Maja Šuman: Nesreća me učinila jačom, zahvalnijom, sretnijom… Ništa me nije moglo zaustaviti da se opet vratim

Perspektivna i ambiciozna stolnotenisačica, Maja Šuman, imala je tek 17 godina kada se dogodila užasna nesreća zbog koje je njezin život krenuo drugačijim smjerom. Još u osnovnoj školi počela je trenirati stolni tenis u klubu Poreč i kaštelirskom Bambiju, pod vodstvom trenera Stjepana Lukačića i Damira Vidovića, gdje se ubrzo iskazala i počela nizati uspjehe. Nakon prvog razreda jezične gimnazije u Poreču, svoje školovanje nastavila je u Puli, gdje je trenirala sa stolnoteniskom ekipom Pule. Krajem ljeta 2010. godine stigla je u Zagreb na školovanje i sportsko usavršavanje. Jedne večeri na putu kući, prelazila je željezničku prugu, a zbog kapuljače na glavi i slušalicama u ušima, nije čula vlak. Udario ju je i vukao nekoliko metara. Prognoze nisu bile dobre, ali Maja se izborila za svoj život. Zbog veličanstvenog oporavka i hrabrog držanja, od tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića, 2012. dobila je i nagradu “Ponos Hrvatske”. Skoro 5 godina nakon, osvrnula se na turbulentno razdoblje u svom životu i otkrila nam pozitivne i negativne strane, te dosad neobjavljene detalje nesreće.

– Prošlo je gotovo 5 godina od nesreće, nakon koje sam postala poznata Hrvatskoj – počela je sa smješkom svoju priču Maja. 

– Tog kišnog ponedjeljka, u 10 sati navečer sam se vraćala sa treninga. Imala sam kišobran, kapuljaču i slušalice u ušima, i uz to tipkala na mobitel. Nisam čula niti vidjela vlak koji me je zvučnim i svjetlosnim signalom upozoravao. Kad sam gotovo prešla prugu, zakačio mi je trenirku te me povukao ispod vlaka i vukao po pruzi.

Danas kad me netko pita za nesreću, u pravilu su u strahu jer ne znaju kako ću reagirati na njihova pitanja, ne znaju smiju li me išta pitati i što ću uopće odgovorit… Kad vide moj smiješak i odgovor da se ničeg ne sjećam prvih 10-ak dana,radi jakog udarca u glavu i amnezije, onda im lakne. 

Maja nam je odlučila otkriti neke detalje svog nesretnog iskustva, koje dosad nije ispričala.

– Svojim prijateljima uvijek pričam o toj čudnoj priči koje se dešavalo tih dana. Naime, ja nisam u Zagrebu živjela ni puna 2 mjeseca kako se nesreća dogodila. Roditelji su mi došli u posjetu i vidjeli kuda prelazim svaki dan preko željezničke pruge. Mama mi je govorila zašto tu idem i zar nema drugog prijelaza. Rekla mi je da se pazim, a ja njoj da nisam malo dijete. Drugi put ka dvorani postoji, ali je duži i nije mi se dalo ići njime. Dan prije nesreće radila sam u shopping centru West Gate, a umjesto plaće dobila sam poklon bon jedne sportske trgovine. Na dan nesreće obukla sam trenirku kupljenu u toj trgovini, te mi je ona, tako reć, spasila život. Naime, inače sam nosila uvijek nekvalitetne lagane trenirke koje bi kod naleta vlaka sigurno popustile, ali ova srećom nije. 

Što je još zanimljivo, svaki dan osim toga sam se svakodnevno telefonski čula sa mamom, a baš taj dan me nije nazvala, tako da moji roditelji nisu ni znali da nešto nije u redu. U 6 ujutro im se javila policija da sam ja u bolnici. Liječnici kažu da je falilo nekoliko milimetara da ostanem gluha, slijepa i da mi se krv izlije u mozak, što znači smrt. Također su se borili za moju nogu, mogla sam ostati invalid cijeli život. Tih prvih 10-tak dana kojih se ne sjećam, prepričavalo mi je kasnije osoblje. Htjela sam pobjeći iz bolnice i ni sa kim nisam htjela razgovarat jer sam bila u šoku, nisam znala gdje sam i tko sam. Kasnije mi je tata rekao da sam imala prometnu nesreću i da me vlak pokupio. Ja sam samo rekla “hmm…ok“. Tada to nisam mogla pojmit, bilo mi je sasvim normalno. 

Kasnije kad sam došla sebi, samo sam pitala kad ću moći stati na noge i za stol za stolni tenis, jer ja sam radi toga i došla u Zagreb. Doktori su rekli da ću sve moći s vremenom i tada je krenula moja borba i vježbanje mišića nogu i cijelog tijela. Obišla sam sve moguće doktore koje postoje i svi su gledali u otpusno pismo pa u mene, ne vjerujući da sam to uistinu ja i da stojim tu ispred njih živa i zdrava. Imala sam više fizikalnih terapija doma, u Poreču, Rovinju i Zagrebu, a nakon sve skupa 3 mjeseca vratila sam se u školske klupe gdje me čekala daljnja borba. Trebalo je svo gradivo stići i paralelno pratiti novo. Profesori su imali razumijevanja da se sama javljam za odgovaranje starog gradiva, ali novo sam morala paralelno sa ostalima  pisati ispite.  

Puno sam učila i uz to radila fizikalne terapije da prohodam bez štaka. Par dana nakon položenih svih ispita nisam mogla spavati od osjećaja da moram nešto učiti ili raditi. Trebalo mi je vremena da se opustim.  Mnogo sam toga prošla, a danas izgledam kao da se ništa od toga nije ni dogodilo. Osim ožiljka na zglobu, normalno izgledam, studiram i treniram. Zato ja to zovem čudom.

Koliko si operacija imala, i čega se najviše sjećaš onih par mjeseci kad si bila u bolnici?

– Bila sam mjesec dana u bolnici gdje sam imala 3 operacije na desnoj nozi; 2 na skočnom zglobu i jednu kod bedrene kosti koja je pukla, te sam imala šipku u nozi. Liječnici, roditelji i osoblje su mi govorili kako sam došla neprepoznatljiva u bolnicu i 3 dana se nije znalo dali ću ostati živa ili ne. Zbog jakih udaraca u glavu imala sam amneziju te sam prvih par dana uvijek pitala ista pitanja jer se nisam sjećala prethodnih dana. Osoblje mi je kasnije pričalo da nisam ni sa kim htjela pričati i da sam vikala i htjela pobjeći iz bolnice. Kasnije kad su mi objasnili što se sve dogodilo, sve što sam pitala je bilo kad ću moći hodat i izaći iz bolnice.

Kako je trajao oporavak? Jesi li ikad pomislila da se nećeš poptuno oporaviti s obzirom na teške operacije?

– U početku dok su mi ljudi pričali o nesreći i ozljedama, a i radi jakih bolova nakon operacije, bojala sam se da neću moći hodati, izlazit sa prijateljima, igrat stolni tenis…  Uglavnom mi je prvih 2 tjedna u magli, a nakon treće operacije sam nekako došla sebi. Uz pomoć svoje obitelji i prijatelja koji su stalno bili uz mene, kao i odličnog osoblja, prebrodila sam sve nedaće i bolove, te danas na nesreću gledam kao veliku lekciju i školu u svom  životu. Obišla sam sve moguće doktore koje postoje i svi su gledali u otpusno pismo pa u mene, ne vjerujući da sam to uistinu ja i da stojim tu ispred njih živa i zdrava. Imala sam više fizikalnih terapija doma, u Poreču, Rovinju i Zagrebu. Imala sam potporu sa svih strana i s vremenom nisam sumnjala da ću biti ona stara Maja. istinu je pravo čudo što sam živa i zdrava, te u molitvama svaki dan zahvaljujem Bogu na novoj prilici i daru života.

Što je prevagnilo da ne odustaneš od svoje ljubavi – stolnog tenisa, nakon svih operacija i prepreka?

– Tijekom rehabilitacije, imala sve veću i veću želju da se vratim i budem još bolja nego do tad. Radi toga sam bila i došla u Zagreb, ostvarila sam svoj san i počela igrati najbolje do tada… a onda se dogodilo to…

Ništa me nije moglo zaustavit da se opet vratim. Vratila sam se i dobila nagradu za PONOS HRVATSKE. Dobila sam je upravo radi svoje upornosti i jer sam se tako brzo vratila među žive još jača i bolja. Ta mi je nagrada dala još motiva da i dalje budem ustrajna i uporna u životu.  U međuvremenu sam završila i tečaj za trenere te dobila diplomu od hrvatskog olimpijskog saveza, kao trenerica stolnog tenisa. Također sam i položila vozački za auto.  I taman kad sam se vratila, počeli su novi problemi sa koljenom lijeve noge koje je nastradalo radi preopterećenja. Ujedno sam morala vaditi šipku iz noge, te je došlo do nove pauze od još pola godine, a tu su bili i upisi na fakultet… Za maturu sam se pripremala u bolničkom krevetu i norijadu gledala preko televizije. Maturu sam položila ali nisam uspjela upisati svoj prvi izbor – psihologiju. U zadnji čas sam odlučila da ću se upisati ekonomiju i da neću pauzirati godinu. Danas sam zadovoljna sa tim fakultetom i ne bojim se da se neću moći zaposliti nakon završenog školovanja.

