Malo tko nije promislio da – život nije fer. Ne samo promislio nego i rekao. U sebi ili naglas. To je jedna od onih surovih realnosti koje čovjek jako rano nauči u svome životu. Nitko ne treba čekati punoljetnost, a kamoli starost kako bi to otkrio. To se nauči još u vrtiću.
Kreneš u život i dobiješ odmah po nosu. Opali te posred lica činjenica da život jednostavno nije fer jer, eto, sestra ili brat dobivaju puno više pozornosti od nas ili je učiteljica prestroga. Nastavnici su nas uzeli “na pik”, a profesori se iživljavaju na nama. Šef nas definitivno ne može smisliti. I kako onda ne reći da – život nije fer.
Od djetinjstva, od trenutka kada smo počeli raspoznavati koliko vrijede tenisice druge djece, a koliko naše pa do usporedbe onoga što mi parkiramo ispod prozora, a susjed u garažu s automatskim podizačem vrata. Ništa se bitnog ne mijenja. Samo pokretnine i nekretnine.
– Kao i svako djetinjstvo, svakome je najlipše gdje si odrastao, ali i nisam baš previše nostalgičan jer smo živjeli u peterostrukom sustanarstvu majka i ja. Pet familija na jednu špinu i jedan toalet. Cijelo djetinjstvo sam bio u doslovnom smislu gladan svega. Danas je ovo, s obzirom na djetinjstvo, blagostanje. Ma lipše mi je nego engleskom kralju – govori tako Feđa Klarić. Ovo Feđa je samo nadimak jer u knjizi rođenih u godini 1946. upisan je Fjodor Klarić. U životnoj je priči fetivog Splićanina u sedamdesetima sada samo osmijeh i radost na sve ono što je godinama vidio, primjećivao i okinuo svojim fotoaparatom i pospremio u ladice sjećanja. Ladice koje u posljednje vrijeme otvara i vadi neprocjenjivo blago, zapravo trenutke koji često ostaju neprimijećeni, za kakve je uvik bio spreman posegnuti za fotoaparatom – bio na zadatku ili tek u šetnji.
A često je puta Feđa mogao kazati da – život nije fer.
Ali… Možemo mi gledati na ono vrime i ovako i onako, ka šta i gledamo, možemo za onin vrimenom i uzdisat i plakat, možemo ga se sićat s nostalgijom ili ga zaboravit s teškom muškom, no stoji činjenica da je u svakom vrimenu jednima bilo zajebano, a drugima bilo k’o bog bogova. Ka i da danas nije tako i ka da sutra neće bit na isti način, kad ovo vrime ode, ako će ikad uopće otić.
U ta daleka vrimena dica nisu bila neposlušna ka današnja koja slušaju cajke, bajke i kojekakve radodajke. Slušali su starije i od njih svakakve pizdarije, slušali kako komarci zuje, kovač kuje i glavar ‘suje. Slušali kako tice pivaju i gromi sivaju. Jednostavno, bili su dobri i poslušni, dobri ka kruv kojeg je uvik manjkalo i kojeg se stalno bilo gladno, a poslušni ki miši goliši. Toliko poslušali da su slušali sami sebi kako krvče prazna criva i prazan štumik. Tako nekako i Feđa.
“Nakon 22 godine ukrali su mi Spačeka…”
– U to vrijeme, kad sam krajem šezdesetih godina studirao pravo, Pravni fakultet bio je jedini humanistički studij u Splitu. Uglavnom su se s Pravnog fakulteta regrutirali novinarski kadrovi, a bia je tada na Pravu i bivši novinar Davorin Rudolf koji je nas desetak usmjerio prema Slobodnoj Dalmaciji koja je tražila honorarce. I tako san ja na drugoj godini prava dobio šansu da zaradim koji šolad. Prvi urednik bio mi je Miljenko Smoje. Tu smo se upoznali, 1971. zaposlio sam se stalno i postali smo nerazdvojni. On nije vozio auto, ja sam imao Spačeka u kojen smo obilazili Dalmaciju, Zagoru i otoke – veli.
A imao je i Kozu…
– Bio mi je to prvi motor, točnije Tomosov motorčić koji je imao jedan sic, ali ima jedna fotografija na kojem vozim i Smoju. Andro Damjanić nas je uhvatio. Vozio sam kasnije što redakcijskih i mojih automobila svih vela jer su mi nakon 22 godine ukrali Spačeka.
Ako je nešto naučio od Smoje, to je odgovornost i ljubav prema zanatu. Jer Feđa je i bez Smoje bio zaljubljen u Split, to dite Prokurativa – ljeti gledajuć grad koji se lomi pod naletima turista, a zimi domaći šušur onih koji su svaki dan u istu uru, na istom mistu, pili kavu. U svim je tim trenutcima želio fotografirati život, svakodnevicu. Život koji je toliko nestvaran da je posve realna misao kako je svaki svoj uradak inscenirao satima.
– Grad nisu kuće, nisu zgrade nego ljudi, a najljepši dio grada su žene, neovisno o godinama. Svaka na svoj način i svaka u svojoj mladosti. Snimaš žene, a snimaš i modu pa i to postane dokument kroz neko vrime. Splićanke su uvik bile isprid vrimena – držanjem, ponosom, odjevanjem i osmijehom – veli pa nastavlja. Nepresušna su ta sjećanja…
– Uspoređiva sam se, gleda što se radi u svijetu, a posebno u novinskoj fotografiji Amerike i Francuske. Te fotografije koje su danas zanimljive nije većina ni objavljena u novinama. I dosta ih je snimano između dva zadatka. To nije tada imalo društvenu važnost, gledala se vijest, a danas je to trajna vrijednost. I znaš, u svom poslu snimio sam puno nesreća, posebno autobusnih i željezničkih di je stradalo na desetine ljudi, ali uvijek se rado sjećam svih velikih uspjeha grada. Ima sam sriću da sam ih snima. Sve lipo šta je za moj grad je meni neprocjenjivo, čak i sitnice kao šta danas vidin da je dosta fasada u užem centru grada obnovljeno. I još stavljeno puno cvića i radosti.
