S Rakelom po svitu: Od Murmanska do Nordkappa II

U Estoniji su nakon dužeg vremena usred grada naišli na granicu gdje su im kratko pogledali putovnice i papire te ih pustili dalje. Čudili su se kratkoj kontroli jer im ni na kraj pameti nije bilo da ih čeka prijelaz još pet punktova granice na  Ruskoj strani.

Za prijelaz svih tih šest punktova im je trebalo više od 4 i pol sata, morali su ispunjavati cijelu papirologiju, dokumente, osiguranja, izjave i druge popratne stvari. Platili su svaki po 30 eura za osiguranje motora nakon čega je uslijedio detaljni pregled motora prije nego su naposljetku ušli u Rusiju.

– I onda napokon ulazak u toliko željenu Rusiju. Međutim nismo niti 500 m prošli na ruskom tlu kada su nas zaskočila dva policajca. Zaustavili su nas i upitali zašto se nismo zaustavili na znak stop. Ma kakav znak stop, nisam vidio nikakav znak, promislio sam u sebi, znajući što slijedi. Taj znak kojeg su spominjali nitko zapravo ne može ni vidjeti jer je doslovno položen na tlo u gustoj travi. Nakon što sam policajcu rekao da tamo nema nikakvog znaka stop, on je lagano odšetao sa cigarom u ustima , naravno bez kape na glavi do mjesta gdje se znak nalazi podigao ga iz trave pokazao i ponovno bacio na svoje mijesto – govori Željan Rakela sa smiješkom i nastavlja;

– Nikakva opravdanja nisu pomogla, sišli smo s motora i rasprava o znaku se nastavila u maloj policijskoj postaji u kojoj se osjećao miris cigara i votke. “Hajmo braćo Slaveni, dajte koju rublju” – rekao je jedan od dvojice “organa reda” kuckajući značajno prstima po drvenome stolu na kojem je bilo staklo. A ispod stakla naravno novčanica od 500 rubalja na koju je policajac, kao slučajno, lupkao. Ipak, nismo ni mi baš takvi naivci pa smo se stali izvlačiti. Lukavi Slavko je dobio drugu ideju – otrčao je do motora i donio im suvenire – hrvatske zastave. Međutim, to je ipak bilo doba prije naše slavne nogometne pobjede na Wembleyu s kojom su Englezi otpali, a Rusi otišli na Europsko prvenstvo 2008. Možda bi danas te hrvatske zastave imale veći učinak, a tada smo im ipak izbrojili 150 rubalja i napokon krenuli dalje, spremni na nove zasjede policije – ispričao je Rakela događaj sa ruskim policajcima.

Mučna potraga za krevetom

Potraga za hotelom pokazala im se kao nemoguća misija. Naišli su na neke hotele u samom centru grada, ali je cijena bila pretjerana, oko 300 eura po glavi. Nadalje, vozeći po ulicama punih Rusa s bocama u ruci, našli su nekog taksistu koji im je za par rubalja obećao pomoći i odvestii do vodiča, a kad su za par minuta vidjeli tog “vodiča”, crnca pokrivenog nekim zelenim plahtama, naglo su izgubili volju da ih taj igdje vodi. 

Pronašli su drugog taksistu koji je ispred njih čak 50 minuta vozio po blatnjavim ulicama i kvartovima gdje je većina prozora na zgradama bila razbijena, a ta se “Odiseja” po St. Petersburgu razvukla i već je bilo 4 sata ujutro, na kraju su završili u nekoj straćari kao u horor filmovima iz koje je Amigo bijesan izašao, a za njim su otišli Slavko, Leo i Željan.

– Spas smo našli tek oko 7 ujutro kada nas je recepcioner skupog hotela šutke odveo u svoj veliki stan i primio na noćenje. Dogovorili smo brzo cijenu nakon čega je on probudio svoje ukućane i premjestio ih onako usnule u predsoblje da bi nama napravio mjesta. Nismo bili baš sretni s tim rješenjem, ali je u tom trenutku to bilo jedino moguće. Zaspali smo mrtvi umorni u krevetima gdje su još pred desetak minuta spavali drugi ljudi,krevet je jos bio topal a zidni sat je otkucao 7.30 ujutro – prisjetio se Željan.

Uz brojne limuzine po ulicama, vidjeli su velike zgrade i ogromne šoping centre, a kao vlasnik splitske zaštitarske tvrtke “Protector”, uočio je i jednu zanimljivost, svaka trgovina ispred ulaza ima i svog zaštitara, ne bilo kakvog, nego svi nose pancirke i naoružani su pištoljima i palicama. Prije odlaska na put, dobili su telefonski broj Hrvata Radoslava Miškića, vlasnika turističke agencije “Travellux” u St.Petersburgu koji ih je uputio na jednu stariju gospođu, iskusnog turističkog vodiča Nataliju Veru. Ona je četiri Fjakaša vodila po gradu i pokazivala sve zanimljivo.

