S nepunih 10 godina Najbrži je postao najtrofejniji alkarić na Dječjoj alci Vučkovića. Evo zanimljive priče iz mjesta gdje djeca trče i prije nego što progovore…

Trn se oštri izmalena da bi ubo“, veli sinjska poslovica, a u zaseoku Vučkovići, tek kilometar od centra viteškog gradića, djeca “trče Alku” i prije nego progovore. Veća je ovdje čast imati srce junačko i mirnu ruku nego kupiti novog limenog ljubimca ili dobiti na lutriji jer – slavodobitnički plamenac na Dječjoj alci Vučkovića, koja se održava nekoliko dana poslije one “velike” Alke, je znak tko je najbolji u Vučkovića plemenu. 
– Kiša. Zima. Sunce. Nebitno. Svaki dan sam trča alku ispod kuće. Do prije neki dan bio je i konop stavljen, al je did glavom zapinja od njega pa ga je skinio – tajnu uspjeha, čak deset osvojenih Alki te po tri pobjede na Bari i Čoji, govori Najbrži, jedanaestogodišnji Vito Vučković koji je, u osam godina sudjelovanja, ispisao almanahe ovog natjecanja koje se, nadomak Sinja, prenosi muškim potomcima.
Najdraže pobjede na Alci svakako su u njegovim Vučkovićima, njih četiri, a isto toliko osvojio je u Šibeniku te još dvije u Kninu, kada bi alkarići uspomenu na junaštvo, iz daleke 1715. godine, obnovili u drugim prijateljskim gradovima.
Iako se našao u žiži zbivanja, nije se Najbrži libio reći sve što mu je na duši pa nam je ispričao kako je to bilo 2019. godine kada je sve koji su mu “puhali za vratom” ostavio iza sebe i na koplju ponio najviše punata i na Bari, i na Čoji, i na Alki.

Više od nekoliko metara platna i brojnih nagrada vrijedile su suze Vitinog djeda, Tonća, alkarskog nadimka Kamazin, koji je obnašao dužnost vojvode.

– Ne znam kako to objasnit. Kad je on meni reka da ponesen slavodobitnički plamenac ulicama Vučkovića i zaželio mi sriću, ja sam mu reka – i tebi dide! Rasplaka se, al znan ja da mu je bilo drago jer san osvojio i Baru i Čoju i Alku – iskreno govori Vito.

Prva alka s gotovo plus 40

A trebalo je biti itekako koncentriran, trčati po vrućini niz ulicu i još kopljem pogoditi u alku. Pobjedu je, tu posljednju (jer ovi alkarići najviše mogu imati deset godina života – op.a.), posvetio svom ocu Josipu, alkarskog nadimka Lola, koji nije imao trofeja u dječoj alkarskoj riznici. Nije Lola bio uspješan kao njegov sin – najtrofejniji alkarić u Vučkovića, u 66 godina dugoj povijesti.
Trodnevno gađanje i nije uvijek išlo po planu pa je, zanimljivo je zabilježiti, prvu osvojenu Alku u Vučkovića, 2015. godine, Najbrži Vito “odnio” s visokom temperaturom. Planirala je majka Ana svog mezimca ostaviti u kućnim odajama, ali želja i strašno srce junaka nije se moglo pomiriti s time. Ipak, umjesto slavlja poslije pobjede, Vito je morao do Hitne pomoći.

Majka Ana svog je Vitu, netom prije novog alkarskog megdana – u kojem ove godine igra ulogu barjaktara, pažljivo oblačila i brinula da alkarska odora bude točno namještena. Nije bilo teško kada je sve do detalja izučila sa blizancima Sporim i Brzim, preciznije Tinom i Tonćem koji su, kao i Vito, do desete godine, sudjelovali u alki.

“Grlila me je i ljubila, nisam se moga fokusirat…”

– Vitu sam rodila vikend iza Velike Gospe. Došla sam iz rodilišta na dan dječje Alke, a isprid kuće me dočekalo stotine čestitara. Nisu čestitali samo zbog mog Vite nego je Tonći posta slavodobitnik Alke. Umisto malo mira nakon porođaja, ja sam s prozora gledala alkarsku povorku i sinjsku Glazbu koja je svirala – veli Ana koja je, kako nam kaže njezin Vito, gotovo bila razlog da mu izmakne pobjeda na njegovom posljednjem natjecanju.
– U pripetavanju me iznervirala. Grlila me i ljubila. Umisto da se fokusiram, izgubio sam pamet. Jedva sam “sridu” pogodio – govori hladno ovaj mali junak dok mama i novinarska ekipa “suze rone”.
I sve ove njegove podvige, brojni su pljeskom nagrađivali, navijali za svog favorita, ali nikako se ne smije izostaviti i kako su braća Tonći i Tino okusili “slast pobjede” – Tonči u slavlju na dvije Alke, a Tino u radosti na jednoj Čoji. 
– Ma najbitnije je oko sokolovo – bez razmišljanja odgovara ovaj alkarić koji je, kako ovdje često kažu, zbilja na “ponos i čast ovog kraja”.
I bit će tako sve dok ta malena djeca junačkog srca budu ulicom u Vučkovića njegovali povijest i preslikavali kolorit alkara na konjima. I svi su oni Vučkovići, samo ih po nadimcima razlikuju.

POSLJEDNJE DODANO: