Nebojša Lujanović splitski je zet, osječki profesor, a travnički pisac, ali prije svega čovjek – sa zavidnom biografijom

U vremenima distance i fizički otuđenosti, neki mali ljudi među nama još uvijek žive velike živote. Ispunjene i radosne. One koji nam, unatoč dva metra razdaljine, pokazuju definiciju sreće koju, od pamtivijeka, mnogi filozofi i mudri ljudi pokušavaju staviti u jednu rečenicu definicije. Njegova definicija sreće lako bi se objasnila u nekoliko riječi – svoj i jedinstven jer kada u svega 40 godina života nosiš titule doktora, profesora, književnika, maratonca, organizatora, supruga i oca, onda je malo prostora za manevar, a toliko tema za pričati.

Nebojša Lujanović – Novotravničanin po rođenju, a danas splitski zet, kaže, zavidi ljudima koji se usredotoče na jednu stvar i samo nju rade i dovedu do savršenstva. Njegov rodni list, osobna i putovnica s jedne mu je strane prednost, a s druge prokletstvo.

– Kad radiš puno stvari to lijepo izgleda, ali nekad mi dođe ili mislim da bi mi možda bilo bolje da sam se ‘manio’ toga svega i posvetio jednom – priča nam Lujanović.

– Književnost je uvijek bila broj jedan. Diploma sociologije je jedna dopuna koja mi dobro dođe jer sam sada unutar književnosti u znanstvenom smislu i književnost sagledavam u kontekstu društva, dok sam politologiju završio zbog izgubljene oklade – dodaje čovjek koji vlastitim primjerom i bogatom biografijom ruši brojne stereotipe.

Meni su Split Smoje, Velo i Malo misto, Dežulović, Ante Tomić…

Sve je krenulo, priznaje, još u osnovnoškolskim klupama kroz ulogu ‘dječačića koji je sjedio uvijek u prvoj klupi, s onim lijepim pjesmicama kojima cijeli razred plješće’. Strogim programom, kako on to objašnjava, postigao je ciljeve, a iako naoko različita područja, za svoje životne aktivnosti on kaže kako su vrlo slične.

– I trening i pisanje su ulaganja na druge staze jer ništa ne nastaje preko noći. Što je veće ulaganje i duži period, onda je i veći užitak. Istrčani maraton i objavljena knjiga ne znače ništa, to je zadovoljstvo za jedan dan. Ali moraš sve ispočetka. Sljedeći maraton, sljedeća knjiga. To su pozitivne i negativne stvari tih aktivnosti – govori Nebojša.

Sanjario je o gradu koji je, kao zaštitni znak, imao ‘redikule’, a privlačna nota danas nestaje, veli.
–  Meni su Smoje, Velo i Malo misto, Dežulović, Ante Tomić, taj duh zajebantski i kritički, asocijacije na Splita, ali… To se smanjuje. Split nije tolerantan za taj tolerantan i kritičan dio, postao je skroz suprotan. Split kao da ima dva, tri lica. Ja se držim samo jednog – kazuje čovjek kojemu je Split dao inspiraciju, ali mu nije osigurao osnovnu egzistenciju. Brojni festivali i kulturna događanja, čijih je bio začetnik, pali su na ispitu potpore od viših istanci pa je sada Osijek postao njegov drugi dom.

– Ondje sada pokrećem Festival književnosti – otkriva nam.

Zadnja knjiga koju je napisao bila je ‘Maratonac‘. Roman koji je izašao u studenom prošle godine. Nastala kao neobičan eksperiment bez prevelikih očekivanja, ali, na kraju, uz ogroman uspjeh.
– ‘Maratonac’ je spoj autobiografije, iskustva s maratona, lirskih ulomaka koje sam brusio da dovedem do ruba poezije i rasprave o pisanju. To je neka vrsta sportsko-umjetničke autobiografije. I baš zato što je drugačije i novo, publici je privlačno. To je kratak, ali bombastičan roman – nastavlja Lujanović.

Nakon slova, Nebojšin pročistač misli je maraton. Neka vrsta terapije, ispušni ventil.

– Ja živim s četiri treninga tjedno. Rekao bih da mi je to postao stil života. To je neka vrsta ‘droge’ bez koje ja ne mogu. Nedjeljom je druženje s maratoncima i obilazak cijelog Splita kroz tridesetak kilometara trčanja.

Istrčao je Bečki i Rimski maraton, prošao brojne gradove u Europi, a svugdje mu je najvažnije ‘dati sve od sebe’. Savršenu formu poremetila je ozljeda pa je za novo pomicanje granica trebalo krenuti sve ispočetka.

Mi smo duplirani…

– Supruga mi je najveća podrška. Imam sreće što smo duplirani. Ona se bavi sportom i umjetnošću. I ona me razumije, posebno u umjetnosti. Ona me razumije kad zapnem na nekom poglavlju. Oboje smo i po horoskopu blizanci, volimo višestruke interese – tvrdi četrdesetogodišnjak koji je splitsko stanje uma opisao u knjizi ‘Južina’. Stanje koje očarava i sreću u malim stvarima. Običnoj svakodnevici i zadovoljstvu, bez neke čarobne formule. 

Nebojša je još jedan primjer kako sreću ne treba tražiti jer smo svi, na neki svoj način, sretni. Sreća je mala i obična, neupadljiva. Jedini je problem da mi ljudi često toliko dugo gledamo u zatvorena vrata pa da ne vidimo ona koja su se otvorila.

A za kraj? Za kraj jedna ekskluziva. Nebojša i Tisja Kljaković Braić izrađuju knjiga ilustriranih dječjih priča u kojoj su glavni likovi djeca smještena u pet krajeva u Hrvatskoj. Djeca koja spašavaju razne situacije. ‘Na danje svjetlo’ će do početka ljeta.

POSLJEDNJE DODANO: