kapsule, kojoj se uvijek možemo vraćati, čije retke možemo i ponovno čitati, čiji sjaj vrijeme ne blijedi.
- Iako sam odrastao i glazbeno se formirao na pop i rock glazbi, u to vrijeme 1982. godine, nakon što je odstupio Stipe Šarić, našao sam se na mjestu voditelja mješovitog pjevačkog zbora "Kamešnica" koji je djelovao u okviru KUD-a "Dinko Šimunović". Jednog dana na vrata su mi pokucali profesor Jakov Dukić, tada jedan od općinskih čelnika i zajedno s njim Stipe Dedić Lokma. Stipe Dedić je pjevao u jednoj klapi prije klape Sinj, volio je klapsku pjesmu, a nastupao je i klapom Lučica koji su tada bili vrhunska skupina i njegova je želja bila da se u Sinju oformi jedna takva kvalitetna ekipa. Bez puno razmišljanja kazali su mi - Hajdemo napraviti klapu, a ti joj budi umjetnički voditelj. Nisu me puno nagovarali jer sam to vidio kao izazov. Odmah sam prihvatio - govori tako Sinjanin Mojimir Čačija koji je kroz proteklih pola stoljeća ostavio duboke tragove u svijetu glazbe, a njegovo remek djelo - klapa Sinj živi već četiri desetljeća.
- Kad smo našli prvog tenora Stipu Breku,
koji tada kao da je bio predodređen za pjevanje u klapi, onda je oko njega bilo
lako okupiti ostatak ekipe. U prvoj postavi klape bili su: Stipe Breko,
Ivica Miletić, Boris Žanko, Jakov Dukić, Tonći Malora, Bože Pavić, Ante Milun i
Stipe Dedić Lokma. Tako je rođena klapa Sinj. Ubrzo su je napustila
dvojica članova, a priključili su se tenor Ivo Breko, mlađi brat prvog
tenora Stipe i Vjekoslav Radanović zvani Mimica sa svojim neponovljivim
baršunastim baritonom.
"Zvuk električne gitare Stipe Šarića me pokrenuo..."
Bila bi potrebna tri ljudska života za poslušati sve što je obradio, snimio i stvorio. Zapravo bi i to malo bilo. A prečesto ne znamo što imamo, nismo svjesni vrijednosti bogatstva naše pradjedovske ostavštine stvorene iz kamena i soli, iz nevolje i tuge, iz ponosa i dišpeta...
- Zavolio sam glazbu kad sam vidio da je tri godine stariji brat, on je možda tada imao petnaestak godina, nabavio prvu gitaru. Iza te obične stigla je i električna. Motao sam se oko glazbe, ali još nisam bio "in". Jedne večeri sam se kao dječarac našao na plesnjaku na Gradskom bazenu gdje sam na posebni način doživio zvuk električne gitare koju je svirao Stipe Šarić. Taj zvuk me pokrenuo i nisam mu mogao odoljeti - kaže Čačija.
Sve je promjenjivo. Kako reče Heraklit - Panta rei,
sve teče. Sve se mijenja. Svjetla na semaforu, izgled našeg lica. Mijenja se
vrijeme, mjesto, posao, ritam života, stilovi, moda. Mijenja se odjeća. I
prijatelji se mijenjaju. Mijenja se put kojim hodimo, a na taj način i cilj
kojem stremimo, ali maestro iz grada u kojem se rađaju vitezovi kao da ne
stari. Virtuoz koji dalmatinskom kraju daje poseban prizvuk kroz puninu klape
Sinj, na tu scenu izašao je još 1983. godine.
U onoj životnoj biografiji puno je detalja koji se s godinama zaborave, epoha u kojima je Čačija dijelio pozornicu i taktove u notama s najvećima. Pa nigdje se zabilježilo nije ni da je Mojimir, zajedno s Branom Vukovićem, koji je 1969. godine dobio milijun maraka na lutriji, u Švicarskoj nabavio najskuplje glazbene instrumente za VIS Alkar, sastav koji je zabavljao na sinjskim plesnjacima prije četrdesetak godina. Ili da je Čačija svirao uz Mišu Kovača na turneji od Rusije, preko Njemačke i Jugoslavije kao i da je prije Parnog valjka pozornicu dijelio s Huseinom Hasanefendićem.
