Rat u Ukrajini: Četnici brane Lugansk

Reporter njemačkog tjednika Die Zeit sreo je Bratislava Živkovića još
u ožujku ove godine. Bilo je to nedaleko od Sevastopolja na Krimu, baš u
vrijeme pripajanja ukrajinskog poluotoka Rusiji. “Taj 39-godišnjak izgleda kao
sablast rata u ljudskom obliku: duga crna kosa i gusta brada, na glavi šubara,
na ramenu je bedž sa zlatnom mrtvačkom glavom…”

Bratislav je tada njemačkom
novinaru rekao da mu se javljaju prijatelji koji se bore u Sijera Leoneu,
pitaju da li da dođu na Krim. Ali nema potrebe – komandant i njegovi četnici
drže stvari pod kontrolom. “Nismo mi nikakvi psi rata”, rekao je Živković tada,
srpski borci samo žele miran povratak Krima Rusiji gdje mu je i mjesto.

Opasnije nego na Krimu

Ako su na Krimu još i prošli bez ispaljenog metka, vijesti s istoka Ukrajine
govore kako je tu situacija drugačija: tamo dobrovoljci Četničkog pokreta
itekako sudjeluju u borbama, primjerice kod Luganska. Ruska novinska agencija
RIA Novosti prenijela je početkom ovog tjedna vijest, pozivajući se na izvore
samoproglašene Novorusije, da je upravo četnički bataljun Jovan Šević
zaustavio nalet ukrajinske vojske na putu Lugansk-Krasnodon. Pritom su navodno “uništena” dva neprijateljska tenka, samohodna haubica „s posadom“ te jedan
top. “Tamo je
15 ili 16 naših ljudi. Međutim odred Jovan Šević broji 46 ljudi, u njemu
su i Rusi kao i jedan Bugarin“, priča Zoran Andrejić, zamjenik komandanta
Živkovića u Četničkom pokretu.

U razgovoru za Deutsche Welle Andrejić tvrdi kako su dobrovoljci iz Srbije
tijekom srpnja prikupili tri šlepera humanitarne pomoći, ali su ih morali
osobno prevesti iz Rusije ka Lugansku jer nitko drugi to nije htio. Zato su,
kaže, odletjeli u Moskvu, a od tamo su stigli na ukrajinsku granicu koju su
kontrolirale proruske snage. “Tu su naši ljudi dobili naoružanje za osiguranje
konvoja. U zračnoj luci u Lugansku konvoj se našao pod vatrom ukrajinskog
topništva koja je trajala desetak sati. Tri člana su nam ranjena, jedan će
vjerojatno ostati invalid jer je teško ranjen u obje noge. Nakon tog incidenta
naši ljudi su odlučili ostati na teritoriju Novorusije i stavili su se na
raspolaganje novoruskoj vojsci“, objašnjava Andrejić. On dodaje kako četnici iz
Srbije nisu nikakvi plaćenici te da novac oni „niti su tražili niti ga žele”.

No u te humanitarne i idealističke motive baš ne vjeruje državni vrh Srbije.
Premijer Aleksandar Vučić je pred novinarima nastupio u svom maniru, kao
odlično obaviješten, tvrdeći da ogromna većina Srba za borbe u inozemstvu prima
novac. “Riječ je o desecima ljudi koji se bore na ruskoj strani i desecima koje
se bore na ukrajinskoj strani”, rekao je Vučić. On nije htio otkriti rute
kojima plaćenici stižu na bojišnicu, ali je spomenuo nekakav kamp u
Dnjepropetrovsku gdje ukrajinska vojska prikuplja plaćenike. “Pozivam ih sve da
se vrate u domovinu, da vode računa o svojim porodicama i zemlji, a ne da
ratuju za bilo čije interese. Nisu njihovi interesi da ratuju za 2.100 ili za
6.500 dolara, zavisno o tome koju stranu izaberu”.

Bosanska veza?