“Nesritan sam ako nisam bar dvaput na ulici u danu”
Prva mu je fotografija u novini Slobodne Dalmacije izašla u rubrici kulture, i to s boks kamere s 12 snimaka. Cijeli bi događaj tada, dakle, trebalo staviti u 12 pokušaja.
– Dobio bi film u redakciji za događaj kojeg moraš svesti na 12 snimaka. I događaj i sve prije i poslije njega. Danas samo prije jedne nogometne utakmice nastane par stotina fotografija. Bilo je jako, jako stresno. Pogotovo što danas na aparatu odmah možeš vidjeti što si uhvatio, a prije si to tek mogao u laboratoriju. Bilo je ajme. Digitalna fotografija je spasila sve nas. Sate sam dnevno provodio u laboratoriju, a moga sam ih provesti na ulici. Laboratorij je uskratio mogućnost da još više i intenzivnije fotografiram.
Laboratorij bi prečesto postala i kupaonica u stanu…
– Svi laboratoriji su bili tijesni i jadni. U kući bi u kupatilu mora imat dvije kemije, tribalo je sušit fotografije, imat i aparat za kopiranje fotografija. Jako jednostavno izgleda, ali je bilo zeznuto. Kemikalije si ima u mraku. Ma kao da si zatvoren u pržunu baveći se fotografijom. Velika strast, ali i žrtva, a uz to nikad nisi ni snimia ono šta si želio jer si tehnički bio hendikepiran. Nisu aparati imali ni zoomove ni teleobjektive i šta ćeš ti onda kad se nešto događa od tebe 50 metara. Redovito bi bio izložen svim vremenskih neprilikama, a tehnika bi stradavala samo od kiše. Lako i za mene, ali više si vodio računa da oprema ne okisne nego da jesam li mokar do kože. Jednom mi se i dogodilo da su me navijači nakon vaterpolo utakmice u Trstu sve bacili u bazen. Skoro sam umra kad sam vidio da je tehnika stara tek tri mjeseca kompletno propala. Navijači su bili sretni, ali valjda malo i napušeni – smije se sada Klarić koji skromno ne stavlja sebe u prvi plan.
– I drugi su fotografirali, ima izvanrednih fotografija koje su autentične – i starijih i boljih fotografa od mene. Kako nisam ima nikakve zavičajne obveze jer zavičaj nisan imao kako sam rođen u Splitu, a ne primjerice negdi u Dalmatinskoj zagori, tako sam bio stalno u Splitu pa i kad nisan radio, radio san. Uvik je bio fotoaparat sa mnom – veli.
Tako je i danas. Iako u mirovini – u penziji, ispravlja nas – ne miruje.
– Ma nesritan san ako nisam bar dvaput dnevno na ulici.
“Smoje je bio veliki umjetnik, neviđeno odgovoran…”
I tako jednog dana prema Marjanu, jer za šetnju Marjanom kaže da je najbolja fizička aktivnost, vidio je petoricu dječaka koji se igraju na baluna.
– Moran priznat da sam osta malo iznenađen jer je to danas rijetko da se dica igraju na baluna, ali eto, na jednom zidu pisalo je – Chelsea. Balun je doša do mene, kako ulica stoji krivo, zadrža san ga i pita dicu šta piše na zidu. Oni mi govore da je to bezveze, da je stranac napisa i da je tribalo pisat – Liverpool. Eto. To se u fotografiji ne može prikazati, ali to je nova stvarnost. Očekiva bi da je Hajduk u Varošu, ali to je novi život, new life – govori čovjek koji kao da je zamrznuo duh zaboravljenog Splita u fotografiji, a koja je, opet će onako samozatajno, samo pratila Smojin tekst. Samo…
– Smoje je bio pravo splitsko dite. I berekin i uncut i prefrigan svim mastima jer ipak je odrasta u Varošu u kojemu se isto živjelo nevoljko, jadno i bijedno. Bilo je i godina kad su djeca od gladi umirala. Njih je bilo sedmero, pet sestara, brat i on kod oca ribara i mora se naučit svim fintama kako priživit. Kad bi Smoje radio, onda bi ležao, sjedio, prilagodio se sugovorniku. Veliki je umjetnik bio, najveći kroničar grada. Neviđeno je bio odgovoran. Predaha ne bi bilo dok se ne završi radit. Bez jela i pića. Po meni je bio humanista, suosjeća je sa ugroženima i proganjanima, popularno se to kaže – malim čovjekon, ali je zbilja osjeća neviđenu simpatiju za tu vrstu svita.
Među tim svitom jedan je vječiti mladić. Pokretno kulturno dobro. I još prvi fotoreporter dobitnik nagrade Hrvatskog novinarskog društva za životno djelo, počasni član Kuće slavnih fotonovinarstva, s nagradom grada Splita, Ordenom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Zlatnim perom, nagradom Slobodne za životno djelo u novinarstvu.
A njemu bi i dalje bilo lakše po ure govorit o nekome drugom, nego o sebi. Ili bar o muškarcima koji su bili ipak malo zahtjevniji u njegovo vrijeme u trenutku koji se fotografija zove.
– Kažu mi da mu je bolji lijevi ili desni profil, a jednom je doktor u kuti stiga u Slobodnu da ga se nanovo slika jer je slika od ranije bezvezna. Eto, pa onda žene komplicirane…