Što se događa u mozgu kad se odreknemo slatkiša?

Nije sva hrana nagrada, naravno. Većina nas više voli slatkiše nego kiselu i
gorku hranu jer, zahvaljujući evoluciji, naš mezolimbični put pošalje poruku da
šećer pružaj zdrav izvor karbohidrata našem tijelu. Kad su naši preci
brali bobičasto voće, na primjer, kiselo je značilo “nije još uvijek
zrelo”, dok je gorko značilo “oprez – otrov!”, piše portal znano-st.

Voće je jedna stvar, ali moderna prehrana je nešto sasvim drugo. Prije deset
godina procjenjivalo se da prosječan Amerikanac pojede 22 čajne žlice šećera
dnevno, što je dodatnih 350 kalorija, a od tad se ta količina možda i povećala.
Prije nekoliko mjeseci jedan je stručnjak objasnio da prosječni Britanac
konzumira 238 čajnih žlica šećera svaki tjedan.

Danas je skoro pa nemoguće naći obrađenu i pripremljenu hranu koja nema
dodan šećer radi ukusa, čuvanja ili oboje.

Takav dodani šećer je „podmukao” i navučemo se na njega, a ne
primijetimo. Na isti način na koji poroci kao što su nikotin, kokain i heroin
preuzmu put za nagrađivanje u mozgu i od korisnika naprave ovisnike, sve više
neuro-kemijskih i bihevioralnih dokaza upućuje na to da i šećer uzrokuje ovisnost
na isti način.

Ovisnost o šećeru je stvarna

Četiri su glavna dijela ovisnosti: prejedanje, povlačenje, čežnja i unakrsna
preosjetljivost (osjećaj da je osoba zbog ovisnosti o jednoj stvari predodređena
da bude ovisna i od drugoj). Svi ovi dijelovi su izučavani u modelu ovisnosti
životinja o šećeru, kao i o drogama.

Obični pokus ide ovako: štakorima se svakog dana po 12 sati ne daje hrana,
nakon čega im se 12 sati dopusti pristup otopini sa šećerom i običnoj hrani.
Nakon jednog mjeseca tijekom kojeg se provodi ovakav dnevni plan, štakori
pokazuju ponašanje slično onome kada upotrebljavanju drogu. Prejedat će se
otopinom sa šećerom u kratkom vremenskom razdoblju, znatno više nego svojom
normalnom hranom. Oni također pokazuju znakove anksioznosti i depresije za
vrijeme kada nemaju hranu. Mnogi štakori koji su sudjelovali u ovom pokusu su
kasnije izloženi drogama, kao što su kokain i opijati, i pokazali su zavisno
ponašanje prema drogi u odnosu na štakore koji prije toga nisu konzumirali
šećer.

Kao i droge, šećer onesposobi otpuštanje dopamina u nucleusu accombensu.
Dugotrajno redovno unošenje šećera zapravo mijenja izraz gena i dostupnost
receptora dopamina i u srednjem mozgu i prednjem korteksu. Pored toga, šećer
uzrokuje porast koncentracije vrste receptora za uzbuđenje koji se zove D1,
ali smanjuje koncentraciju drugog receptora koji se zove D2, a on je
receptor za kočenje. Redovno unošenje šećera također koči djelovanje
prijenosnika dopamina, proteina koji dopamin šalje iz sinapse i natrag u neuron
nakon toga.

Ukratko, to znači da ponovljeni pristup šećeru vremenom dovede do odlaganog
signaliziranja dopamina, većeg uzbuđenja u putu za nagrađivanje u mozgu i do
potrebe za još više šećera kako bi se aktivirali svi receptori dopamina u
srednjem mozgu kao i prije.

Mozak postane tolerantan na šećer i sve više šećera mu je potrebno kako bi
održao isti osjećaj koji ima kada se unosi šećer.

Odvikavanje od šećera je također stvarno

Premda su ove studije provedene nad glodavcima, nije toliko netočno reći da
se isti primitivni postupci javljaju i u mozgu ljudi.

2002. godine je Carlo Colantuoni s kolegama sa Sveučilišta Princeton proveo
studiju u kojoj je istraživao štakore koji su prošli tipični protokol ovisnosti
o šećeru, a zatim prošli postupak „odvikavanja od šećera.” To su postigli
ili tako što im uskraćivali hranu ili ih liječili naloksonom, lijekom
koji se koristi za liječenje ovisnosti o opijatima. On zasljepljuje receptore u
putu za nagrađivanje u mozgu. Obje metode odvikavanja su dovele do fizičkih
problema, uključujući škripanje zubi, drhtanje šapa i glave. Liječenje naksolonom
je štakore činilo anksioznim, jer su manje vremena provodili na povišenim
uređajima koji nisu bili ograđeni sa strana.

Slični pokusi odvikavanja koje su provodili drugi znanstvenici također su
zabilježili ponašanje slično depresiji pri zadacima kao što je prisilni test
plivanja. Štakori na odvikavanju od šećera su vjerojatnije pokazivali pasivno
ponašanje (plutali su na vodi) nego aktivno (pokušaj bijega) kad su ih stavili
u vodu, što upućuje na osjećaj bespomoćnosti.

Nova studija koju je objavio Victor Mangabeira sa suradnicima u časopisu Physiology
& Behavior objašnjava da je odvikavanje od šećera također povezano za
impulzivno ponašanje. Na početku su štakori trenirani da vodu dobiju tako što
gurnu polugu. Nakon treninga, životinje su vratili u njihove kaveze gdje su
imali pristup otopini šećera i vode ili samo vodi. Nakon 30 dana, kad su
štakori ponovno imali priliku da gurnu polugu i dobiju vodu, oni koji su
postali ovisni o šećeru su gurnuli polugu znatno više puta nego kontrolirane
životinje, što upućuje na impulzivno ponašanje.

To su ekstremni eksperimenti, naravno. Mi ljudi sebi ne uskraćujemo hranu 12
sati i onda dopustimo sebi da se prejedemo gaziranih pića i krofni na kraju
dana. Ali, studije u kojima su istraživani glodavci daju nam uvid u neurokemijske
podloge ovisnosti o šećeru, odvikavanju i ponašanju.

Nakon desetljeća programa prehrane i best sellera o prehrani dugo smo se
vremena zabavljali pojmom “ovisnosti o šećeru”. Njegove procjene pri “odvikavanju od šećera” opisuju čežnju za hranom, a to može potaknuti
ponovni pad i impulzivno konzumiranje hranje. Imamo bezbroj članaka i knjiga o
beskonačnoj energiji i novonađenoj sreći kod onih koji su se odrekli šećera
zauvijek. Ali, unatoč sveprisutnosti šećera u našoj prehrani, pojam ovisnosti o
šećeru je još uvijek prilično velika taboo tema.

Možda vas zanima koliko će vam dugo biti potrebno dok se ne oslobodite
čežnje za hranom i nuspojava kad se odreknete šećera za korizmu, ali nema
odgovora. Svatko je drugačiji i ni jedna studija o ovome nije uključivala
ljude. Ali, nakon 40 dana, jasno je da će najgore već proći i možda će vam prvi
slatkiš koji pojedete nakon korizme biti presladak.