Vicko Dragojević: Zapravo sve što radim, radim kroz glazbu

Vicka Dragojevića navikli ste viđati na malim ekranima, no za sve one koji ne znaju, on je i stihopisac, aranžer, obrađivač, etnomuzikolog, član klape Kaše… Porazgovarali smo s njim o njegovoj klapi, skorašnjim nastupima, važnosti dalmatinske klape… i mnoštvu drugih stvari.  
Da te netko pita da jednom riječju odgovoriš tko je Vicko Dragojević, novinar, glazbenik, skladatelj, stihopisac, aranžer, obrađivač, voditelj, etnomuzikolog, što bi mu odgovorio?

– Jednom riječju: glazbenik. Zapravo sve što radim, radim kroz glazbu i oko glazbe, a potom se klupko samo od sebe odmotava: od skladanja, istraživanja i obrađivanja starih napjeva (što je, ipak, puno više skladanje od samog aranžiranja), do same pisane riječi koja uvijek kuca u bilu u moje intimne glazbe.
Voditelj ste Klape Kaše koja, iako još jako mlada klapa, već posjeduje mnogo nagrada. Ista je priča i s vama kao voditeljem i autorom. Koliko nagrada već imate i koje bi istakli kao najdraže?

– Vjerojatno smo najnagrađivanija hrvatska klapa u ovom desetljeću: tijekom pet godina osvojeno je gotovo 40 nagrada. Svaka je draga, i svaka je posebna; ali ako bi morao izdvojiti neke to su sigurno apsolutna pobjeda na Omišu 2012.; nagrada za najoriginalniju kompoziciju na Festivalu Omladine u Subotici iste godine, kada mi je nagradu uručio veliki Kornelije Kovač; te, naravno, tri nagrade na Šibenskoj šansoni prošle godine.
Za koje područje glazbe i za koji festival od brojnih na kojima ste nastupali smatrate da najviše odgovara izričaju vaše klape Kaše? Koje su ambicije klape u budućnosti, i smjer kojim ćete nastaviti djelovati?
– Ovo je jako teško pitanje; iako kao prava dubrovačka klapa, kao nasljednici Trubadura i Maestrala, savršeno odgovaramo toj mediteranskoj glazbi s instrumentima, već godinama živimo i naš projekt “Tragom Republike”, u kojoj sam okupio i reanimirao stare napjeve dubrovačkog kraja – i to većinom u a cappella izvedbi. Za sada podjednako plivamo na dva kolosijeka, do kada će to trajati ne znam, ali i ja, i moji Kašići, truditi ćemo se ne zapustiti ni jedan glazbeni pravac.
Osim s klapom Kaše, kao autor surađivali ste i s brojnim drugim klapama, ali i autorima. Kakva iskustva i dojmove nosite iz tih suradnji?

– Nosim pretežno ugodna iskustva: pravi glazbenik je uvijek pravi glazbenik, i ljubav je uvijek ljubav. Ono što prave dijeli od dobrih je podizanje ljestvice: kad glazbenicima podignete razinu glazbenog izraza, a s time i samu težinu pripreme, pravi glazbenici ne odustaju i hvataju se u koštac sa zahtjevnim radom. Ovi drugi će se okrenuti jednostavnim i zabavnim pjesmama.
Ove godine debitirate na našem najpopularnijem i najpoznatijem festivalu, Splitskom. Kakav je osjećaj uoči nastupa na Prokurativama, i koja su očekivanja?

– Osjećaj je doista poseban: dolazimo na pozornicu gdje su započeli i Vice i Oliver i Tereza i Trubaduri – na pozornicu gdje je nastala hrvatska zabavna glazba. I sad dolazimo mi, debitanti iz Grada, koji još uvijek tek počinju svoj hod na estradi: očekivanja su, jedino, dobar nastup i da pjesma ostane još dugo iza nas.
Kako komentirate kvalitetu klapske scene, kao i dijapazon glazbenih oblika i zvukova ispred kojih se danas stavlja prefiks klapa? Mislite li da je ime klapa na neki način potrebno zaštititi od daljnje i neupitne komercijalizacije, i na koji način smatrate da bi se to trebalo napraviti?

