Rokas Pukštas i zvjezdani prah za kraj

Nakon dugih 16 godina, Hajduk je pobjedom kod poljskog Rakowa stigao do dugo iščekivane europske jeseni. Dramatičan dvoboj u kojem je domaćin dvaput anulirao vodstvo Bijelih odvukao se i do produžetaka gdje je pogotkom Rokasa Pukštasa Hajduk opet zgazio na europsku nogometnu kartu.

Kada bi se birala kartolina iz Rakowa, teško bi se odlučili za fotografiju koja bi je krasila. Emotivni trenutci obilježili četvrtak popodne, pogotovo oni nakon posljednjeg sučevog zvižduka. U moru onih lijepih slika, jedna je zasigurno zaboljela sve navijače. Rokas Pukštas, s ruksakom na leđima odlazi prema autu. Ne vraća se u Split, jer je za Hajduk odigrao svoju posljednju utakmicu. I direktno ga golom uveo u Europu.

Bajkovit kraj, onakav kakav ga je Puki i zaslužio. Za sve što je dao Hajduku.

–Htjeli su da dođem prošlog tjedna, ali nisam mogao napustiti moju braću – kazao je nakon utakmice.

Nebrojeno puta stavio se u službu momčadi, završavao utakmice sa “šljivama” ispod oka i povezima na glavi, već kao isprofilirani prvotimac se spustio pomoći svojoj juniorskoj generaciji u Final Fouru Lige prvaka. Zabio Milanu u polufinalu i bacio onih par tisuća luđaka koji su ‘zapalili’ do Švicarske u trans. Ta Ženeva ostat će bez premca jedna od najljepših crtica iz bogate hajdučke povijesti. I dok su ‘Budimirove bebe’ gazile sve od reda uz osjećaj neizrecivog ponosa sa sjetom se maštalo o tome da neki od tih momaka Bijele povedu u Europu. Kako je rekao Puki, Bog je velik, a onaj sveti cilj napokon se ostvario. Preko njegovih leđa, da do kraja zaokruži priču.

Rijetko koji igrač, a pogotovo ‘furešti’, uvukao se pod kožu ovako kao što je Puki. Jer od prvog do zadnjeg dana bio je isti. Od juniorskih dana pa do dvojne registracije i duplih treninga u Solinu, trčanja na ‘prometovu šesnaesku’ iz Solina do Poljuda na popodnevni trening prve ekipe. Od ranih utakmica za seniore, dok su vrištali naslovi kad je golovima srušio Dinamo na Maksimiru i Rijeku na Poljudu u razmaku od par dana. Onda kad je ostao bez bicikla na cesti pred trening i odlučio odšprintati do Poljuda. Kada nije igrao, kada je čupao bodove na HNL oranicama. Kad je Hajduk ispadao iz Europe po kojekakvim vukojeb***ma. Kad je već dogovorio transfer i ostao da ga konačno uvede u Europu i zajedno sa trenerom i ovom mladom momčadi odbaci taj ogromni kamen spoticanja. U zadnjih minutama dao je ono najbolje od sebe, beskompromisno, srčano i frajerski.

A osim zahvale Pukiju, treba zahvaliti i roditeljima koji su odgojili vrhunskog čovjeka i sportaša. Igrača za primjer generacijama koje dolaze i čisti dokaz kako se rad itekako isplati.

Naš Oklahoma kid, za sve što si dao za bijeli dres, malo bi bilo reći hvala. Uz nadu da će se tvoji i Hajdukovi putevi nekad opet sresti.

A hajdučko srce, njega već posjeduješ odavno.