– Otišli smo tako Zimski dvorac i ušli u najveći ruski muzej. U njemu ima toliko toga da bi, kažu Rusi, običnom posjetiocu trebalo 12 godina da vidi sve. Mene se u muzeju u “Zimskom dvorcu” najviše dojmila umjetnička slika slavnoga Petera Paula Rubensa “Carita Romana” na kojoj se vidi Pero, mlada žena koja Cimonu, svome starome ocu filozofu, okovanom u lance, tajno daje piti mlijeko iz svoje dojke. Rubens je taj motiv napravio u nekoliko verzija jer je povijesnim zapisima kćerka Pero baš na taj način spasila svoga oca smrti od gladi. On je bio u ostavljen da umre u od gladi u zatvoru, ali Pero ga je posjećivala i na sreću imala mlijeka jer je nedugo prije toga rodila dijete. Iako je Pero svaki dan bila temeljito pregledavana,  stražarima ni na kraj pameti nije bilo na koji način njihov zatvorenik prima hranu. Njena je požrtvovnost na kraju otkrivena, ali je donijela obrat, pa je Cimon samo zbog toga pušten iz zatvora – opisuje Rakela svoj doticaj s ruskom umjetnošću.

Benzinske “Male tvrđave”

Navečer su imali malu raspravu koja je kasnije prerasla i u žučnu raspravu. Naime, kolege su htijeli promjeniti rutu i da iz St. Petersburga uđu u Finsku i kroz Europu mnogo lakšim i sigurnijim putem do Nordkappa. On na to nije htio pristati ni pod kojim uvjetom te im predložio da ide sam kroz Rusiju i da se nađu na Nordkappu.

Nakon toga je slijedilo prijedlog da Slavko i on idu zajedno kroz Rusiju, a Amigo i  Leo kroz Europu na što Slavko nije pristao i na kraju je pao dogovor uz njegovu veliku odgovornost idu preko Rusije, ali ako se nekom od ostale trojice nešto dogodi, neka ide njemu na dušu.

– Budimo iskreni meni je od njih trojice bilo najlakše jer sam imao motor za takav put, Amigu je bilo najteže sa njegovom hondom XX, ali moj cilj nije bio Nordkapp nego Murmansk i više od ičega sam htio doci u taj grad. Napustili smo St.Petersburg i nastavili putovanje preko Petrozavodska, ali je cesta postajala sve lošija. Kako ta cesta izgleda je zapravo teško opisati budući da od velike zime asfalt puca. Zbog toga su na njoj krateri, rupe, udubine. Užas živi, no to je bio tek početak. Usput smo stajali na benzinskim crpkama i ulijeveli gorivo oznake ROZ 91 ili 92. Moram reći da u Rusiji benzinske postaje nalikuju malim tvrđavama budući da su zaposlenici u njima zaštićeni željeznom rešetkom. S mušterijama pričaju preko megafona, a tankanje se odvija tako da najprije platiš, pa onda puniš. Kad se suma potroši, nema više goriva. Tko želi uliti još, mora se vratiti i ponovo platiti na malom prozorčiću- opisuje Željan.

Nakon 600 km od St.Petersburga ih je uhvatila velika kiša i smočili su se “kao pivci”. Rupe su bile pune vode i teško im je bilo procijeniti koliko je rupa duboka, a stalno su morali preticati kamione. S druge strane kad šleper prođe pored njih i on upadne kolom u rupu, a voda ih zapljusne da ih doslovce skoro baci s motora.

Stali su u jednom mjestu prije Medvezhyegorskija i iznajmili malu kućicu. Tu su sušili robu i pojeli ono što su imali na raspolaganju. Nisu te večeri previše gubili vremena na priču, pojeli su odličnu riječnu ribu i išli spavati kako bi bili spremni za iduću dionicu od Medvezhyegorskija do Murmanska, dugu 800 km.

