Jesu li osobe s invaliditetom u Splitu građani drugog reda?

Osjetljive i marginalizirane skupine u društvu često od izbora do izbora budu meta raznih obećavajućih kampanja, a nakon izbora – ćorak. Pojeo vuk magare, ništa, žao nam je i idemo dalje. Mogli bi reći kako navedenu sudbinu dijele i osobe s invaliditetom u gradu Splitu.

Međunarodni je Dan bijelog štapa i problemi za slijepe osobe, ali i za druge osobe s invaliditetom, sve se više gomilaju. Na žalost, usprkos trudu i angažmanu, nedostatak jednakosti je očit i sve se lomi preko njihovih leđa.

Ponekad je dovoljan tek jedan osmijeh kako bi pokazali da vam je stalo i sve više naših sugrađana prati rad brojnih udruga koje skrbe o pravima osoba s invaliditetom, kao i koliko se teško susreću s nepravdom po ulicama Splita u obliku nedostupnih površina i drugih prepreka.

Sve to najbolje znaju udruge koje promiču prava i bore se za ista za osobe s invaliditetom, dok se pojedinci voze invalidskim kolicima i obećavaju kako se osobe s invaliditetom neće osjećati kao građani drugog reda u Splitu, a realnost je ipak malo drugačija.

Unatoč trudu i omogućavanju pristupa OSI u splitske i državne institucije u gradu, konkretno nas je zanimalo jesu li dosadašnjim zalaganjem zadovoljni predstavnici OSI-ja.

Ipak, prošlo je pola mandata aktualne gradske vlasti, a koliko su učinili za naše sugrađane i jesu li OSI zadovoljni odnosom gradske vlasti prema njima saznali smo od predstavnika udruga splitskih udruga.

Vijeće roditelja Centra za autizam

Predstavnica vijeća roditelja Centra za autizam Split i članica socijalnog vijeća Grada Splita- predstavnica civilnog društva Vesna Golemac,  ujedno i sama majka osobe s invaliditetom, je istaknula kako su splitske institucije djelomično prilagođene osjetljivoj društvenoj skupini i da se pored vremenskog perioda za prilagodbu treba kazniti neodgovorne za propust.

– Grad Split i njegove institucije djelomično su prilagođene osobama s invaliditetom tj. osobama s oštećenjem donjih ekstremiteta. Zašto? Grad Split zadnje dvije godine uložio je dio svojih napora u poboljšanju javnih gradskih površina za osobe s invaliditetom ali još uvijek nedovoljno. Svjedoci smo uređenja kolnika i nogostupa s pješačkog prilaza ali ne dolazi do poboljšanja ustanova kao recimo Ured državne uprave, Vukovarska ulica kad je riječ o izdavanju znaka pristupačnosti za osobe s invaliditetom, Zavoda za platni promet, škola  i slično. Naša bi preporuka bila da se ponudi određeni vremenski period institucijama za prilagodbu, a ako ne izvrše svoju obvezu treba ih kazniti jer drugačije ne ide – rekla je Golemac.

Čisti primjer su, navodi Golemac, i ugostiteljski objekti u gradu Splitu, restorani koji ne bi trebali dobiti uporabnu dozvolu ako nisu zadovoljeni minimalni tehnički uvjeti, što znači osigurati prilaz i toalet za osobe s invaliditetom, jer nije dovoljno samo postaviti rampu pred ulazom, jasna je Golemac.

– Naši sugrađani osjećaju se kao građani drugog reda, diskriminirani zbog svog invaliditeta.

Primjer institucije bi trebao biti Centar za socijalnu skrb Split u Gundulićevoj ulici, koji ima i taktilnu stazu za slijepe i slabovidne osobe – pohvalno će Vesna.

Odnos grada Splita prema OSI se poboljšao, govori nam Vesna, ali još mu preostaje puno posla.

