Seki i Bei u misiji otjerivanja galebova pridružio se i Hugo! Trojac s imotske vidilice postao je prava turistička atrakcija

U Modro jezero se nikad nije skakalo iz hira! Ispit hrabrosti polagao se svakim skokom s litica u tu modru tišinu. Skakači s imotskih serpentina bili su posebna sorta ljudi – odvažni, ponosni, malo ludi, ali uvijek s onim tipičnim gardom kršnog područja Dalmatinske zagore.
Danas, jezero ima nove čuvare. Nisu iz Imotskog, ne nose kupaće gaće, ali zato imaju krila, kljun i pogled koji siječe zrak. Dva Harrisova jastreba, Seka i Bea, već mjesecima patroliraju nad stijenama i dubinama, prateći svaki pokret s visine kao da im je netko povjerio službenu stražu nad tim prirodnim čudom. Njihova se prisutnost osjeti u tišini – prije nego se pojave pa tek onda krik koji odzvoni nad jezerom i nestane u odjeku stijena. Još 2021. godine pojavili su se na imotskoj vidilici, na rukama samozatajnog zanesenjaka pticama i ljubitelja prirode Grge Nikolića, i postali nova atrakcija iznad Modrog jezera. U prvom redu kao protuteža galebovima koji su postali čest gost na jezeru, uneređujući ga izmetom pa do te mjere da su u potrazi za hranom ugrozili i autohtone vrste. Prirodna metoda se pokazala djelotvornom pa se u godinama koje su slijedile prisutnost galebova svela na minimum, a u ptičjoj avanturi se Grgi pridružio sin Slavko i njegov prijatelj Filip Vrankić. Ali, ni tu priča ne staje jer je u njihov tim stigao novi igrač, euroazijska ušara, takozvana velika sova ušara kojoj su nadjenuli ime Hugo.

Zato turisti koji dođu po dobru fotografiju iznad jezera sada nailaze na ozbiljan problem jer jastrebovi i sova više ne dopuštaju baš svakome da remeti njihov teritorij. Šalimo se, naravno. U ovoj imotski priči jedino bježe galebovi, a Modro jezero, koje je nekad bilo pozornica za hrabre ljude i kupače, danas je kraljevstvo ptica grabljivica.

Nije rijedak slučaj da se turisti pa i domaćini, odluče razinu svoje hrabrosti ocijeniti u bliskom susretu s ovim grabljivicama, a želje Grgo, Slavko i Filip rado ispune. Tako i našoj fotoreporterki Dei koja je netom prije nego joj je sova sletjele na ruku s rukavicom, hvatala svu tu količinu straha koji je obuzeo potpisnika ovih redova. Straha i poštovanja.

– Skoro dva desetljeća traje naš problem s najezdom galebova, i iz godine u godinu je sve veći broj galebova koji su uokolo Modrog jezera. Na razne načine se pokušao reducirati taj broj, a osnovni razlog njihovog postojanja na ovim prostorima je smeće. Naravno da su svi došli s mora, ali opet, galebova ima i u kontinentalnim dijelovima Hrvatske, kao i Bosne i Hercegovine. Dakle, uvijek se postojanje galeba veže uz nekakva odlagališta, divlja ili legalna. Proglašavaju ga, zato, letećim štakorom – govori Grgo.

– Koliko god on bio nama simpatičan i dobar zbog Oliverove pjesme o galebu ili onako kad leti iznad mora, kad ih imate petstotinjak kraj jezera, onda nikako nije simpatičan, da ne govorimo o koristi. Rastjerivanje, plinski top, makete i strašila, puštali čak i zvukove drugih grabežljivaca – sve smo to pokušavali, ali sva su ta rješenja bila kratkog vijeka dok se nismo odlučili baviti sokolaranjem, koje je i inače pod zaštitom UNESCO-a. Nesavjesni ljudi smatraju da su ove ptice štetne, neki ih pokušavaju čak i eliminirati, ali su u krivu. Bez vjere u uspjeh smo, dakle, doveli jastrebe na Modro jezero i riješili smo probleme – sjeća se čovjek koji je, u međuvremenu, osnovao i Sokolarsku udrugu Imotski.

Ljubav prema ovim pticama rodi se kad ti baš ptica prvi put sleti na rukavicu, u dahu priča.
– Jednostavno nekako kad se međusobno gledate s ogromnom dozom respekta, i kad shvatite nakon par minuta da ste kliknuli, doslovno se rodi ljubav, rodilo se nešto s čim ću ja vjerojatno i umrijeti.

I objašnjava nam…
– Ptice ne vole letjeti! Lete jedino kad imaju svrhu ili razlog. Ili sele, ili bježe, ili love, ili grade gnijezda, možda su i u ljubavnom pokušaju. Bitno je pticama stvoriti sigurno mjesto, kad to uspijete, onda ste postigli odnos. I uvijek imate taj kontrolirani strah, i respekt prema njima.

– Trudimo se da sokolarenje postane nešto po čemu će Imotski biti prepoznat. Moja priča je krenula prije otprilike pet godina, na poziv mog oca. I prije sam se odlučio baviti poslom koji će uključivati životinje, a ovo mi je bio nekako logičan slijed jer se time bavi otac. Jastrebi se, inače, za ovakve avanture treniraju kada su gladni jer oni zapravo dolaze na hranu. Kad je mislite pustiti u lov, onda moraju biti barem malo gladni – ubacuje se Grgin sin Slavko. Sva tri naša sugovornika, na rukama nose svoje ljubimce koji i nisu baš lagani. Sova ima desetak kilograma, jastrebi nešto manje.

– Imamo za cilj i educirati ljude, posebno da ne nanose štetu pticama grabljivicama jer se često dogodi da zabunom, misleći da će ove ptice štetiti kokošima, upucaju ptice, nanesu im ozljede, neke čak i usmrte. Tad mi uskačemo, izlaskom na teren pokušamo pomoći pticama – veli, za kraj, Filip Vrankić.