Kako u Splitu funkcioniraju veterinarska dežurstva i gdje se zbrinjavaju napuštene životinje?

Unatoč određenim “rogoborenjima”, odnosno
primjedbama kako je stanje na splitskim ulicama vis-a-vis napuštenih kućnih ljubimaca
ili pasa i mačaka lutalica prilično nesređeno, nakon duljeg istraživanja čini
nam se da sustav ipak – radi! A ključne zamjerke odnosile su se na, recimo,
nedostupnost adekvatne veterinarske skrbi za životinje tijekom nekih noćnih
sati ili vikenda, na “prebacivanje” odgovornosti između različitih
institucija po pitanju dežurstva, ili bi “problemi ispali” na pitanju
plaćanja angažiranja određene veterinarske prakse…

Odmah na početku – digresija: dok većina stvari u Splitu,
pri nastojanju da briga za životinje ne padne ispod razine (medicinske) brige
za ljude, jednostavno funkcionira, mali savjet za sve koji namjeravaju pozvati
Veterinarsku inspekciju.

Splitski ured veterinarske inspekcije se, naime, već oko
godinu i pol ne nalazi u Zrinsko-Frankopanskoj 64. Niti odgovaraju na fiksni
telefon koji je pored te adrese naveden na službenim Internet stranicama
Ministarstva poljoprivrede, Uprave za veterinarstvo i sigurnost hrane. Na pravu
adresu uputio nas je čuvar, veterinarska inspekcija je dakle u Dujmovači, u
jedinoj ovećoj, baš zgradi ne hali, kod bivšeg Peveca, s ulazom od Solinske…

Kako su, inače ljubazne, djelatnice ovog tijela državne
uprave u određenom “strahu” u komunikaciji s medijima, uputile su nas
sa svim upitima, kako to već obično biva, prema – Zagrebu. Postojala je naime i
stanovita sumnja da se iz Banovine financira i neka od veterinarski službi
nauštrb drugih.

Međutim, iz Grada Splita stigao je odgovor (istina, nakon
gotovo mjesec dana, ali to nam je dalo vremena za ostale “provjere na
terenu”), kratak i prilično jasan.

– Grad
Split financira isključivo uklanjanje uginulih životinja sa javnih površina i
to kroz odabranog koncesionara putem javnog natječaja. Rad Veterinarskih
ambulanti i veterinarskih stanica nije u nadležnosti Grada Splita. – kaže Špiro
Cokarić, pročelnik Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo i redarstvo. U
redu, nije specificirano što s ozlijeđenim životinjama na javnim površinama
(bez vlasnika ili se u tom trenutku ne zna za njega), dok se čini da
“donacije” iz Banovine veterinarske stanice mogu zaboraviti.

Zanimljivo,
iz Ministarstva poljoprivrede, Uprave za veterinarstvo, takvu mogućnost
dozvoljavaju.

“U
Zakonu o veterinarstvu, niti propisima donesenim na temelju ovog Zakona, nema
prepreke da jedinice lokalne samouprave sufinanciraju dežurstva veterinarskih
organizacija i/ili veterinarskih praksi.” – dio je odgovora iz
Ministarstva.

Odgovorili
su nam i po pitanju dežurstava veterinarskih stanica, sve je fino regulirano
zakonom, preciznije Pravilnikom. Dakle, taksativno:

“Obveza pružanja veterinarskih usluga izvan redovnog
radnog vremena regulirana je Pravilnikom o uvjetima kojima moraju udovoljavati
veterinarske organizacije, veterinarska praksa i veterinarska služba u sustavu
provedbe veterinarske djelatnosti (NN br. 103/13 i 130/14) i to na slijedeći
način:

Veterinarska
ambulanta (u sjedištu veterinarske stanice ili samostalna)

Članak 33.

Veterinarska ambulanta mora osigurati obavljanje poslova
tijekom radnog vremena, a izvan radnog vremena s dežurstvom ili obveznim
stanjem pripravnosti najmanje jednog veterinara s odobrenjem za rad
(licencijom).

Područna veterinarska
ambulanta u sastavu veterinarske stanice

Članak 31.

Područna veterinarska ambulanta
mora osigurati obavljanje poslova u okviru radnog vremena, a izvan radnog
vremena putem vlastitog ili centralno ustrojenog dežurstva ili stanja
pripravnosti u veterinarskoj stanici.

Veterinarska bolnica

Članak 37.

Veterinarska bolnica mora
osigurati cjelodnevni stalni stručni nadzor nad životinjama u liječenju kroz dežurstvo
stručnog i pomoćnog osoblja te svakodnevno stanje pripravnosti jednog
veterinara. 

Veterinarska klinika

Članak 40.

Veterinarska klinika mora
osigurati cjelodnevni stalni stručni nadzor nad životinjama u liječenju kroz
dežurstvo stručnog i pomoćnog osoblja te svakodnevno stanje pripravnosti jednog
veterinara. 

Veterinarska
praksa

Članak 28.

Izvan radnog vremena,
veterinarska praksa mora osigurati dostupnost podatka o najbližoj pravnoj ili
fizičkoj osobi koja obavlja veterinarsku djelatnost 24 sata.”

