Šef probacije alarmirao javnost: ‘Ne možete nekoga zatvoriti samo zato što je opasan’

Što učiniti s osobama koje su odslužile zatvorsku kaznu, a i dalje predstavljaju potencijalnu opasnost za društvo, pitanje je koje se otvorilo nakon nedavnog teškog zločina u Drnišu. O granicama i mogućnostima probacijskog sustava u N1 studiju uživo govorio je Goran Brkić, načelnik Sektora za probaciju pri Ministarstvu pravosuđa i uprave. Naglasio je da sustav nema mehanizme kojima bi nadzirao nekoga tko je odslužio kaznu do kraja, jer je ta osoba slobodan čovjek, piše Index.

Kako funkcionira nadzor nakon zatvora

Brkić je na početku objasnio da ne može komentirati konkretan slučaj, budući da probacijska služba radi isključivo s osuđenicima koji su pušteni na uvjetni otpust.

–Postoji tendencija da se ljudi ne otpuštaju na uvjetni otpust upravo zbog straha da ne počine novo kazneno djelo”, rekao je. Nasuprot tome, kako je pojasnio, “kada čovjek po punom izvršenju kazne izlazi kao slobodan čovjek, nema obvezu javljati se ikome.

Opisao je i tri modela nadzora uvjetno otpuštenih osuđenika.

Prvi je obveza javljanja probacijskoj službi, najčešće u kombinaciji s policijom. Drugi se primjenjuje kada sudac procijeni da osuđenik treba izvršavati i posebne obveze, poput psihijatrijskog liječenja. “Tada ga probacija upućuje u ustanovu gdje on tu obvezu izvršava pod nadzorom”, kazao je Brkić. Treći model je zaštitni nadzor, koji se izriče kada se procijeni da osuđenik nije toliko rizičan, ali je s njim potrebno dodatno raditi. “Tada probacija s njim intenzivno radi i radi procjenu rizika”, dodao je.

Nema garancije

Ipak, Brkić naglašava kako nikakvih garancija nema. “Moram reći da nemamo garanciju da osuđenik neće po izlasku iz zatvora počiniti novo kazneno djelo. Kad on izađe, slobodan je čovjek i nema obvezu javljati se”, istaknuo je. Zbog toga se, prema njegovu mišljenju, rješenje krije u češćem odobravanju uvjetnih otpusta. –Po mom mišljenju, trebalo bi odobravati ranije uvjetne otpuste. Kada osuđenik ispuni uvjete, tada mu se pod nadzorom probacije pomaže integrirati u društvo. Ali opet kažem, nema garancije da ta osoba neće počiniti kazneno djelo, rekao je.

–Danas se ljudi drže do kraja u strahu od toga da se ne napravi pogreška, a onda kada izađu se svi hvatamo za glavu”, slikovito je opisao problem. Kao primjer je naveo slučaj visokorizičnog osuđenika za kojeg je službenica u izvješću napisala da, iako nije počinio novo djelo, ne isključuje se mogućnost da to učini u budućnosti. “Što učiniti u takvim slučajevima? Mi kao pravosudni sustav ne možemo tog osuđenika više držati, nemamo mehanizme, on je slobodan čovjek i tu se javlja taj problem, kaže Brkić.

Izazovi zaštitnog nadzora

Brkić je upozorio i na pravne komplikacije do kojih može doći uvođenjem zaštitnog nadzora za osobe koje su odslužile punu kaznu, pogotovo ako odbiju suradnju. –Što se dogodi ako on prekrši taj dio, ako izađe nakon 20 godina iz zatvora i kaže da ne želi surađivati s probacijom? Imamo onda novi sudski postupak s neizvjesnim ishodom i pokreće se cijeli pravosudni aparat, objasnio je. Smatra da je učinkovitiji pristup osnažiti probacijski sustav.

–Mislim da je puno učinkovitije dopustiti stručnjacima iz probacijskog sustava da rade svoj posao, maknuti na neki način odgovornost jer nemamo kristalnu kuglu koja bi mogla predvidjeti ponašanje osuđenika. Svatko radi u dobroj volji. Dopustiti nam da se optuženici puštaju, da ih duže kontroliramo, da radimo s njima kako se ovakvi ružni incidenti ne bi dogodili.

Sustav je nemoćan kad je kazna odslužena

Načelnik Sektora za probaciju ponovio je da država trenutačno nema mehanizme za kontrolu ljudi koji su odslužili svoju kaznu. “Koji su nama mehanizmi? Taj čovjek je izašao iz zatvora i on je slobodan čovjek. Mi tu kao probacija, kao zatvorski sustav ne možemo ništa napraviti”, bio je jasan.

Postavio je ključno pitanje: –Trebamo vidjeti što napraviti s ovim zatvorenicima koji su potencijalna opasnost za društvo, kako njih držati pod kontrolom?” Pritom je napomenuo da uvjetni otpusti čine tek četiri posto posla probacijske službe, dok se ostatak odnosi na rad za opće dobro i uvjetne osude sa zaštitnim nadzorom. Pohvalio je suradnju sa sucima, policijom i zatvorskim sustavom, ističući da su mehanizmi za osuđenike na uvjetnom otpustu dobri.

“Nisam za ad hoc rješenja”

Brkić smatra da ovaj slučaj ne bi trebao biti okidač za ishitrena rješenja jer su postojeće zakonske procedure dobre. Problem vidi u graničnim slučajevima. “Imamo te neke granične slučajeve, za osobe koje nažalost ne mogu više biti dio kaznenog sustava, a nisu počinile novo kazneno djelo. Tu trebamo naći rješenje s drugim sustavima, recimo zdravstvom”, rekao je. Upozorio je na temeljni problem pravne države.

–Mi trenutačno nemamo instituciju u koju ćete staviti nekoga po punom izvršenju kazne zatvora, koji nema psihijatrijsku dijagnozu, a predstavlja opasnost po društvo. Ne možete nekoga staviti u zatvor samo zato što predstavlja potencijalnu opasnost po društvo, a nije počinio kazneno djelo, zaključio je Brkić. Na kraju je istaknuo da se moraju pronaći novi modaliteti, ali uz zaštitu ljudskih prava i načela da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja.