O kršćanskoj radosti

Ako je suditi prema svakodnevnim
medijskim izvještajima i razno-raznim emisijama hrvatski je narod veoma i
ozbiljno (duhovno) bolestan. Čak se je pojavila vijest kako su u istraživanju o
najnesretnijim narodima na svijetu Hrvati zauzeli treće mjesto. Eto, brončana
medalja bar u nečemu, rekli bi cinici. Svakodnevno nas s naslovnica dnevnih
novina i zaslona dalekovidnica zasipaju loše vijesti; kao da su nam svakodnevne
informativne te političko-gospodarske emisije postale svojevrsna crna kronika;
otužno i kontinuirano nabrajanje crnih vijesti. To se medijsko „crnilo“ nužno
pretače u one kojih ih primaju i svakodnevno konzumiraju, tako da potrošači
medijskog „crnila“ i sami svakodnevno postaju „crnji“, tj. depresivniji,
tužniji, nesretniji. Kako su nam potrebne vedre, radosne vijesti; vijesti o
dobru, o događajima radosti i ljubavi, vedrine, o otvaranju radnih mjesta, o
rađanju djece, o otvaranju novih škola i vrtića pa čak i staračkih domova. Samo
nek su dobre.

 Na medijsko i, netko će reći,
sveukupno crnilo u Hrvatskoj može se reagirati na više načina. Prvi je naizgled
i najlakši: jednostavno prestati „trošiti“, konzumirati ono što me čini
nesretnijim. Konkretno to znači u minimalnim količinama ili gotovo nikako ne
slušati određene televizijske emisije, malo ili nikako čitati novine koje
uporno šire malodušje itd. Možda nije mjesto, ali ću javno ispovjediti: već
desetak godina ni kune nisam dao za EPH-a izdanja (Jutarnji list, Slobodnu Dalmaciju). Zbog „crnila“ kojega proizvode
jednostavno sam ih prestao kupovati.

 Drugi način ophođenja s medijskim
i svakim drugim crnilom zahtjevniji je i složeniji. Naime, valjalo bi znati
iščitavati između redaka onoga što se čita te između riječi onoga što se čuje.
Znati razlučiti tko i što govori; koji su razlozi takvog govora baš u tom
trenutku. Naravno da najširi sloj čitatelja, tj. slušatelja to nije u stanju,
ali bi trebali biti u stanju barem se potruditi čuti i drugačije mišljenje.
Drugim riječima, znati osim uobičajenih novina znati otvoriti i neke sa
suprotnim pogledima; osim uobičajenih televizijskih programa znati poslušati i
pogledati emisije koje nude drugačije informacije. To osobito vrijedi za par
lokalnih televizija koje u nekim svojim emisijama veoma odstupaju od onoga što
se može čuti na mainstream medijima. Vrijedi ih poslušati.

 Treći način je najteži, ali je
ujedno i najkršćanskiji, a on traži da se na cjelokupnu stvarnost gleda
kršćanskim pogledom. To ne znači da će samim tim pogledom sama stvarnost u
trenu postati drugačija, ali će sigurno kršćanski pogled na stvarnost donijeti
više mira i radosti u srce onoga tko se trudi tako gledati. Pojasnimo na
primjeru iz Evanđelja.

 Gospodin Isus svome
slušateljstvu, koje se nalazi u teškim društveno-političko-gospodarskim
prilikama, navješćuje Radosnu vijest. Ta je vijest neočekivana, iznenađujuća,
nečuvena. Evo dio te radosne vijesti: Blago
vama siromasi, vaše je kraljevstvo Božje! Blago vama koji sada gladujete, vi
ćete se nasititi! Blago vama  koji sada
plačete, vi ćete se smijati! (Lk 6, 20-21). Kad Isus veli: Blago vama siromasi, tada ih poziva na
radost, na radovanje. No, kako i čemu se siromasi mogu radovati. Isus upućuje
na Boga kao na izvor radosti. Siromasi, a u određenom smislu svaki je čovjek
siromah koji uvijek iznova prima ono najvažnije u životu – počevši od samoga
života, trebaju se radovati jer ih Bog ljubi. Drugim riječima Gospodin Isus uči
svoje slušatelje, ondašnje i nas današnje, kako svoje srce i oči moramo uvijek
iznova uzdizati gore, uvis; kako moramo shvatiti i naučiti da je život čudesan
dar koji nam dolazi odozgor te da nitko u ovome životu nije svojom voljom, nego
smo darovani, jedni drugima i Bogu. Kad se usvoji takav pogled, a to je pogled
vjere, tada se doživljava ono što su Pavao i toliki drugi kršćani iskusili,
naime kako Bog okreće sve na dobro onima koji ga ljube. I to je razlog naše
radosti.

 Jedna od temeljnih značajki
kršćanske radosti jest da se želi izraziti i priopćiti drugima. Kad je osoba
radosna tada joj se širi pogled duše, otvaraju joj se nova obzorja, naslućuje i
pronalazi rješenja koja su joj do tada bila skrivena. Jednom riječju, čovjek,
zajednica i narod obilježen kršćanskom radošću hrabro ide naprijed, tražeći i
krčeći nove putove. No, valja imati na umu da kršćanska radost ostaje trajna
jedino ako se ucjepljuje u Isusa Krista te uvijek iznova od njega crpi svoju
snagu i zanos. U konačnici kršćanska radost se poistovjećuje s Duhom Svetim
koji je izliven u naša srca. On u nama budi silnu radost, jer nas s Kristom
sjedinjuje, a po Kristu s Ocem nebeskim. Ta radost nikome nije uskraćena, ali
je nažalost mali broj istinski otkriva i u njoj uživa. Radosno srce može
dovesti do istinske promjene u obitelji, u radnoj zajednici, u društvu, dakako,
i u Crkvi.