Omiš je klapski Olimp
- Prvi koncert klape Sinj bio je u sinjskoj kinu, i to 1983. godine. Godinu dana smo pjevali, a onda smo napravili koncert na kojem smo imali i neke pjesme uz instrumentalnu pratnju gitara i mandolina. Zapravo, tada još uvijek nismo odredili u kojem ćemo smjeru ići. Kad sam shvatio da bolje funkcioniramo u acapella formi, tako smo i odlučili. Jedan dio je čak htio da imamo tu pratnju instrumenata, ali moja je bila zadnja.
Presudno je bilo što je Čačija i ranije imao dodira s višeglasjem...
- U pop i rock glazbi preferirao sam američke skupine poput Eaglesa i Crosby, Stills & Nash i drugih grupa koje su njegovale višeglasno pjevanje. I od tuda je moje iskustvo i početak postavljanja standarda za pjevače. Kad se ukazala prilika da radim u acapella formi, još me je to više zainteresiralo i tu sam se najbolje snašao. I iz godine u godinu sam shvatio da baš u acapelli možemo dati najviše iako su neke klape odlučile pronaći svoj novi put, i oni sada konkuriraju zabavnoj glazbi. Mi pjevamo za manji broj štovatelja klapske pjesme, ali za nas su oni baš pravi - veli Mojimir.
A festival u Omišu pozicija kojoj jednoj godišnje
hodočaste klape koje se žele probiti na nebu izvorne klapske pjesme. Sinjani su
uzeli dvadesetak nagrada u Omišu i ubacili "u ler" jer postali su
brana, brana drugima. Nije zato teško bilo odlučiti omiški trg prepustiti
mlađima.
- 1992. dobili smo tri nagrade u Omišu, a i prvu veliku. Nagrade su stigle za interpretaciju, ja kao dirigent i nagrade publike i žirija. A klape se za taj događaj pripremaju po pola godine, možda sam i malo rekao. Ako se pripremaš s malo nesigurnosti, nema te ni u finalnoj večeri, kamoli među nagrađenima - priča Čačija. Ima i onih koji se spreme za Omiš, koji je za ovog Sinjanina - klapski Olimp, osvoje nagradu i raziđu se.
- Najvažnije je da klapa postoji dugo, to je onda dokaz da će se tradicija klapskog pjevanja nastaviti i nakon nas. Mnoge klape zablistaju u jednoj, dvije godine i onda se ugase, ali to nije svrha - klapa je tu da postoji i da se ljudi druže. Naš zadatak je zato već ispunjen.
"Nazvao je Ljubo i rekao - Dico moja, je li to moguće?"
Kako je mnoge živote Čačija ispunio i pisanjem pjesama. Nije zato rijedak slučaj da na klapskom Olimpu izvode baš njegove pjesme...
- Pjesma "Vo je naša zemlja" nastala je u okolnostima kad se Sinj granatirao, u mojoj sobi. Za klavirom smo bili profesor Dukić koji je pisao stihove. Bilo je to pravo inspirativno vrijeme. Nastale su zapravo krasne pjesme, svjedoci smo toga, ja sam se stvarno trudio da napravimo nešto i za klape...
A klapskim voditeljima, kao i Mojimiru, inspiracija je za cjeloživotni rad tinjala u Ljubi Stipišiću Delmati za kojeg s pravom treba ustvrditi da je ravni i uspravni stup vrijedan zahvalnosti i nasljedovanja, ravni i uzorni stup po kojemu se imaju ravnati sadašnji i budući etnomuzikolozi i melografi, skladatelji i voditelji klapa.
