KOMENTAR: Hajdučko srce ne može nadoknaditi manjak kvalitete

Sva nadanja da se može dogoditi čudo na Maksimiru nestala su točno nakon 1 minute i 54 sekunde. Toliko je Dinamu trebalo da prizemlji hajdukovce, nahranjene pobjedom u posljednjem prvenstvenom derbiju koji je od zadnja tri imao daleko najmanji rezultatski značaj. Oba bitna u polufinalu Kupa više su nego zasluženo pripala Dinamu, ukupnih 6:0 pokazuje da je kvaliteta debelo na strani Zagrepčana. Sva istina staje u tu činjenicu, naročito kada se Hajduk poželi nadigravati s Dinamom. To Bijeli ne mogu niti znaju, koliko god se Damir Burić hrabrio da je to Hajdukov stil. Uistinu nekad jest bio, ali s današnjim igračkim kadrom nadigravati se protiv nedvojbeno bolje momčad je utopija, čisti harakiri.

Okrutno prizemljenje doživjeli su Bijeli u prvom napadu. Krenuli su odvažno prema vratima Antonija Ježine, cijelu minutu čuvali loptu i došli u poziciju za ubačaj s lijeve strane. Tamo je bio Hrvoje Milić, igrač koji je doveden da bi bio pojačanje, ali veliko je razočaranje. Pogodio je u blok, taman da se Zagrepčanima otvori široki prostor za kontranapad kojeg su izveli perfektno. Spasiti nisu mogli ni Jefferson, ni stoperi Nižić i Šimić, a Velazquez je bio negdje daleko u napadu, predaleko da bi sustigao mladog Brekala. Suviše naivno je propao Hajdukov plan, svi kasniji pokušaji da se barem ne osramote pali su u vodu. 

Drugi gol je pokazao svu nemoć Burićeve momčadi, nekoliko vezanih pogrešaka rezultiralo je lakom egzekucijom Fernandesa. Najprije je Šovšić imao dovoljno vremena da iz obrane pogleda kome će dodati loptu, pa je Henriquez ostao sasvim sam na sredini što nikako nije dopustivo za stopere koji ga čuvaju. Čim se okrenuo bilo je samo pitanje tehnike da proslijedi loptu brzom Čileancu kojeg je Milić mogao uhvatiti samo pogledom. Pokušaj Kalinića da spasi stigao je prekasno, samo je omogućio Fernandesu da postigne jedan od lakših pogodaka u životu. 

Junačka igra Hajduka o kojoj je pričao Burić djelovala je jalovo, nemoćno, a lijeva strana obrane propuštala je u svakom napadu. Milić je bio već standardno neprepoznatljiv, Burić je pokušao rupu pokrpati Pejićem, ali za Fernandesa treba jače oružje. Još jedan bijeg i mala neodlučnost Kalinića značili su treći gol u mreži, a pogled na Dinamovu klupu mogao je samo dodatno prestrašiti Bijele. Ušao je Soudani da nastavi niz golova protiv Hajduka, opet s lijeve strane gdje ga nesretni Pejić nije mogao čuvati. Moglo je biti i gore po Hajduk, Kalinić je spašavao, a u završnici su Modri malo prikočili, opustili se i čekali kraj.

Bijeli su ovime okončali natjecateljski dio sezone, trofej je i dalje tek pusta želja, a treće mjesto je sigurno. Damir Burić može gledati prema novoj sezoni, uvježbavati neke nove ideje i provjeravati igrače koji su manje igrali. Hajdučko srce i veliki rad doveli su Bijele do maksimuma, istog kao i prethodnih sezona, bez obzira tko je bio trenerom. Za nešto više trebati će više kvalitete, onoga što Bijelima danas očito nedostaje.