– Kvaliteta klapa je jedan pojam o kojem bi se dalo nadugo i naširoko razgovarati. Nepobitna činjenica je ta da je u tijeku velika smjena generacija; osim nas tu su i Mriža, Adriaticum; ženska klapa Armorin je konačno stasala na nivo na kojem su ih znalci čuli već godinama ranije; ta pola muškog finala prošle godine su nove klape. I samim time sadašnja kvaliteta možda nije na nivou pjevanja kakva će biti kroz godinu dvije. Ali isto tako, kapacitet današnjih mladih pjevača je, po mom mišljenju, puno ispred kapaciteta tadašnjeg klapskog vala prije 12,13 godina. Klapa nije glazbeni pravac, nego glazbeno tijelo, i svatko ima pravo baviti se sa čime želi i pjevati što i kako želi. Ipak, prvi i zadnji meritum svega je publika: dok imate publiku koja želi popularno- pjevati će se popularno. A mi, fanatici, ćemo se idalje cijele godine znojiti da pripremamo tradiciju. I sad, tu je problem u samih klapaša: oni popularni bi htjeli biti veliki i na Omišu, a omiški laureati bi željeli biti popularni. A to ne ide. Klapska zabavna glazba je, ne govoreći o kvaliteti – zabavna glazba, dok je Omiški festival – ozbiljna glazba. A jaz između je, pak, prevelik.
Trenutno u medijskom prostoru, ali i općenito egzistira veliki broj klapa, kako u a capella stilu, tako i u tzv. klapskom popu. Koja je po vama trenutačno najkvalitetnija klapa, ili vama najdraža? S kojom klapom bi kao autor voljeli ostvariti suradnju?
– Još se nije rodio taj koji može realno govoriti tko je najkvalitetniji, pa ću se i ja ograditi od toga. Ali, s druge strane, podjenako cijenim i profesionalizam Rišpeta, uigranost Cambija ili ekstremnu popularnost Intradea kao i izvornost i prirodnu ljepotu, meni omiljenih, Kumpanja; ili melodičnost Mriže. Inače, ogroman sam fan otočkih klapa, koje su u opadanju proteklih godina. Kao autor, interes mi je, ali i izazov, raditi sa svima, sa predstavnicima što više stilova i glazbenih bazena, da se sam sebe suočim s izazovom jesam li baš ja taj za kojeg smatram da jesam.
Postoje li neka područja glazbe u kojima se kao autor još niste okušali, a voljeli bi? Koji su vam planovi po tom pitanju?

– Dosada nisam radio ništa u formi rave-a, jazz-a ili progresivnog rocka. I to me ne privlači. Draga mi je klasika, i tu planiram neke buduće projekte. U oblike rocka teško da ću se više vraćati. Ali opet, nikad ne znate.
Klape pletu akorde u Dubrovniku, Splitu, Šibeniku, Zadru, Rijeci…Gdje je klapi doma, počelo, iskon? Klape pjevaju u Zagrebu, Slavoniji, Hercegovini, Novom Zelandu. Gdje je klapi kraj i postoje li uopće granice klapske pisme?

– Klapi je doma u konobi, ispod volta, ispod balature, u svakoj maloj kali. Granice slušanja klapske pjesme ne postoje. Granice pjevača postoje.
Šuška se da je Klapa Kaše izrazito omiljena od strane ljepseg dijela publike. Znate li išta o tome?

– Svaki pravi gospar neke stvari mora zadržati i za sebe. Nije tajna da jako voliko druženja sa pripadnicama nježnijeg spola, ali to je isključivo zato što cijenimo njihovu ljepotu i sve što ona nosi sa sobom. I, ono što je sigurno, to je da su te simpatije, uvijek obostrane.