Da umjetnik mora biti malo „na svoju ruku“, pokazao je
primjer splitskog slikara Nene Mikulića (52)koji je siguran posao u Hrvatskoj
vojsci zamijenio neizvjesnim pozivom umjetnika. Prolaskom svih ratišta, potom
povratka u studentske klupe, Neno razvija svoj prepoznatljiv stil skulptura
kojeg su prepoznali ljudi diljem svijeta. Do sada je imao tridesetak
samostalnih predstavljanje, a njegovi radovi se susreću u Americi, Južnoj
Koreji i Singapuru, New Yorku, Beču…itd. Priznaje da mu u radu i komunikaciji
pomažu društvene mreže, kao i da svoj procvat proživljava u doba krize kada
umjetnost počinje spadati pod luksuz.
Tijekom svibnja je Neno održao najveću izložbu u karijeri i
to u Staroj gradskoj vijećnici gdje je
izložio 31 skulptura, 49 slika te 21 crtež. Njenim završetkom smo iskoristili
slobodan trenutak te s Nenom porazgovarali o njegovom radu, privatnom životu,
ali i daljnjim planovima.
Drugi put u
Vijećnici, ali ovaj put na sva tri kata. Kako ste se odlučili na taj potez i
koliko dugo ste je spremali?
Nakon prošlogodišnje izložbe u dvorcu Martinis Marchi na
Šolti, usljedio je poziv grada Splita da izložim svoja djela u ovom predivnom
prostoru. Riječ je o recentnim djelima
nastalim uglavnom u zadnje dvije godine. Razmišljajući o realizaciji izložbe
želio sam popuniti sva tri kata što mi je bio veliki izazov. Bojao sam da će mi
možda nedostajati radova, jer ne možeš isplanirati koliko će ti točno trebati za
upotpuniti cijeli prostor. Na kraju je uvijek najvažnija harmonija u postavu.
O Vašoj izložbi se
priča u kontekstu rekordne posjećenosti, kako to komentirate?
To nije bitno za umjetničku vrijednost. Uvijek se zezam kad
objave da je neki umjetnik napravio veliku sliku za Guinnessovu knjigu rekorda. Iako ja imam na svojim izložbama nevjerojatnu
posjećenost, publika očito voli moje radove. Kažu mi da otkad vode statistiku u Vijećnici,
da je ovo najposjećenija izložba. Čini me sretnim da ljudi prepoznaju moj rad i
hvala im na tome.
Bi li za sebe rekli
da ste umjetnik za široke mase?
Uglavnom na moje izložbe navraćaju posjetitelji koje
susrećem i na drugim izložbama, struka se uvijek o meni lijepo izražavala, čak
i pozitivnije od laika koji znaju ponekad i omalovažiti. Svašta se može čuti
dok je rad javno izložen, uvijek statistički postoji mogućnost da netko nešto
komentira negativno. No zapravo u tome je ljepota umjetnosti da je svatko vidi
drukčije. Kod mene se događa da navraćaju ljudi koji su prvi put na izložbi, to
je bilo najizraženije kada sam izlagao u Salonu Galić vjerojatno jer su skulpture bile u izlogu. Rečeno mi je
da su moje izložbe iz 2009. i 2013. godine bile najposjećenije u tom prostoru u
zadnjih 15-20 godina. Djeca bi povlačila roditelje da uđu unutra dok bi ih
roditelji tjerali vani. Oni bi ih na suze natjerali da ipak uđu unutra, a na
kraju bi svi izašli nasmijani. Mogu reći da su mi djeca velika podrška.
Iz Vaše biografije
zanimljivo je pročitati da ste se bavili karikaturom i stripom, vjerojatno od
tu seže ta Vaša povezanost s djecom?
Otkad znam za sebe uvijek nešto crtam. Karikaturom sam se
počeo baviti u srednjoj školi te za vrijeme Kemijsko-tehnološkog studija. Crtao
samsvoje kolege i nekako nesvjesno postao karikaturist. S nekih dvadesetak
godina sam na natječaju u tada vrijednom sportskom tjedniku Sprint dobio i
nagradu za najuspješnijeg mladog karikaturistu Hrvatske. Trenutno se osjećam
kao potrošeni karikaturist, nemam više običaj to raditi. Nakon vojske gdje sam
bio bojnik, s navršene 34 godine, upisao sam Likovnu akademiju.
Kao vojnik ste bili
na svim ratištima, koliko je to utjecalo na Vas danas kao umjetnika?
Pa ne znam, možda ne bih bio toliko hrabar da ostavim to sve
da nisam imao tu takozvanu umjetničku crtu. Od 1991. godine sam u HV, bio sam
na ratištima od Dubrovnika i Stona do Zadra, također sam bio HVO-u… Nakon što
sam prošao cijeli rat, dobio sam posao bojnika u Lori u kancelariji. Tamo mi je
bilo uglavnom dosadno te sam opet počeo malo raditi karikature. Crtao sam puno
portrete, zanimljivo je da mi je Ante Gotovina naredio da ga nacrtam kada smo bili
skupa u vrijeme operacije Maslinica. Svi znamo da je Gotovina veliki ljubitelj
slikarstva, dok je bio u Haagu stalno su curile u javnost njegove slike koje je
tamo slikao. On voli umjetnost. Nekada su moji kolege vojnici stajali u redu da
ih nacrtam, a plaćali su mi to kavama. To je moj prvi dodir s trgovinom.