- Pisali smo zajednički jednu skladbu, to je "Alkarska pisma". Donio sam melodiju, sjeo sam za klavir i odsvirao tu melodiju, a on mi je rekao da ga pustim deset minuta, da popijem kavu sa njegovom suprugom. Mi smo popili kavu, ja sam se vratio u sobu, a sve me već čekalo spremno. Ljubin rad baš cijenim, njegova neponovljiva "Dalmatino povišću pritrujena" kao da postaje klapska himna. Taj naš prvi kontakt bio je telefonski. Nikola Buble, legendardni dirigent i voditelj Trogirana je bio na našoj probi, a kad smo mi zapivali "Dalmatino", pitao je gdje nam je telefon. Nazvao je Ljubu i rekao da sluša. Tada je Ljubišić samo komentirao - Dico moja, je li to moguće...
"Na Poljudu smo riskirali, ali je stadion bio pun..."
Mnogi nisu vjerovali i kako će klapski projekt "Ne damo te pismo naša" do temelja ispuniti Poljud, ali dogodilo se. Mojimir Čačija bio je njegov umjetnički voditelj...
- Prvi put su tada klape izašle na svjetske pozornice, dotad su pjevale na smotrama, malim koncertima, kalama ili u konobama. Ovo je bio prvi veliki događaj, a razlog je bio jer su se pojavile tri pjesme koje su obilježile pop i klapsku scenu - Croatio iz duše te ljubim, Vilo moja i Da te mogu pismom zvati. Kad smo shvatili da imamo tri hita, odlučili smo na Poljud, zapravo smo riskirali, ali je stadion bio ispunjen. Bilo je divno vidjeti da je zapadna tribina Poljuda izgledala kao veliki teatar.
Projektu tu nije kraj, čekaju se samo nova dva, tri hita u jednoj godini da ponovno sastave klapske miljenike. Onako kao što se uoči blagdana sinjske zaštitnice, Majke od milosti, u kolovozu klape okupe u Sinju. Kad bismo zapravo htjeli vlastitu kulturu i tradiciju, baštinu i običaje, navike i pamćenja Dalmatinaca sačuvati od ognja zaborava i pepela jalovosti, treba je povjeriti jednom jedinom čovjeku - Mojimiru Čačiji.
- Brat je darovit, ali je on skroman - nešto napiše i spremi u ladicu. Ja imam mogućnost da to s klapom izvedem. Ako želim napisati deset pjesama, onda je to teško. Ako se inspiracija čeka godinu dana, onda jedva čekaš da ona uđe u notnu knjižicu. Nekad mi padne ideja od četiri takta, a onda je danima širim i raspisujem. Lijepo je kad se dogodi pobjeda Hrvatske nad Brazilom pa se dogodi inspiracija za sportsku pjesmu, ali ja sam drugačiji tip. Ne radim puno, ali sam zadovoljan svojim radom. Iako o mirovini ne valja razmišljati, sve je više spize u obliku tableta na stolu, ali dok me zdravlje i razum budu služili, bit ću dio klapske pjesme...
"Na Starom Placu sam osjetio da publika i ja imamo puno dodirnih točaka i shvatio da moram nastaviti dalje pjevati..."
"Šest sam godina bio na baušteli..."
"Djed mi je da se uhvatim škara i duvana..."
"Pjevajte, samo pjevajte"
Na Perućkom jezeru isklesane su sve medalje braće Sinković, a letvicu su podigli toliko visoko da će ih teško tko nadmašiti
Pune su uši jednog te istog ženskog glasa koji isforsirano glumi suosjećajnost i ljubaznost, a zapravo govori kako netko drugi ima prednost pred nama.
Život je to. Ovaj naš svagdašnji. Uvijek netko ima pred nekim nekakvu prednost. Možemo mi gubiti živce, nervirati se, poklapati slušalicu, prekidati vezu, ali to je ta naša kultura i jedan od načina kako se u njoj komunicira.
