Marko Njegić: Bivše djevojke su mi govorile da zaljubljenije gledam u ekran nego u njih

Marko Njegić (36) je za obljetnicu svog desetogodišnjeg rada kao filmski kritičar objavio knjigu “FILMoteka“ koju je predstavio početkom lipnja na Festivalu Mediteranskog filma Split. Marko je filmsku kritiku zavolio radeći kao urednik u časopisu “Hollywood“, a povratkom u rodni Split 2004. godine svoj vrhunac ostvaruje u Slobodnoj Dalmaciji.

Nedavno ste objavili svoju prvu knjigu pod nazivom “FILMoteka“ koja je zapravo presjek vašeg desetogodišnjeg filmskog i kritičarskog rada, te obuhvaća razdoblje od 2004. do 2013. godine. S obzirom da za prvu knjigu treba razlog, koji je bio Vaš?

– Nekoliko mi je filmofila priznalo da čuva moje tekstove i to mi je bila velika čast i zadovoljstvo čuti. Odrežu ih iz novina i baš čuvaju, a to radim i ja. Ideja vodilja bila je za sebe i filmofile pohraniti dobar dio tekstova na istom mjestu. Dakle, ovjekovječiti deset godina predanog filmskokritičarskog rada i obaviti debelim uvezom jedno uzbudljivo kinematografsko razdoblje početka novog milenija s tekstovima koji odražavaju duh vremena nastanka. Sve to je omogućio Veljko Krulčić, direktor izdavačke kuće “Vedis“ i glavni urednik “Hollywooda“, filmskog časopisa za koji sam radio od 2003. do njegova neprežaljena gašenja 2006. godine. Ponudio mi je izdavanje knjige koja bi ukoričila neke od mojih tekstova, na što 
sam pristao, zavrnuo rukave i bacio se na “best of“ odabir pretežno tekstova iz “Slobodne“ u kojoj sam dosegnuo vrhunac. 

Kako ste se odlučili za koncept, jeste li slušali izdavača ili ste imali svoju zamisao kako biste htjeli da izgleda knjiga koja predstavlja jedan velik dio Vašeg života?

– Htjeli smo da u knjizi bude svega pomalo, da se ne fokusiramo samo na kritike kako bi odrazili moju svestranost. Knjigu otvara poglavlje “Nacionalna blaga“ vezano za kritike hrvatskih filmova. Slijede “Trendovi i fenomeni“ koji obuhvaćaju fenomenološke napise o trendovskim žanrovima (erotski trileri, božićni filmovi), serijalima (James Bond) i tome slično. 
“Play It Again, Sam“ objedinjuje starije i novije klasike ili kultove, poput “Casablance“, “Kuma II“, “Taksista“, “Predatora“. “U krupnom planu“ drži pod povećalom portrete glumaca i redatelja, od Audrey Hepburn do Pedra Almodovara. “Hitch, Hitch, Hitchcock“ donosi šest osvrta na značajne filmove velikog Alfreda. Finalno poglavlje “K kao kritičar“ obuhvaća recenzije nekih od najinteresantnijih novijih filmova (2004. – 2013.). Ono možda najbolje ilustrira čitavu knjigu budući da spaja suprotne polove kinematografije, od arta do blockbustera, od najteže drame do najljuće akcije. Šećer na kraju su top-liste, stvorene za raspravu.

Koja je prva kritika koju ste napisali?

– To je kritika hrvatskog filma “Ta divna splitska noć“, objavljena u “Hollywoodu“, koja se također nalazi u knjizi, na samom kraju, iza top-lista, kao simbolični “post scriptum“. 

I kako Vam ona danas izgleda?

– Pa, danas bih je vjerojatno napisao drukčije, ali za prvu kritiku sam više nego zadovoljan. Prilično je dobro ostarila, baš poput tog filma. Općenito, nakon ugodne “filmotečne“ šetnje kroz deset godina svoga rada mislim da mi tekstovi lijepo podnose test vremena i dan-danas su dosta svježi. 

Zašto ste odlučili da slika Arnolda Schwarzeneggera iz prvog“Terminatora“ bude na naslovnici knjige?