Kako ste nakon
stripa, karikatura i slikarstva došli do skulptura koja su Vaša današnja
preokupacija?
Smatram da je danas u mom radu slikarstvo i kiparstvo
ravnopravno zastupljeno. Sve moje skulpture su oslikane, a sve slike imaju
reljefnost. Jednako mi je važna i slikarska i kiparska izvedba, a najbolje je
kada je oboje na istom nivou. Ja sam završio smjer slikarstvo, a imali smo
tijekom školovanja u jednom manjem dijelu zastupljeno i kiparstvo. Kada je profesor
Kuzma Kovačić pričao o skulpturi i volumenu, mene to nije posebno
privlačilo. Tada sam slikao po cijele
dane i vidio sam se iskjučivo kao slikar.
No završetkom Akademije sam počeo mijenjati stavove i doživljavati umjetnost
trodimenzionalnije. Uostalom, granice
između kiparstva i slikarstva odavno su već izbrisane. Prvi poznatiji kipar-slikar
je bio Michelangello koji je tada smatrao da je stvaranje skulptura vrjednije
jer je kao stvaralac bliže Bogu, to je bila njegova vodilja. Na kraju je
oslikao Sikstinsku kapelu koja je njegovo zasigurno najpoznatije djelo.
Gledajući Vas u
ateljeu i na izložbama čini mi se da i Vi svoje skulpture držite kao da su živa
bića. Usudila bih se reći da im pristupate dosta romantično, što se i vidi iz
konačnog rezultata. Mora da ste i Vi neka romantična duša. Jesam li u krivu?
Što se tiče romantike, to je vidljivije u radovima nego u
stvarnom životu. Jedna mi se izložba zvala „Ljubav“, jedna „Volim te“. Zapravo je svoju romantičnu stranu
uvijek lakše pokazati kroz umjetnost.
Neke Vaše skulpture
su izložene i na javnim površinama, koliko raduju takva iskustva?
Moji radovi nisu stalno izloženi kao spomenici koje postavlja grad, oni su od materijala koji nije za
stalno držanje na javnom prostoru jer mogu ispucati od kiše i vlage. Trenutno
se jedna skulptura može vidjeti ispred galerije Mokoš u Šibeniku, a u Splitu je galeb
u caffe baru Žbirac. Raduje me koliko se ljudi vole slikati s tim radovima i te
fotografije su sigurno obišle cijeli
svijet.
Dosta ste aktivni na
društvenim mrežama, koliko Vam one pomažu u vlastitoj promociji?
Facebook mi je, u narodnom govoru rečeno, došao kao „budali
pleska“. Ne samo meni nego i mnogim kolegama. Slika govori više od 1000 riječi.
Danas ljudi ne čitaju statuse duže od 3 reda, a slike se dijele, gledaju i
ostaju. Taj internet je nevjerojatan, zahvaljujući njemu sam dobio u Iranu
naslovnicu i 12 stranica intervjua.
Zanimljivo da je Vaša
popularnost počela rasti u vrijeme najveće krize, tamo 2007. godine, u vrijeme
kada je umjetnost postala luksuz. Kako to komentirate?
Dok nismo bili u
krizi, nije mi išlo baš dobro. No svakako smatram da je biti umjetnik specifino
i individualno te da taj rad toliko ne
ovisi o kretanjima u društvu. Naravno kada se ima više novaca da će svatko lakše izdvojiti i za umjetnost. Nekada je postojao
taj srednji sloj u čijim domovima su bili radovi eminentnih slikara,
razgovaralo se o umjetnosti, postojali su kolekcionari. Nekima je danas za
umjetnost i par stotina eura teško odvojiti.
Spadate među rijetke
umjetnike koji mogu živjeti isključivo od svog rada…
Znam još par kolega koji jako dobro prolaze u Splitu. Puno
više ima onih koji ipak ne uspijevaju živjeti samo od umjetnosti. Zapravo je
sretan onaj kojeg publika prepozna i kupuje njegove radove. Sve što radim je
iskreno i s ljubavlju, a ljudi to vjerovatno osjete. Imam jednu narudžbu iz
Beča koju sam rekao napraviti u roku od 2 do 3 mjeseca, a naručitelj me čeka već
8 mjeseci, jednostavno nisam imao inspiraciju za tu skulpturu, no evo, uskoro
je gotova. To tako funkcionira jer ne radim na rokove. Imam tu neku odbojnost
prema „moranju“, predugo sam bio u vojsci tako da sam sebi rekao da više ništa
ne moram.
Nakon Splita,
aktualna izložba seli na Šoltu. Koji su Vam još planovi do kraja godine?
Postoji mogućnost za izlaganjem u Italiji, moj odgovor čeka
i jedan galerista s Floride koji bi htio prodavati moje radove. Sad je to sve u
fazi pregovora. Imam i jedan poziv za izlaganje u središtu Sarajeva, ta ponuda
je došla preko Facebooka. Za rad u Hrvatskoj danas ti skoro više i ne treba
galerista jer smo tako maleni i svatko te lako pronađe. Ja sam na početku radio
sa svim bitnim galerijama po Hrvatskoj, ali moram priznati da više imam loših
nego dobrih iskustava. Slika ti se proda, a zna se dogoditi da mjesecima trebaš
čekati na svoj novac. U svakom slučaju stvaram i izlažem dinamično. Ne volim
planirati dugoročno, mislim da ste otprilike shvatili kako funkcioniram.