– Moram reći da bez obzira koja vladajuća garnitura se nalazila na vodećim pozicijama u gradu Splitu, razumijevanje uvijek postoji i moramo zajednički usmjeriti snage na poboljšanje uvjeta života OSI ali i za sve građane grada Splita. Hitno nam treba Regionalni i referalni Centar za rehabilitaciju, dijagnostiku i radnu okupaciju, a što je s osobama koje imaju intelektualne teškoće?! Ne želimo da završavaju po domovima za starije i nemoćne, u rješavanje takvih problema ne ulažemo nikakve napore, a na raspolaganju su nam značajna  nepovratna EU sredstva – objašnjava Golemac.

Osobe s invaliditetom za sada još nisu ravnopravni i jednaki građani grada Splita, ističe Vesna, a za svako svoje temeljno ljudsko pravo trebamo se izboriti sami. Naša prava su zajamčena Ustavom i Konvencijama o pravima OSI, ali one su mrtvo slovo na papiru. Posebno kada se radi o djeci s teškoćama u razvoju , djeci s višestrukim oštećenjima, djeci kojoj je potrebna 24-satna skrb – navodi Vesna.

I u ovoj predizbornoj kampanji koja je upravo počela, govori nam Vesna, ni jedna opcija nije u svojim programima  uvidjela prednosti spomena OSI iako ih u registru ima više od 520.000.

– Gospodo i oni su glasači, njihove obitelji koje o njima skrbe i oni su glasači, omogućite nama i sebi da budemo bogatije i humanije društvo u suživotu s OSI i djecom s teškoćama u razvoju – kratko je zaključila Vesna Golemac.

Udruga slabovidnih osoba

Predsjednik Hrvatske udruge slabovidnih osoba ”Vidim”  Marko Klarić nam je rekao kako se neprilagođenost ne odnosi samo na arhitektonske barijere već da se radi i o potrebnoj dostupnosti informacija, te sinergiji svih institucija i sustavnosti.

– Kada govorimo o prilagođenosti važno je reći da se to ne odnosi isključivo na arhitektonske barijere na što se često svodi priča. Jako je važna dostupnost informacija, sinergija svih institucija i sustavnost, te adekvatna socijalna i zdravstvena skrb i jasno definirana kategorizacija, pravna regulativa iz koje se mogu iščitati konkretna prava i poraditi na nedostacima. Problem birokracije i tromog birokratskog aparata te često kabinetskih paušalnih ocjena često dodatno komplicira proces. Iako su pomaci očiti u nekim segmentima, prostor za progres je jako velik – objasnio nam je Klarić.

Primjeri dobre prakse postoje, govori nam Klarić, kao što je internetska aplikacija Infopult gdje se napokon mogu dobiti sustavne informacije o pružateljima usluga, a nada se uskoro i konkretnim pravima kako bi se rasteretila administracija.

– Da bismo saznali prava pojedine skupine potrebno je afirmirati marginalizirane skupine kao što su slabovidne osobe o kojima javnost gotovo uopće da ne zna i ne razumije konkretnu problematiku istih poistovjećujući ih sa slijepima, a to je moguće dajući svima prostora  nikoga ne favorizirajući. Generalno mnogobrojne tribine o OSI se održavaju nešto se kreće u pozitivnom smjeru, ali gledajući europske standarde dinamika i sustavnost može biti bolja.

Klarić smatra OSI ravnopravnim članovima našeg društva iako postoje nesnalaženja u sustavu što pokazuje još nedovoljnu socijalnu zrelost, te socijalni konsenzus lišen dnevno političkih prepucavanja.

– Smatram OSI ravnopravnim u društvu ponajprije zbog entuzijazma kojim odišu same OSI i njihove herojske borbe s poteškoćama. Međutim, isto tako i zbog toga što su brojna pitanja pokrenuta, ali su još velika nesnalaženja u sustavu što pokazuje još nedovoljnu socijalnu zrelost i iziskuje afirmativan i aktivan pristup te socijalni konsenzus lišen dnevno političkih prepucavanja. OSI su ispit zrelosti hrvatskog društva i spremnosti političkih elita na konsenzus i promicanje načela supsidijarnosti kad su u pitanju potrebiti, posebice zbog ograničenog djelovanja – radna sposobnost, pristup obrazovanju, specifičnost različitih problematika – nabrojao je i zaključio Marko Klarić.

