Ni dan poslije nisu se slegli dojmovi u kući junaka iz Košuta: Mihovil Župa i Ante Bradarić otvorili dušu nakon viteškog megdana

Cetinska krajina do dugo u noć slavila je viteza Mihovila Župu koji je na početku svoje alkarske karijere napravio podvig koji je rijetko kome ranije uspio. Tek devet alkara u povijesti, stoji u zapisima, u svom prvom službenom nastupu okitili su se titulom najboljeg.

Kao da smo najavili debitantsku pobjedu 32-ogodišnjeg Košućanina kada smo u alkarsko jutro donijeli reportažu o mladom junaku koji je prvi alkar iz loze Župa, iz njegove obiteljske kuće koja je u noći s nedjelje na ponedjeljak, s pravom se može reći, postala centar doline pored Cetine. Izmjenjivalo se ondje na tisuće čestitara, znanih i neznanih, kako bi stisnuli ruku mladom alkaru.

Nastavilo se tako i na početku novog tjedna jer nije mala stvar kada prvi put, nakon 306 godina tradicije, povijesti i ponosa, baš Košute imaju slavodobitnika.

– Nismo uopće spavali sinoć. Legli smo na kauč, popričali malo i razmijenili dojmove. Ja i dalje, virujte mi, nisam svjesna što se ovo oko mene događa – govori ponosna supruga Ivana koju smo uhvatili u peglanju odjeće za svog junaka jer “mora bit lip prid kamerama”.

“Malo sam taktizirao”

– Mene je srića pomazila ili stvarno imam mirnu ruku. Nakon “sride”, odlučio sam gađat “u dva”. Malo sam taktizirao – veli nam Župa kojemu i jutros telefon neumorno zvoni. Prema Brodariću pravu opsadu napravile su i novinarske ekipe koje iz prve ruke žele čuti što je to bila tajna uspjeha ovog debitanta koji je na tom putu imao mnogo prepreka. Ali, uspješno ih je prebrodio. Od promjene kobile pa sve do koplja koje se gotovo prepolovilo samo dan prije početka trodnevnog natjecanja.

Mihovilova ljubav prema konjima počela je još u djetinjstvu. Za nju su većim dijelom zaslužni Tiho i Lucija Ajduković koji su doveli konje u Košute, a na putu do plamenca njegove uspješne trase kreirali su Frano Ivković i Ivan Grčić. Zanimljivo, Župa je rame uz rame s Ivkovićem gađao u alku iako mu je ovaj ranije bio učitelj.

– Bio san preponski jahač, a onda me vuklo da se okušam u nečemu jačem. I eto tako… došao sam do alkara – prepričava Župa.

“Cijelu alku mislio sam na ćaću…”

– Dobio sam Alku u prvom nastupu, ali tek smo počeli – govori svom alkarskom momku Anti Bradariću koji je, nakon dugo čekanja, stigao među odabrane. U svojoj karijeri momka jedno je vrijeme asistirao sada pokojnom Jakovu Jerkanu, naslijedivši svog oca Stjepana koji je dugogodišnji hod Trkalištem zamijenio nekom boljom pržinom prije dvije godine. Alkarski momak bio je od 1976. pa sve do 2001. godine.

– Cilu alku mislio sam na ćaću. Svi koji su ga znali rekli su mi – da je bar ovo bilo njemu doživit – emotivan je bio Bradarić pred kućom viteza Župe. 

Priznao je i kako je prvi puta u životu popio tabletu za glavobolju umjesto kave jer teško je bilo ponovno ući u užurbani ritam novog dana nakon neprospavane noći.

Sin Petar već gađa “u sridu”

Sreću nisu dan poslije mogli skriti ni snažni roditelji Anđelka i Slavko koji su užurbano pripremali i dočekivali goste od slavljenika. Svako toliko Slavku bi zazvonio telefon, primale su se lijepe riječi zbog kojih srce zaigra malo jače.

– Ma prijatelju moj. Više je ovo moja krv, nego otočka – odjekivalo je pred domom jer Mihovilova majka Anđelka podrijetlo vuče iz Otoka, iz zaseoka Žižić. Nije se dao smesti otac, alkarsku titulu pošto poto želio je prigrliti u mjesto pokraj Trilja.

Marija Vučković u kuću Župa stigla je s uštipcima, a zagrlila je prvo Mihovila pa onda i oca Slavku. Ganuta ovim velikim činom mladog alkara zaplakala je govoreći kako joj je on poput brata.

Iako prvi iz loze Župa, ako je suditi po viđenom – neće trebati strahovati od prekida alkarske tradicije u lozi jer dok jednogodišnji sin Petar kopljem gađa u alku, asistira mu trogodišnja sestra Marta. Još jedan dokaz kako se ovdje Alka živi i umire, slavi i nosi njezino breme na leđima. Sada i još mnogo godina.