S Rakelom po svitu – Put oko svijeta I

Nakon prethodnih putovanja u Grčku, Alpe, Afriku i Nepal, izvagao je da je što se tiče vremena, novca i zdravlja, 2008. godina idealna za još jedan korak dalje, odnosno za put oko svijeta. Bio je uvjeren da to može napraviti jer je pucao od samopouzdanja. 

Raniji odlazak motorom od Splita do Nepala nije bio nimalo jednostavan, posebno zbog prolaska kroz krizna područja poput Pakistana. No, kako je to sve uspio svladati imao je osjećaj da može, treba i mora ići dalje. Znao je također kako put oko svijeta nije šala, pa su pripreme počele šest mjeseci prije početka putovanja.

U to vrijeme nitko nije napravio takav put i bilo je teško prikupiti informacije i savjete, a jedini koji su mu mogli pomoći su dva momka iz Beograda koji su svojim motorima odvozili od Beograda do Japana, a bili su to Dane Medić i Vladan Komatović. Otišao je do Beograda kod Dane, on je jako dobar i simpatičan lik koji mu je nesebično dao savjete i odgovore na pitanja. To mu je bilo jako bitno za samu pripremu puta.

– Nakon povratka iz Beograda dobio sam poziv iz tvornice Akrapovic. Naime gospodin Miljenko Goić iz Zagreba zastupnik za “Akrapović” je kontaktirao tvornicu i dao im informaciju kako u Splitu ima čovjek koji je s njihovim “racing” auspuhom prešao 100.000 kilometara. Oni su od mene tražili da im dam svoj auspuh kako bi oni ispitali izdržljivost materijala na toj kilometraži po svakakvim uvjetima, a meni su u znak zahvale napravili nove auspuhe sa laserskim gravurama na njima gdje je pisalo “ADVENTURE-RAKELA”. Od tog dana, zahvaljujući Miljenku je krenula suradnja s tvornicom Akrapović i ja sam svake godine od njih angažiran na štandu u Garmischu gdje je najveći skup BMW motorkotača u svijetu – priča Željan o početku suradnje s Akrapovićem.

 Odabir putnog partnera

Razmišljao je o tome koga povesti u pratnji jer i od te odluke, puno toga ovisi. Izabrao je Ivana Bubala kao osobu koja ima kvalitete i sposobnosti odraditi taj put zajedno s njim. Doduše, to mu je bilo prvo putovanje motorom pa su mnogi onako usput, dok su za šankom pili piće, sumnjali u njegov izbor. Priznao je Željan kako neiskustvo na dva kotača ni u kom slučaju nije prednost u ovakvim situacijama. No, unatoč svemu nije mijenjao odluku i dalje je bio uvjeren da će Bubalo biti na visini zadatka. 

– U njegovim očima sam vidio njegovu želju i procijenio da je to mladić čelične discipline, volje i velike lojalnosti, što se kasnije i potvrdilo. On je do tada, godinu i pol dana uglavnom po Hrvatskoj vozio Suzukija V-Strom 650 kojeg je nakon godine dana prodao pa kupio V-Stroma 1000, s kojim sam ga ja upoznao. Nakon zajedničke voznje do Sarajeva kada je vidio da on mora tri puta stajati na bezinsku stanicu, a ja jednom, naravno donio je odluku da proda V-Stroma i kupi  pravu stvar za duga putovanja – BMW R 1200 GS Adventure. Ovaj je projekt međutim zahtijevao i rješavanje drugih problema, a ne samo nabavku motora. U prvom redu tu mislim na financije. Naime, stavili smo na papir očekivane troškove i došli do zaključka kako će nam po glavi trebati otprilike 150.000 kuna – prisjeća se Željan.

Obilazili su brojne tvrtke s propagandnim materijalom o predstojećem putovanju. Sve su to vrhunski obradili i pripremili Krešimir Komar iz MK Fjaka, te Marino Matić, nekadašnji voditelj programa na Radio Dalmaciji. Dio potrage za sponzorima je uključio njegovo sudjelovanje na štandu U Zagrebačkom sajmu automobila početkom travnja 2008. godine. 
Preciznije rečeno, Željan je bio dokaz koliko je kvalitetan R 1200 GS-a. Do tad je njime u godinu i pol dana prešao 91.000 kilometara i radio je bez greške. Ne treba napominjati koliko je udoban, jer to svi motoristi dobro znaju. Ali, treba istaknuti da ga ni u Iranu, Pakistanu ni u Sahari nije iznevjerio. 

Počeli su se snalaziti oko stvari potrebnih za putovanje, a cilj je bilo angažirati što više prijatelja da im pomognu kako bi potrošili što manje novca. Među prvima se javio prijatelj Ivo Bujević, koji je na korištenje dao profesionalnu kameru za snimanje kvalitetnog video materijala od kojeg će kasnije napraviti dokumentarni film. Nakon Bujevića se javio i Vinko Šago, koji je nakon prvog predavanja o putu u Nepal koje je Željan održao u Dugopolju ispred 360 ljudi, bio jako ugodno iznenađen. 

Pripreme za “Put oko svijeta”

To je bilo 2007. i prvo predavanje putovanja motorom ikada napravljeno na ovim prostorima. Nakon njega Šago je rekao da za naredno putovanje od njega ima sponzorsku svu opremu koja je Željanu potrebna. Tako je i bilo, ali ne samo za Željana, tražio je opremu i za svog partnera tako da su obojica dobili opreme u vrijednosti cca 20.000 kn, jakne, hlače, kacige, čizme, rukavice, kišna odijela itd…

Dio projekta nazvanog “Motorom oko svijeta” su i vize za razne države. U njihovom slučaju, trebale su vize za Ukrajinu, Rusiju, Mongoliju i SAD, te Carnet za Japan. Rusku i ukrajinsku vizu riješili su preko tvrtke “San Sat” u Zagrebu, dok su za američku morali osobno otići u veleposlanstvo SAD u hrvatskoj metropoli. Posao oko viza je radila Željanova dugogodišnja poslovna suradnica Anita Dormiš.

– Prve dvije lako smo dobili i sve uredno platili, ali je teže bilo s Amerikancima. Tražili su puno podataka, popunjavanja formulara u kojima su pitanja kao: “Koju si srednju školu pohađao i broj telefona ustanove?”, “Jeste li bili aktivni u nekim terorističkim skupinama?”, “Imate li namjeru sudjelovati u terorističkim aktivnostima na tlu SAD?”, “Koje vam je imovinsko stanje na banci?”. Onda brojne potvrde zaposlenju, financijama, bračnom stanju… Nakon prikupljanja tih podataka, dobili smo termin za razgovor s ljudima iz veleposlanstva, a to izgleda dosta čudno. Dođeš na razgovor i očekuješ da će netko s tobom sjesti i pričati, no umjesto toga, valja doći ispred prozirnog, ali neprobojnog stakla iza kojeg se nalazi sugovornik. On priča uz pomoć mikrofona sa svakim kandidatom desetak minuta i čuje njegove odgovore. Uzimaju i otiske prstiju i tu odmah kažu jesi li dobio vizu ili ne. Srećom, dali su mi Ameri vizu na pet godina, kao i Bubalu – opisuje neugodan, ali nužan postupak Željan.

Malo je više truda trebalo uložiti za mongolsku vizu jer su je mogli jedino izvaditi u Beču. Opcija je bila do Beča ići automobilom, ali se radije odlučio za put motociklom, tek tako da ostane u formi. Bila je to jedna vrsta treninga, par mjeseci uoči polaska oko zemaljske kugle. Od Splita do Beča je oko 700 kilometara, pa je tu dionicu zajedno s Tončijem Orduljem na Kawasakiju ZZR 1400, prevalio za 7 sati. 

U mongolskom veleposlanstvu ga je dočekao dužnosnik strogog izgleda i odmah je znao da će biti problema i stvarno, čim je čuo da će Bubalo i Željan motorima u Mongoliju, vratio mu je putovnice i kazao da ne može dati vizu. Vjeruje Željan da je to bilo zbog političkih nemira u Mongoliji, ali su svejedno to nekako morali riješiti. Obećao je da će ići motorima do Ulan Ude u Rusiji, tamo ostaviti motore i onda kao turisti vlakom otići do glavnog grada Mongolije Ulan Batora. To ga je omekšalo pa je ipak odobrio vizu, uz napomenu da to tako moraju i napraviti. U međuvremenu su se čekajući da viza bude gotova, Ordulj i Željan zaletili do tamošnje prodavaonice Louisa i kupili dosta opreme nužne za put.

Dirljiv oproštaj do Dugopolja

Kasnije su uzeli vize i vratili se u Split, a sve četiri vize po glavi su koštale oko 300 eura, dakle 600 eura za oboje. Za Japan ne treba viza, ali treba Carnet stoga je idući korak bio otići do HAK-a u Zagrebu i platiti oko 300 kuna za izdavanje Carneta i još položiti 10.000 kuna kao jamstvo da tamo neće prodati motocikle. Na povratku se tih 10.000 kuna logično vraća, uz predočenje ispunjenog Carneta. Daljnji korak je priprema motora, što znači najprije opremanje s Touratech opremom, dakle ugradnja pojačanja i zaštite vitalnih djelova motocikala. 