– Bilo je više naslovnica u igri (npr. “Cinema Paradiso“), a najbliža finalnoj scena iz “Prave romanse“ scenarista Quentina Tarantina, s Christianom Slaterom i Patricijom Arquette kako gledaju film u kinu naoružani kokicama i coca-colom. “True Romance“ je jedan od najfilmofilskijih filmova svih vremena, a ta scena je ogledni preslik filmofilije i romantičnog 
kino užitka. Bilo bi mi najdraže kad bi “Terminator“ bio na naslovnici, a “Prava romansa“ na poleđini knjige, ali to se nažalost nije dalo izvesti. No, opet, “Terminator“ je jednako kultan film, ako ne i kultniji, te sa Schwarzeneggerom ispred ogledala, među ostalim, savršeno zrcali osamdesete, vrijeme u kojem sam filmofilski stasavao i u kojem je Arnie bio Bog. Drago mi je što su u najužem izboru bila baš ta dva filma, a ne npr. neka rumunjska drama, uz dužno poštovanje prema njima. Daleko od toga da ja ne volim i rumunjske drame, no ovaj je potez napravljen da ublaži možebitne pretenzije u oku čitatelja, da netko ne pomisli da pametujem samo o ozbiljnim europskim filmovima nakon što sam prošao put od filmofila do filmskog kritičara. Htio sam poručiti čitateljima da sam ja još uvijek jedan od njih. Jedan od filmofila.

Kada je nastala ta velika ljubav prema filmu koja je na kraju prerasla u posao od kojeg živite?

– Zaljubio sam se u film još kao dijete, otkako me je tata prvi put odveo u kino. Magija pokretnih slika na velikom ekranu očarala me je od malena i čarolija do danas nije jenjala. Ispala je to ljubav veća od života, ljubav na prvi pogled i vjerojatno će ostati do zadnjeg. Neke (bivše) djevojke su mi to znale zamjerati – da ponekad zaljubljenije gledam u ekran nego u njih (smijeh). 

Koliko često trebate odlaziti u kina i “skidati“ filmove s interneta, koliko to posao traži od Vas?

– U kinu sam redovno više puta tjedno, ovisi o tome koliko filmova dođe na redovan repertoar, u “Kinoteku“ i je li koji festival u điru. Možda će zvučati čudno, ali ja se libim “skidati“ filmove s interneta, odnosno radim to samo po potrebi, u minimalnom postotku, tek kad doznam da kod nas u kino ili na DVD definitivno neće doći neki film koji mi je bitan za 
gledanje iz ovog ili onog razloga. Tad, da se ne bih osjećao “krivim“, film umjesto mene “skine“ prijatelj (smijeh). Uglavnom, ja sam vam za kino, a ne kućno kino. Imam kulturu odlaska u kino otkad sam bio dijete i ne može mi ništa nadomjestiti veliki ekran. Moram priznati da mi nije totalni gušt gledati filmove doma, jer uvijek me nešto može prekinuti i 
pokvariti ugođaj. Kino je druga priča. Kad sam tamo, posvećen sam filmu sto posto. Samo film i ja. Dobro, ili film, ja i djevojka, moja vjerna pratnja, a često i prijatelji, veliki filmofili (smijeh). 

Što je s videotekama?

– Klasične videoteke su nažalost pokleknule, no ja još uvijek znam otići u posljednje preživjele i rentirati DVD-ove kako bi im pomogao da opstanu. Primjerice, nekad kad trebam napisati tekst o novom nastavku nekog filma, poput četvrtog “Mad Maxa“, odem u videoteku i uzmem prethodne ako ih ne posjedujem u kućnoj kolekciji. Radije to nego da film “skinem“ s 
interneta.

Ljudima je često bolja knjiga od filma, kako Vi na to gledate? I čitate li sve knjige koje se pretvaraju u filmove?

– Ljudi su u pravu i uglavnom tako jest, ali mogu dati barem dva primjera da je film bolji od knjige. To su “Ralje“ Stevena Spielberga i “Klub boraca“ Davida Finchera. Što se tiče ovog drugog, prije sam bio “štreber“ i čitao bih sve knjige uoči dolaska filma snimljenog po njima. Posljednjih godina se toga ne držim kao pijan plota zbog manjka vremena, a i očuvanja užitka u filmu, u smislu da ne moram znati unaprijed sve (pod)zaplete iz knjige koje ću potom vidjeti na ekranu. 

Najdraži film? Vjerojatno najteže pitanje u Vašem životu.

– Uf, da, to mi je uvijek najteže pitanje. Već čitavo desetljeće svake godine radim listu naj-filmova. Pritom se izgrizem jer mi je, s obzirom na dosta kvalitetnih filmova, teško izdvojiti 20 naslova. Možete zamisliti kako mi je onda napraviti listu najboljih filmova svih vremena i opredijeliti se za jednog favorita. Umjesto toga, izdvojit ću vam radije zasad no. 1 film u 
novom mileniju koji mi je toliko dobar da bih ga stavio i među najbolje svih vremena – “Adelin život“.

Koju glumicu volite vidjeti na ekranu?