Možeš li mi opisati što se u tvom životu događalo proteklih par godina, što si sve radila?

– Proteklih par godina sam se, eto, uglavnom oporavljala od operacija i puno učila prvo za školu, pa za maturu a onda i za fakultet. Nakon završene prve godine fakulteta, nekoliko mjeseci sam provela u Njemačkoj kao volonter europske volonterske službe. Radila sam kao trenerica stolnog tenisa u jednom gradiću na istoku Njemačke. Živjela sam u kući sa 9 drugih volontera sa europskog kontinenta. Puno sam naučila o drugim običajima, kulturama i jezicima. Također sam bolje naučila i njemački jezik, te time ostvarila još jedan od svojih snova.  U međuvremenu sa dobila poziv za Hrvatsku stolnotenisku reprezentaciju osoba sa invaliditetom. Radi moje ozljede skočnog zgloba, te jedne funkcije podizanja prstiju koja mi se radi ozljede živaca nije vratila, mislili smo da bi mogla dobiti 10-u kategoriju invaliditeta.  Osvojivši prvenstvo Hrvatske, trenirala sam i sa Sandrom Paović, djevojkom koja je imala nesreću sa automobilom, a još veće posljedice od mene. Nadala sam se da ću dobiti tu kategorizaciju te da ću igrajući proputovati pola svijeta. No, kao i sve u mom životu ništa nije tako lako i jednostavno, pa tako ni ovo. Međunarodni liječnici zaduženi za kategorizaciju su me lijepo pozdravili i čestitali mi na svemu šta sam prošla, rekavši da nemam dovoljno tešku ozljedu za stolnotenisku kategorizaciju. No, tko zna možda jednog dana odem na olimpijske igre ili svjetsko prvenstvo kao trenerica neke osobe s invaliditetom ili zdrave osobe – optimistična je Maja.

S obzirom na posljedice same nesreće, hoćeš li i dalje ustrajati u treniranju stolnog tenisa?

– Naravno da još hoću, još uvijek igram, i ako treniram kontinuirano igram bolje nego ikad prije! Uz fakultetske obveze, radim i kako trenerica zagrebačkog kluba STK MARATHON, kluba radi kojeg sam došla u Zagreb na poziv svog tadašnjeg trenera Renata Čengića, danas dopredsjednika kluba i direktora HSTS-a (Hrvatskog Stolnoteniskog Saveza). U ljetnim mjesecima također spariram igračima iz Njemačke koji održavaju svoje kampove i pripreme za sezone u Poreču. Dok sam u Zagrebu treniram na više lokacija, po dogovoru sa trenerima zagrebačkih klubova.

Misliš li da bi tvoj život bio drugačiji da se ta nesreća nije dogodila?

– Hm.. Nikad nisam razmišljala kakav bi bio moj život da se nesreća nije dogodila. Vjerojatno bi imala dosadnu priču i bila bi kao i svaki drugi student. Završila školu, upisala fakultet, možda se i prestala bavit sportom… Ovako imam posebnu priču, na koju me podsjećaju moji ožiljci od operacija. Uvijek sa smješkom pričam o nesreći, možda je to čudno, ali ona me je učinila jačom, samopouzdanijom, uspješnijom, zahvalnijom pa i sretnijom.

Što trenutno radiš, koji su tvoji planovi za budućnost?

– Studiram na EFZG-u, treniram stolni tenis, radim kao trenerica, igram prvu hrvatsku ligu… Planiram se učlaniti u jednu od studentskih udruga te polako graditi i poslovni život. Planiram usavršiti znanje njemačkog, engleskoj i španjolskog jezika, malo još proputovati Europu i svijet, a onda se i udati! Planiram živjeti život i ne bojati se za svoju budućnost – puna je planova i vjere u bolju budućnost ova mlada i ambiciozna djevojka koja je uz sve i sretno zaljubljena. Upravo je njezin dečko, uz obitelj, bio velika podrška cijelo vrijeme.