Arambaša je već peti mandat, a i on je trčao alku u Vukasovića: “Bili smo bosi, alka je bila od žice i zabijena u krumpir…”

Snažnih i izražajnih crta lica, oštrog pogleda, gordog držanja koje odražava snagu, hrabrost i odlučnost kojom su ovaj narod kroz povijest prebrodili razne nedaće i izazove i hod koji odiše gracioznošću. Ljepota i čvrstina alkarskih momaka, kako fizička tako i duhovna, ostaju snažan podsjetnik na izdržljivost i vitalnost, jedinstveni identitet koji se pamti i kojemu se divi.

A na čelu im je čovjek koji inspirira, potiče i usmjerava momke, a rijetki su koji na spomen njegovog imena neće dodati opisne pridjeve poput veseljaka, pravog domaćina, zabavljača i odličnog pjevača, a prije svega persone koja je uspješne životne epizode imala na više polja – od sporta pa sve do Alkarskog trkališta dok stupa na čelu momačke kolone uz bubnjeve i najbolje notne taktove “na cilom svitu”, kako u Cetinskom kraju tepaju Gradskoj glazbi Sinj. 

– Svaku nedjelju zamolio bih Gospu da budem sudionik, ma bilo kojega dijela Alke i eto, ostvarila mi se želja iako ni u snu nisam mislio da ću biti alkarski momak, pa potom i zapovjednik alkarskih momaka. Nisam imao iskustva s konjima, bavio sam se nogometom, košarkom, rukometom i drugim sportovima, a snovi su se počeli ispunjavati 1994. kada sam postao alkarski momak odlukom arambaše Ivana Dotura, i to legendarnom alkaru Denisu Gugiću, s njim sam dobio Alku i Čoju. Bio sam od 1998. prvar osam godina, to vam je momak koji stupa uz arambašu, a to je bio prošli vojvoda Boško Ramljak koji me stavio za prvara – govori nam Ivo Vukasović Parin, 67-godišnjak koji već peti mandat ima istu poziciju, onu na početku cjelokupne alkarske povorke.

– Kao dijete, imali smo u zaseoku Vukasovića dječju alku. Trčali smo bosi, po strnjini, ali bila je to ljubav, ništa nam nije smetalo. Prije koju godinu dobio sam i snimku iz 1969. godine, Hrvoje Hitrec bio je redatelj na televiziji i baš sam tu alku ja osvojio. Tu uspomenu ću pamtiti do kraja života. Baratalo se onime što si imao u kući ili oko kuće. Ograda bi poslužila kao stupovi da bi se razvio konop, a alka bi se zabola u krumpir. Naravno, alka je bila napravljena od žice, a žica uvučena u krumpir. Za koplje su koristili dršku od metle čiji bi vrh izoštrili. Postrojili bi se u povorku, a trčalo se po nadimcima. Ja sam imao nadimak Kočiš i to iz jednostavnog razloga – kako sam dobro igrao nogomet, a u to vrijeme je za Mađarsku igrao Sándor Kocsis – sjeća se Vukasović koji je još 2006. godine izabran od strane Skupštine Viteškog alkarskog društva da bude arambaša. Imao je tada devet protukandidata koje je nadmoćno pobijedio, da bi se s novim izborima, kada bi Parin bio u kombinaciji, i broj oponenata smanjivao. 

Vukasović je u mladosti krenuo s nogometom, a onda su se sportske staze okrenule prema rukometu.

– Igrao sam centarfora i po turnirima davao po osam-devet golova, trener je bio Mirko Jozić, ali otac mi se protivio nogometu, očekivao je od mene da budem doma na raspolaganju kada nešto oko posla zatreba. Makar to bilo i proguljivanje kukuruza. Današnja djeca to ne bi mogla razumjeti, a onda se dogodio i rukomet. Igrao sam za Cetinku i za Sinj lijevoga beka, i nikada ništa nisam lomio. Davao sam po 10-12 golova u jednoj utakmici, bilo je i ponuda, ali nisam se nigdje otisnuo. Na probe sam išao u Split, ali opet, otac je bio faktor koji me je potezao u drugom smjeru – veli Vukasović i nastavlja.

– Zadovoljstvo mi je što sam zajedno sa Zvonkom Borozanom i još nekima vratio nakon 21 godinu muški rukomet u Sinj. Dva puta smo bili za ulazak u prvu ligu, ali Grad Sinj nije imao sredstava pa nismo htjeli jer ako odustaneš u početnim kolima, “bacaju” te u treću ligu. Moj sin je bio rukometaš, bio je i reprezentativac pet godina zajedno sa Zlatkom Horvatom. Bio sam mu najveći kritičar, ali i autoritet, a muški rukomet… tu su bili i Dubrovnik, i Hrvatski Dragovoljac, i Marina Kaštela, i Zadar, ali teško je tko mogao proći Sinj. Tko bi dobio Sinj, smatrao se kvalitetom. I moram to reći, ni danas ne priznajem trenere koji treniraju u kravati, kao da su u kazalištu – govori Parin u svojoj konobi koja je prepunjena priznanjima, zahvalnicama, uspomenama i fotografijama od mladih dana do danas. I premda su velike godine na leđima, tvrdi da se osjeća kao momak.

– Žena mi daje snagu, jer me razumije. Nije lako biti arambašina supruga, majka, baka i raditi kao ekonomistica. I još uz to, ne možeš biti na ovakvoj funkciji, a imati poskoka u džepu što znači da mu ne smije biti teško “mašiti se” za džep – kaže Ivo pa razdragano odaje priznanje što je umjesto njega, još prošle godine u prvom planu u jednom tekstu bila baš supruga Mirjana. 

A snagu mu daje Bog i Gospa Sinjska, ponavlja to više puta tijekom razgovora, pa nije teško nositi opremu tešku i do 25 kilograma. Samo puška ima 8 kilograma!

– Trebao sam pjevati i na Splitsko festivalu s pjevačem Bepom Matešićem. Zvao me je 15 puta iz Italije, ali mi ovaj put žena nije dopustila. Bepo i ja se poznajemo još od 1997. godine kada smo zajedno zapjevali na mimohodu na Jarunu. Digao sam tercu više od njega, on se začudio, i eto ti prijateljstva! Tada je odlučio da ću pjevati sa njim na Splitskom festivalu umjesto Mladena Grdovića, a inače mi je Zorica Kondža u rodbini – otkriva eto i glazbene crte talenta pjevanja. I njegova Mirjana dugo je godina bila u crkvenom zboru.

– Na mjestu arambaše u državi Hrvatskoj će me teško tko nadmašiti. Delić je bio 25 godina predvodnik čete momaka, na početku 20. stoljeća, a meni će dogodine, ako Bog da, biti 19 godina. To je jedno veliko priznanje i meni i obitelji, jer bez obitelji teško bi mogao sve to sam postići. Ja već 17 godina, što želim mi domaći ljudi kažemo, držim krizmu uoči Alke jer sedamdesetak ljudi prije svake Alke svrate u moju konobu. I neka su, dok me god budu noge nosile, koračat ću ponosno u uspomenu na naše pradjedove.