Srijedom u sridu: Zašto je lustracija deplasirana?

Puno
se i previše u predizborno vrijeme pa i nakon njega govorilo o
lustraciji. Neki je prizivaju i čak u njoj vide pravo rješenje svih
naših muka, čak i gospodarskih, dok su drugi oštro protiv. Najgore
je u svemu što se nitko nije potrudio jasno kazati što bi taj pojam
značio, kako bi izgledao odgovarajući zakon, na koga bi se sve
odnosio i kakve bi na koncu bile sankcije protiv lustriranih? Od
ideje je odustao čak i Tomislav
Karamarko koji je tu
temu u funkciji mobiliziranja dijela biračkog tijela nekako i
revitalizirao. Recimo, jedno od obećanja za koje je dobro da, kako
stvari stoje, neće biti izvršeno.

Ima
barem pet bitnih razloga zbog kojih je lustracija danas deplasirana.
Najčešće se u tom pravcu spominje njezina zakašnjelost, kad već
nije provedena tijekom devedesetih iz razumljivih razloga. Bio je
rat, kojega druge istočne zemlje na koje se pozivamo nisu imale, i
otvaranje ovoga pitanja slabilo bi obrambenu moć nacije. Mnogi ljudi
iz onoga sustava na koje bi se vjerojatno odnosila famozna lustracija
nisu više aktivni.

Proces
preispitivanja ljudi, ideja i ideologija donio bi mnoge nove svađe i
nove podjele, u uvjetima ionako polarizirane političke scene,
naprosto to bi preispitivanje značilo gašenje vatre benzinom.

Zločini
koji su učinjeni neposredno i puno godina nakon Drugog svjetskog
rata pa i nakon devedesete godine prošloga stoljeća u smislu
ubojstava, masovnih i pojedinačnih, te u smislu grubog kršenja
ljudskih prava sa zakonskim ili bez zakonskog pokrića, ne smiju,
reći će neki, ostati nekažnjeni. Ali, pobogu, za progone zločinaca
i zločina nije potreban novi zakon. Za to, naime, postoje već
dovoljno dobri zakoni.

Siguran
sam kako bi se lustracija lako pretvorila u lov na vještice, u jalno
i pakosno denunciranje. Nastradali bi možda mnogi nedužni i
nevažni, dok bi mnogi glavni igrači i upravljači ostali zaštićeni.
Oni su se odavno pobrinuli sakriti svoje dosjeje i uljepšati
biografije, ili čak prijeći na drugi obalu rijeke.

Njihovi
nasljednici i sljedbenici postali su nerijetko u međuvremenu
stupovima društva, raspoređeni su po mnogim strankama i strančicama
i državnim ustanovama, pa bi provedba zakona o lustraciji bila
sigurno opstruirana i gotovo neprovediva.

Ukratko,
s lustracijom bi se dogodilo isto što i s popisom branitelja kojega
je objelodanila bivša vlast s ciljem tobože osvjetljavanja uloge
pojedinaca u Domovinskom ratu, otkrivanja lažnih branitelja i
nezasluženih privilegija. Rezultat je bio nikakav, osim što su se
među samim braniteljima zametnute svađe i što je svaki branitelj
postao na neki način sumnjiv, što i jest bio pravi smisao akcije.

U
prošlosti ne možemo živjeti, ali se s njim i oko nje moramo
pomiriti, a pomiriti se možemo jedno uz punu, objektivnu i
nepristranu istinu. Najbolji doprinos lustraciji bila bi jedna
deklaracija o tom prošlom vremenu totalitarnih režima koju bi
zajednički donijele najvažnije političke, znanstvene i kulturne
institucije. Kod izbora i postavljanja kadrova, i to je put
lustracije, na odgovorna mjesta u državnim službama, diplomaciji,
sigurnosnim službama, medijima itd. trebalo bi pažljivo voditi
računa o stručnim, političkim i moralnim osobinama ljudi.