Dakle, dežurstva za kućne ljubimce privatnih vlasnika su
“pokrivena”. No, što kada, recimo, pas ili mačka s poznatim vlasnikom
pobjegne (ili bez vlasnika) te je snađe kakva nevolja, poput ozljede od
prolazećeg automobila? Ponovno, iz Uprave za veterinarstvo su klinički
precizni, za razliku od njihove tehničke službe zadužene za održavanje
internetskih stranica…

“U opisanoj situaciji je postupanje jasno. Jedinica lokalne samouprave dužna
je osnovati ili financirati zbrinjavanje izgubljenih i napuštenih životinja.

Životinje opisane u upitu kao
napuštene trebalo je smjestiti u sklonište za napuštene i izgubljene životinje.
Sklonište  im je dužno pružiti veterinarsku pomoć, a sve financirano
temeljem ugovora jedinice lokalne samouprave i skloništa.”

E sad dolazimo i do ugovorenog koncesionara, tvrtku As-Eko
iz Šibenik, koja ima i sklonište. Već je prilično tekstova napisano oko
financijskih aranžmana s Banovinom, interesnih igara oko dobivanja te
“unosne” koncesije (oko milijun kuna godišnje iz gradskog budžeta,
niti desetak prosječnih “uhljeba”), no u ovom tekstu se nećemo
fokusirati na taj dio problematike.

Već koju godinu su koncesionari na području Grada Splita, u
početku je bilo određenih problema jer su ih iz udruga za zaštitu životinja
prijavljivali, no sada s njima imaju više nego korektan odnos.

Tako nam je barem kazao Damir Vrvilo, direktor firme As-Eko.

– Mi smo također “No Kill” sklonište za životinje,
a imamo dobru suradnju sa svim udrugama i građanima na području Splita, kao i s
upravom u Banovini. U našem skloništu u Šibeniku imamo također doktoricu
veterine, tako da su životinje zbrinute najbolje moguće. Grad Split nam plaća
zbrinjavanje životinja, ne samo uklanjanje uginulih životinja, s javnih
površina. U konkretnom slučaju, obično pronađeni ozlijeđeni pas koji ima
vlasnika, ima i čip preko kojeg dolazimo do vlasnika. Gotovo nikad i ne
naplaćujemo takve intervencije, a pogotovo kad životinja nema vlasnika. Što se
tiče liječenja, imamo ugovor sa sedam splitskih ambulanti, tako da često njih
pozovemo, koja je najbliža mjestu pronalaska životinje ili koja se prva javi na
dežurni telefon. Mace ne diramo, osim po nalogu komunalnog redarstva, a udruge
za zaštitu životinja dobro funkcioniraju po tom pitanju u gotovo svim
kvartovima. Kad smo već kod mačaka, spomenuti ću da smo u siječnju ove godine
obavili sterilizaciju 180 mačaka, kako bi izbjegli eksploziju populacije
kasnije. Mi smo servis na usluzi građana, ali i na dobrobit životinja, no
ponekad i ljudi pretjeruju. Recimo, pozovu nas na dežurni mobitel, aktivan od 0
do 24, jer su vidjeli “strašnog crnog psa kako luta Marmontovom”… –
govori nam Vrvilo, dodajući da njihovi djelatnici često moraju biti i psiholozi
te procijeniti koja je dojava ozbiljna, a na koju jednostavno nema svrhe dolaziti.

Provjerili smo malo stvarno stanje, nije baš toliki problem
nazvati nekoliko mobitela i “složiti priču” zabrinutog vlasnika
kućnog ljubimca ili tek samaritanca u prolazu.

Unatoč strašnim pričama kako djelatnici tvrtke As-Eko kažu
ljudima “ne možemo doći, ostavite životinju da ugine”, naša iskustva
u inkognito pozivima nisu takva.

– Halo, jeli dežurni iz As-Eko?

– Jesam, izvolite?

– Prijatelj me sad zvao, negdje na Brdima ili Ravnim njivama
je našao ozlijeđenog psa, izgleda pitom ali nema vlasnika, kome se treba javit?

– Paaa, mogu ja doć’ po pasa s autom, ali ću ga odvesti u
Šibenik na zbrinjavanje, možda bolje da nazove koju veterinarsku stanicu?

– Ne znam, idem mu javit…

– Nije nikakav problem, dajte mu ovaj broj mobitela, neka se
javi… – zaključio je razgovor dežurni iz As-Eko.

Pokušali smo u par navrata “na blef” nazvati i
razne veterinarske službe, na dežurne brojeve (ispričavamo se ovim putem svima
koje smo zabrinuli i potom se nikad ne javili…), s promjenjivim uspjehom.
Pretjerali bi sad s raznim “stenogramima” pa samo sumarno: u
veterinarskim ambulantama uglavnom rade ljudi zbog stvarne želje pomoći
životinjama, zarada je (ipak) na drugom mjestu… Ima ljudi kojima su životinje
(ponekad) draže od humanoida, svjedoče to i ljudi koje smo nazvali tragom
priče: muškarac s Mertojaka koji u svom “dvoru” hrani obitelj mačaka
(pokušao je spasiti i jednodnevnog mačića kojeg je majka ostavila, uz pomoć
veterinarke, nažalost bezuspješno), žena na Sućidru (rasplakala se tijekom
razgovora jer joj je upravo nestao jedan od nedavno spašenih mačića), poznata
tužiteljica iz splitske “palače pravde” koja kvarat plaće troši na
prehranu i njegu mačaka po centru grada,…

Naravno, ako imate negativnih iskustava, bilo s
veterinarskim službama ili koncesionarima, i voljni ste ih potkrijepiti,
slobodno nam se javite u redakciju Dalmacijanews-a.