Predignuo je motor sa servisa, popio nescafe na Trgu Bana Jelačića i poslao poruke prijateljima iz BMW kluba Zagreb i MK Goodfellas da naprave par kilometara zajedno kako bi vidio štima li sve na BMW-u. Nažalost, svi su bili zaposleni pa je oko podne sam krenuo u provjeru. Ušao je u Sloveniju, prešao je na rezervi i ušao u Italiju. Tamo se na autocesti malo jurcao s talijanskim motoristima na BMW motorima i to je trajalo do Milana. Uživao je u vožnji i odlučio nastaviti dalje. 
Lagano se približavao Monte Carlu i pao mu je na pamet dobar restoran gdje je jeo prolazeći na putu za Afriku 2006. godine. Zato se odlučio otići do Nice i tamo u restoranu “Amore” guštao u porciji krvavog bifteka u papru. Dok je jeo, razmišljao je sam sa sobom kako je predivan osjećaj slobode u 11 sati ujutro piti kavu u Zagrebu, a evo, jede večeru u 23 sata u Nici. Što može, misli se, pali ga taj osjećaj i osjeća se baš kao ptica koja brzo leti. 

Osvanuo je 1. kolovoza 2008. godine i cijelog dana je dovršavao poslove, te s nestrpljenjem čekao večer i veliki ispraćaj na Rivi kojeg su uz nazočnost oko 1000 ljudi, organizirali članovi moto kluba Fjaka. Ispred crkve Sv.Frane je postavljena pozornica, a program je trajao par sati. Bubalo i Željan su sve to s radošću pratili, ali su dobro znali da im neće biti lako postati prvi Hrvati u povijesti koji su na dva kotača prošli zemaljsku kuglu. Čekalo ih je 30.000 kilometara kroz 13 država u 60 dana i to sve bez pomoći logistike i pratnje. Uzdali su se međutim u svoje mogućnosti i potajno se nadali trijumfalnom povratku na ovo isto mjesto u Splitu nakon moto-maratona.

– Mislim da je ispraćaj, kojim je dirigirao Marino Matić, bio na najvišem nivou. Vrlo decentan, a opet pun emocija. Na pozornici je u 18 sati najprije pjevala klapa Ježinac, kasnije je održana modna revija proizvoda IXS, bilo je jela i pića, kao i rock glazbe. Nas dvojica smo na fešti bili oko sat i pol, pozdravljali smo se sa svima i fotografirali se za uspomenu na ovaj dan. Gledao sam oko sebe i vidio brojne Splićane i turiste koji su mobitelima, fotoaparatima i kamerama snimali feštu. Naravno, većini turista nije bilo jasno što se zbiva, ali su uredno fotografirali i zapitkivali domaće – koji su ovo ljudi, gdje idu? Točno u 20.30 sati smo stavili kacige, sjeli u sedla svojih BMW motora i krenuli u dugu avanturu. Prema ranijem dogovoru, s nama su, ali samo do Moskve, krenuli odvjetnik Zvonko Noglica na BMW-u R 1200 GS Adventure, te moj prijatelj Tonči Ordulj na Kawasakiju ZZR 1400.Tako smo u krug oko zemaljske kugle krenuli s Rive uz pljesak i pozdrave, obasjani crvenom svjetlošću mnogobrojnih bengalskih vatri. Taj veličanstveni trenutak uistinu nikada neću moći zaboraviti. Mislio sam da smo krenuli i to je to , kad sam pogledao u retrovizor iza nas je bilo  stotinu motora i automobila koji su nas pratili sve do Dugopolja. U Dugopolju smo ponovno sišli s motora i napokon se oprostili – prepričava Željan sam početak novog i epskog putovanja.

Kijevsko gostoprimstvo  obitelji Sablić

Drugog dana maratona su bez problema prevalili 800 kilometara i po Mađarskoj iza ponoći tražili prenoćište. S obzirom da je bio praznik svi su hoteli, prenoćišta i moteli bili zauzeti. Ipak, uspjeli su pronaći hotelski smještaj na 40 kilometara od Ukrajine i onda se čudili kako recepcionar nije uspijevao preračunati mađarsku valutu u eure. Ceste su bile u redu, kao i atmosfera u ekipi. Dobro su se slagali i planirali sutradan doći u Kijev. No, tijekom doručka se htio Željan dogovoriti o svim detaljima što uključuje termine ustajanja, obroka i odmora, kao i dvije bitne stvari – do kada se vozi i kada se traži smještaj. 

Nakon doručka suočili su se s prvim nevoljama. Poplave su par dana ranije srušile mostove, pa su morali ići lošim lokalnim cestama. To ih je usporilo jer Ordulj nije mogao voziti tako brzo kao oni na GS-ovima nego je, razumljivo, čuvao Kawasakija. Unatoč početnim neprilikama u Ukrajini, bili su ugodno iznenađeni kvalitetom njihovih cesta. Pravi je užitak bio voziti se po Karpatima po blagim i dugim zavojima. Gorivo je, preračunato u našu valutu, stajalo 7 kuna, što je jeftinije nego u Mađarskoj. 