– Puno ih je, kao i filmova. Volim uvijek vidjeti vladarice starog Hollyooda poput Grace Kelly, Katherine Hepburn, Lauren Bacall… Meryl Streep je kraljica, Julianne Moore i Marion Cotillard carice. Od novijih američkih glumica možda je najsjajnija Jessica Chastain koja posjeduje glamur starih diva. Od novijih europskih obožavam kinematografski i žanrovski svestranu Leu Seydoux. Očekujem puno i od njezine mlade partnerice iz “Adelinog života“ Adele Exarchopoulos.

Najbolji glumac?

– Od živućih je to vjerojatno Daniel Day-Lewis. Perfekcionist kakvog nema.

S obzirom na to da Vam je drag “Terminator“, sumnjam da bismo Vi i ja mogli zajedno u kino. Romantične komedije Vam, pretpostavljam, nisu omiljen žanr?

– Mislim da bismo i mogli, naravno ako nam dozvole partneri (smijeh). Jer, naprotiv, ja volim (dobre) romantične komedije i često pišem o njima budući da su zastupljene u kinima. Jasno, ima i stereotipnih rom-comova, ali takvi znaju biti i akcijski filmovi. U tom žanru napose obožavam “Kad je Harry sreo Sally“, “Zapravo ljubav“, “500 dana ljubavi“…

Koliko često putujete na filmske festivale i kako komentirate splitski FMFS koji svake godine sve više napreduje?

– Festival Mediteranskog filma Split mi je definitivno među najdražima, pogotovo u Hrvatskoj. Super je energija, a kino “Bačvice“ veličanstveno samo po sebi i stvoreno da se prenese magija filma na gledatelja. Što se tiče ostalih festivala, putujem i dalje, samo rjeđe nego prije zbog financijske situacije. Međutim, neopisivo sam sretan što od 2011. naovamo 
svake godine odem na dodjelu Europskih filmskih nagrada, takozvanog europskog Oscara. Svake dvije godine se dodjela održava u Berlinu, a u međuvremenu se mijenja njezina lokacija pa sam tako bio na Malti i u Rigi (Latvija). Tko zna kad bi inače otišao tamo da nije europskog Oscara… 

Na svojim putovanjima upoznali ste ili intervjuirali brojne svjetske filmske zvijezde, koga biste izdvojili?

– Bilo je puno susreta, a svaki je bio za pamćenje na ovaj ili onaj način. Bilo mi je “cool“ vidjeti da Sylvester Stallone ide unaokolo bez tjelesnih čuvara, a odličan je osjećaj bio nazočiti zezanciji njega i ostalih “macho“ glumaca iz filma “Plaćenici 3“, poput Schwarzeneggera, Mela Gibsona, Harrisona Forda, Antonija Banderasa, Jasona Stathama… Monica Bellucci je prelijepa uživo, iako sam tijekom intervjua stekao dojam da je hladna osoba. Bila mi je zanimljiva i Angelina Jolie – s njom sam se sreo u nekoliko navrata, a prvi put u Cannesu 2007. i na presici joj postavio dva pitanja. Tad sam vidio i Brada Pitta i zamalo se sa njim slikao. Više sreće drugi put.

Kako komentirate hrvatske filmove 21. stoljeća?

– Filmovi su nam nemjerljivo bolji u odnosu na devedesete, a kinematografija se preporodila početkom 2000-ih (2003. i 2004.) zahvaljujući naslovima kao što su “Što je Iva snimila“, “Ta divna splitska noć“, “Tu“, “Oprosti za kung fu“… To je bio neki naš “novi (mini) val“. Posljednjih godina na pučini se nazire novi “novi val“ i smiješi nam se svjetla budućnost s 
obzirom da su nam se otvorila često zatvorena vrata “A“ festivala poput Cannesa gdje je zasjao “Zvizdan“. 

S obzirom na to da imate zavidno znanje iz svijeta filma, jeste razmišljali o pisanju scenarija?

– Nije da nisam razmišljao, ali ja bih htio napraviti nešto drukčije u odnosu na standardni hrvatski film, neki žanrovski uradak, akcijski, znanstveno-fantastični ili horor. Za takvo što kod nas trenutno nema sluha, a ni novca. Izgleda da će mi tastatura mirovati još neko vrijeme kad je scenarij u pitanju.

Koja bi mlađa hrvatska glumica glumila u Vašem filmu?

– Zanimljivo pitanje. Hrvatske glumice su bolje nego što ljudi misle i vjerojatno bih se pojeo od muke tijekom castinga. No, u konačnici bi se mogući izbor sveo na Tihanu Lazović. Zvijezda “Zvizdana“ ima potencijala za sve uloge i žanrove.