Neki to čekanje uveseljavaju glazbom, ali što kad se već nalazimo u svojevrsnom položaju "ni na nebu ni na zemlji". Bez da se možemo pomaknuti ni naprijed ni natrag, jer - čekamo.
No, ljudski fenomeni koji čekanje ostavljaju po strani i objeručke prihvaćaju poziv ogledalo su u braći SInković. Poziv starijeg brata Matije nije imao čekanje nego odgovor s druge strane žice. Potvrdan odgovor Martina i Valenta, a potom i nevjerojatna predanost treningu i spremnost da se žrtvuju u jednom sportu u kojem nema nikoga da ti pomogne, u kojem se ne upada u neki jaki klub ili u reprezentaciju po vezi, nego po ergometru i rezultatu.
- Bio sam na nogometu, ali kad sam vidio braću, otišao sam u veslanje. Nogomet sam počeo u Zagrebu, kasnije Dragovoljcu i Lokomotivi. Četiri godine je bila ta avantura, igrao sam utakmice, i to na poziciji lijevog beka - otkriva dosad nepoznato.
- Gimnastiku smo prvo počeli, skoro smo zaboravili, ali bili smo kratko tamo, s tri, četiri godine. On je bazičan sport, dalje možete svugdje iz gimnastike - Martin je podvukao.
Dogodi se i da izgubiš nakon 43 pobjede
- Ljudima naš sport izgleda lagano, dolazili smo dugo godina kao prvi na cilj, ali nije to tako, pokazalo se zapravo sad. Nije mi nekad ni žao što se razmišlja da moramo biti prvi, ali svako natjecanje krećemo od nule. Svatko se drugačije nosi sa stresom prije utrke, ja se uvijek nadam da će sve dobro proći. Poznajem ja i neke koji kažu da će pobijediti, svi imaju neku svoju tajnu, ali mi u cijelu priču idemo vrlo skromno - veli Martin.
- Kad netko toliko dominira, toliko često osvaja medalje, onda ljudi misle da ćemo stalno pobijediti. Očekivanja su velika, ali sport je to. Ne možeš uvijek biti prvi - kaže Valent.
A ovako je krenulo...
- Od 1999. godine, kad sam u rujnu došao u veslanje, a Valent u proljeće dogodine, do danas smo u Mladosti. Nekako se prva medalja pamti. Osvojio sam je u veljači 2000. godine, i to u veslačkom duopolu - veslanju i trčanju. Jedne sam subote došao na trening i pitao je trener ekipu da ima natjecanje, iskreno nisam ni znao o čemu se radi. Doslovce sam došao prvi, a nisam uopće znao što trebam raditi nego su me navodili tijekom utrke. I tako... zaljubiš se u sport kad počneš osvajati medalje pa je to vjerojatno jedan od razloga zbog čega smo i toliko dugo ostali u veslanju - sjeća se Martin kojemu se dvojakim vezama u život uvukla Cetinska krajina.
Supruge su nam najveća podrška...
Nema ni riječi kojima bi se opisao krvotok Sinkovića i trenera Nikole Bralića iz Dicma.
Jer...
Trener Bralić je naš prijatelj
- On svoj autoritet bazira na znanju. Nikad se ne uzvisuje iznad nas. On je zapravo nama kao prijatelj.
U vodi imaju prijatelja, ali kad se krene sa starta, svi su ostali konkurencija...
- Dok smo bili u četvercu Nijemci su nam bili najveća konkurencija, nekako smo se uvijek s njima borili za prvo mjesto. Slatko ih je bilo pobijediti, moram priznati. Kad smo došli u double, nismo baš imali godinama rivale, ali u posljednje vrijeme su tu Franzuci, oni su olimpijski pobjednici, mogli bi tu naći dobar rivalitet - priča Valent koji je 2014. godine s ozljedom bratski ostao upisan za vječnost u anale.
Njihova životna staza zapravo je u najboljim godinama, a oni su letvicu već visoko postavili. Letvicu koju će teško tko moći uzeti i nanovo ponoviti...