Probleme su opet imali na 75 kilometara dugoj dionici s lošim asfaltom, pa su bili prisiljeni usporiti. U manje nevolje spada i epizoda s prometnim policajcem koji ga je zaustavio zbog brze vožnje. Naravno, pregovore je riješio plaćanjem 10 eura jer bi u suprotnom slučaju ostao bez vozačke dozvole. Ovako su sve brzo riješili po principu – platiš i voziš dalje. 

– Nakon 14 sati vožnje i 970 prevaljenih kilometara navečer smo stigli u Kijev gdje nas je dočekala moja prijateljica Monika Sablić. Jako smo bili iscrpljeni ali smo se barem mogli dobro odmoriti u stanu kojeg je za nas iznajmio tadašnji nogometaš Dinama Kijev, Monikin suprug Goran Sablić. Sutradan je u Kijevu bila mala Hrvatska fešta – Sablić i fizioterapeut Boris Perek su nam priredili doček i zajedničko druženje, kao i razgledavanje Dinamovog stadiona. Guštali smo s njima cijelo jutro, pričali, razgledali malo grad, popili kavu, te se onda poslijepodne uputili prema Moskvi. Na granici sa Rusijom su nas Ukrajinci ispeglali za osiguranje motora. Zaustavili su nas u narančastim reflektirajućom prslucima s akreditacijama oko vrata i Bubalu i meni su htjeli naplatiti osiguranje motora 160 eura za mjesec dana vožnje po Rusiji. To mi je odmah bilo sumnjivo da Ukrajinci na izlasku iz svoje države naplaćuju osiguranje za vožnju u Rusiji. Počeo sam sa  cjenkanjem i snizili su cijenu na podnošljivih 100 eura po glavi. Kad sam vidio da se može cjenkati, tada sam shvatio da je to stvarno nekakva muljačina, spustio sam cijenu na 50 eura po motoru, dok su Ordulj i Nogolica platili 100 eura po motoru za 5 dana – govori nam Željan.

Iznenađenje iz Beograda

Nakon plaćenog osiguranja stigli su na rusku granicu, predaju putovnice, prometne dozvole i novo plaćeno osiguranje. Ruski carinik hladna lica i mrka pogleda uzme u ruku novo plaćeno osiguranje i kaže “Što je to, to mi ne treba, ovo nije Ukrajna ovo je Rusija, trebate platiti Rusko osiguranje za motore”. Pogledao je iza sebe 50 metara na Ukrainskoj granici, a tamo više nema onih u reflektirajućom prslucima, vjerojatno uz smijeh dijele plijen. Plaćaju rusko osiguranje motora i kreću prema Moskvi.

– Kasno uvečer našli smo se u gradu Brijansk, oko 380 kilometara udaljenom od Moskve. Znali smo da u njemu živi 410.000 ljudi, a nalazi se na obali rijeke Desne. Međutim, nismo znali da je naći prenoćište skoro pa nemoguća misija. Vozili smo se unaokolo do 3.30 ujutro i tek nas je tada neki taksist doveo ispred gostionice uz cestu. Od rasvjete se uglavnom koriste crveni fenjeri, a najčešći gosti su kamiondžije. Očito se radilo o kupleraju, ali u tako kasne sate nema biranja pa smo nas četvorica spavali u sobičku od 15 kvadrata. Kreveti nisu bili napravljeni i još su bili topli, ali umor ne pita, jako brzo smo svi zaspali. A što se vremena tiče, hladno je čak i usred ljeta, samo 12 stupnjeva Celzija – opisuje Rakela.

Idući dan su krenuli u pravcu Moskve po kiši, ali ipak nisu oblačili kišna odijela. Tih 380 kilometara su prošli relativno brzo i potražili benzinsku stanicu gdje ih je trebao čekati Rus Aleksandar Saša Bogatkin, prijatelj Beograđanina Dane Medića. Stali su točno na bezinsku stanicu na koju im je Dane rekao, prišla mu je jedna osoba s kacigom na glavi i stala ispred Željana. Nije znao o čemu se radi, međutim kad je ta osoba skinula kacigu prepoznao je prijatelja Danu koji je avionom iz Beograda došao do Moskve da ih isprati. 

Zaista, lijepa i velika gesta prijatelja motorista iz Beograda. Nakon što su se ispričali i popili kavu, krenuli su svi zajedno prema Sašinom stanu, a kako su se snalazili kroz Moskvu i Sibir možete pročitati sljedeći ponedjeljak.