Grad političkih zatvorenika

– Na putu za Murmansk smo sutradan prošli pored stupa gdje prolazi polarni krug sa brojnim komadima robe obješenim na stablima oko njega. Ovaj običaj su davno uveli politički zatvorenici koje su vlasti nekada prognale na mukotrpni rad u tom dijelu zemlje. Stavljanje odjeće na stabla simbolizira želju ljudi da se u taj dio Rusije nikada više ne vrate. Tako smo i mi učinili, ostavili smo čarape na stupu i poželjeli da ovdje više ne dolazimo. Po tome možete znati koliko je krajolik “lijep” kad se nitko više ne želi vraćati. S druge strane u Europi kad dodete do mjesta gdje prolazi polarni krug tamo vas čekaju hoteli, restorani, suvenirnice, razglednice, itd, a ovdje komadi odjeće obješeni  o stablo jedan stup i tisuće komaraca koje vas grizu kroz kišno odijelo- prepričava Rakela zgodu.

Prošli su također i kroz grad Monchegorsk, nastao 1937. godine u oblasti Murmansk. U njemu živi oko 52.000 ljudi, ali je njima izgledao kao iz nekog horora. Dijelom zato jer je bilo oblačno, a onda i zbog toga što su ulice bile raskopane i nigdje nije bilo žive duše. Kuće su mračne i zaštrašujuće, napravljene od drva koje je davno počelo truliti. 

Na putu su sretali male kombije, goleme UAZ kamione i naravno, neizbježne Lade. Muke s cestom su potrajale sve do područja uz granicu gdje ih je dočekala hladnoća krajem lipnja.

– Pred par dana je u Rumunjskoj bilo toliko vruće da je 16 ljudi umrlo od toga, a ovde je ljetna temperatura samo plus 6 i ima snijega uz cestu. Cesta je nažalost vodila i kroz vojnu zonu Pečenga. Već na ulazu nam je bilo puno toga jasno kad smo vidjeli rampu i naoružanog vojnika. Nama je ozbiljnim glasom rekao ono što svima kaže – prođite, ali je strogo zabranjeno skretanje s puta i zaustavljanje, ovo je vojna zona. Kod rampe je bio i vizualni dokaz da vojska misli ozbiljno. Na jednom stupu je stajala Lada Niva, nekada davno pregažena tenkom. Nema što, upečatljiva demonstracija što te čeka ako se ne držiš pravila – kroz smijeh će Željan.

Za pegulu se baš njemu na BMW-u dogodila nevolja, probila se guma usred vojne zone. „Ma di baš ovde“ grintao je nadajući se da neće odnekud izjuriti naoružani vojnici misleći da su špijuni ili tko zna što. Osim toga, gdje će kupiti novu gumu za motor usred vojne zone u Sibiru?

 Ruske vojne kontrole

– Srećom, Leo je spasio stvar. Izvadio je iz torbe “Fast” i napunili smo gumu u kratkom vremenu. Štoviše, taj je “Fast” poslije držao sve  do Splita, dakle još 6000 km. No, ova mi je priča bila škola, uvik na put ponesi rezervne gume jer ih često puta nemaš gdje kupiti. A one, kao za dišpet, pucaju tamo gdje se najmanje nadaš- govori Željan i nastavlja;

– Nastavili smo kroz vojnu zonu gdje je sve bilo puno tenkova, raznih transportera, bodljikavih žica, ograda. Uočili smo i tri manja grada okružena žicom gdje žive vojnici sa familijama. Izračunali smo kako je vožnja po rupama trajala oko 1800 km, ali smo znali da je norveška granica blizu. Već smo “odbili” bubrege na sibirskim cestama i jedva čekali normalni asfalt. Kad smo napokon stigli na granicu, čekala nas je ista procedura kao i na ulazu, dakle ukupno šest granica, kontrole, pregledi, jednom riječju, duga gnjavaža- s mukom se prisjeća. 

Tražili su Rusi i papir kojeg su dobili na ulazu kojeg su trebali pokazati na izlazu. Tu je opet svojom krivicom imao stresnu situaciju jer nije nikako mogao naći taj komad papira. Stavio ga je negdje i nikako ga naći. Pomislio je: “Neću valjda biti tolika pegula da ostanem u Rusiji zbog nekog papira i sebi natovarim na vrat dodatne nevolje”. Kad ga je napokon našao, sreći nije bilo kraja. 

– Ispalo je na kraju sve u redu pa smo prošli svih šest kontrolnih punktova i našli ispred norveške granice. Nakon svih tih silnih rampi, vojnika, granica i pregleda, očekivali smo da će i Norvežani možda imati slične “prepreke”. No, baš smo bili blesavi, na norveškoj granici je jedna bila jedina carinica. Otvorila je velika željezna vrata, pogledala nam putovnice i pustila nas unutra. U čudu smo se gledali, gdje su vojska, policija, drugi carinici? Ništa nam nije bilo jasno jer je razlika između Rusije i Norveške bila kao od neba i zemlje – zaključio je Željan ovaj dio putovanja.