Županijska udruga slijepih

Predsjednik Županijske udruge slijepih, Damir Smajo nam je rekao da nisu sve institucije i dijelovi grada osposobljeni za osobe s invaliditetom, ali je to više krivica turističke ekspanzije u Splitu, nego same Gradske uprave.

– Određene zgrade državnih institucija u Splitu su donekle su iako ne sve, prilagođene određenom tipu invaliditeta.  Kao slijepe osobe, prilagodba za nas je jako specifična od gumenih smjernica do Braillevih oznaka na javnim mjestima, hodnicima, liftovima itd… Iako postoje zvučne oznake na nekim semaforima, nažalost, gradske ulice uglavnom nisu prilagođene slijepima, ali tu je više krivica turističke ekspanzije u Splitu, nego same Gradske uprave Primjerice, štekati izlaze van svojih dozvoljenih granica, dostavna kolica, grupe turista koje zauzmu cijelu ulicu – nabraja Smajo.

Kao Županijska udruga slijepih Split, navodi kako imaju jako dobru suradnju s gradom Splitom, ali sva su djelovanja ograničena zakonskim odredbama Vlade RH. Isto tako, smatra kako su ravnopravni građani, ali se osjećaju kao građani drugog reda Republike Hrvatske.

– Da, smatramo se i osjećamo ravnopravnim građanima Grada Splita ali se zato osjećamo kao građani drugog reda Republike Hrvatske zbog odredbi i pravila Vlade prema OSI – zaključio je Smajo.

Udruga roditelja djece s teškoćama

 – Udruga „Mogu“ je osnovana udruživanjem roditelja
djece s teškoćama u smislu poboljšanja odnosa između naše djece i institucija
Republike Hrvatske, sve u cilju ostvarivanja zakonima zajamčenih prava – rekla nam
je dopredsjednica Udruge  Jelena Baković.

Roditelji djece s
teškoćama u razvoju nisu zadovoljni odnosom institucija prema svojoj djeci, govori
nam Baković, jer prava djece često ostaju mrtvo slovo na papiru.

– Naši su zakoni i
pravilnici poprilično dobro regulirali prava ove populacije, no ona se u
stvarnom životu ne primjenjuju, primjenjuju djelomično, uglavnom onako kako to
razumije ili ne razumije provoditelj određenog zakona ili prava ne snoseći za
to gotovo nikakve sankcije. Kad govorimo o pravima, onda mislimo na pravo na
adekvatnu zdravstvenu zaštitu, ranu intervenciju, uključivanje u vrtiće, škole
i pravo na zapošljavanje – ističe Jelena.

Govori kako misle da su
u posljednjoj godini napravljeni pozitivni pomaci u smislu osiguravanja prava
na školovanje djeci koja su od Grada dobila asistente u nastavi.

– Još uvijek štekamo u
inkluziji naše djece u vrtiće i osiguravanje pune inkluzije u vidu angažiranja
dodatnog odgajatelja u grupama koje uključuju djecu s teškoćama. Smatramo da bi
u ovom području Grad mogao aktivnije djelovati kako bi naša djeca dobila
priliku da se uključuju u vrtiće u punoj satnici, a ne samo u djelomičnu
integraciju od par sati dnevno – napominje Jelena.

Vezano uz prilagodbu
pristupa odgojno-obrazovnim institucijama, smatra da Grad mora uložiti veće
napore u smislu osiguravanja pristupačnosti u baš svaku školu i svaki vrtić u
svojoj nadležnosti.

Zaključuje kako ne može
smatrati OSI jednakima u društvu iako se vide pomaci u izjednačavanju prava
djece.

– Iako postoje određeni
pozitivni pomaci u izjednačavanju naše djece s ostalima, još uvijek ne možemo
reći da smo jednaki – zaključila je Baković