Mediji prenose da poznanstva srpskih boraca s Rusima i Kozacima potječu još
iz krvavog rata u Bosni i Hercegovini, kada su se uz srpske paravojne jedinice
borila i mnoga pravoslavna braća iz Rusije. To za DW potvrđuje i Zoran
Andrejić iz Četničkog pokreta: “Dosta pripadnika našeg pokreta je sudjelovalo u
ratovima u Bosni, Krajini i na Kosovu. Igrom slučaja tamo su upoznali
komandanta novoruske vojske Igora Strelkova“. Strelkov je takoreći umjetničko
ime Igora Vsevolodoviča Girkina, za kojeg zapadni obavještajni izvori tvrde
kako je do prošle godine bio rezervni pukovnik ruske tajne službe. Pojavljuje
se kao vojni vođa separatista na Krimu, a kasnije i u Slavjansku. U svibnju se
Strelkov požalio na nedovoljnu spremnost lokalnog stanovništva za sudjelovanje
u ratu: „Ne mogu vjerovati da u cijeloj regiji (Donjeckom bazenu,op.a.)
nema tisuću ljudi spremnih da riskiraju svoj život.“

Zato u pomoć priskaču dobrovoljci i plaćenici: Rusi, Kozaci, Čečeni a
odnedavno i dvojica Španjolaca koje je televizija Russia Today prikazala
kao paradni primjer idealista i boraca protiv fašizma. A tu su naravno i srpski
četnici. “Sada se formira priča o nekakvom velikom rusko-srpskom bratstvu koje
nema temelja u stvarnosti”, kaže za DW Zoran Dragišić s beogradskog Fakulteta
za sigurnost. “Ispada da ta silna pravoslavna braća koja su branila Krajinu – a
kako su je branili tako su je i obranili – sada vode zajedničke borbe za
Lugansk i Donjeck. Dolazili su, doduše, neki Rusi tijekom bombardiranja u Srbiju,
ali oni su ovdje više pjevali no što su se borili”.

Psi rata

Trenutno građani Srbije mogu pucati po bojištima širom svijeta i potom se
mirno vratiti kući kao slobodni ljudi. Prema trenutno važećim zakonima, to se
ne smatra kaznenim djelom. “Posljedica je da Srbi idu i ratuju po svijetu. Radi
se uglavnom o plaćenicima”, priča Dragišić. “Krajem devedesetih i početkom
dvijetisućitih to su bili ratovi u Africi, sada su u pitanju Irak, Sirija i,
kako vidimo, Ukrajina. Srbija je praktično izvoznik pasa rata”. I nisu u
pitanju samo pravoslavni borci. Iz srpskog dijela Sandžaka – baš kao i
iz BiH, Makedonije ili sa Kosova – sve više mladića odlazi u džihad na bojišta
Bliskog istoka. “Motivi tih ljudi nisu ekonomski. Iz Njemačke ili Austrije
odlaze djeca, jednako kao i iz Sandžaka. To su žrtve strašne indoktrinacije,
koja dijelom postoji i kada je u pitanju rat u Ukrajini”, dodaje Dragišić.

Kako obično biva, i u vezi s ovim pitanjem će Srbija promijeniti zakon tek
sada, kada je sve već odavno u poodmakloj fazi. Prema najavama ministra rada i
socijalne politike Rasim Ljajić novi se zakon planira tijekom jeseni. Prema
nacrtu zakona, borci gastarbajteri mogli bi biti osuđeni na kazne
zatvora od jedne do pet godina, a organizatori dobrovoljaca od dvije do 12
godina. Stručnjak za sigurnost Dragišić upozorava da bi “Srbija mogla biti
okrivljena za nekakvo sudjelovanje u sukobu ukoliko ne onemogućava odlazak ili
ne otkrije postoje li nekakve podzemne organizacije koje se bave novačenjem
boraca”.

No dok se zakon ne donese, četnici mogu ratovati kod Luganska kao ljudi
slobodni pred pravosuđem. I njihov komandant Bratislav Živković planira se
vratiti. Krajem srpnja on je u otvorenom pismu srpskim vlastima najavio da će “za mjesec dana, najviše dva sve biti riješeno”. U pismu je još pozvao premijera
Vučića na TV-sučeljavanje, pa da “narod odluči treba li nas osuditi na progon
ili smrt”. Živković smatra kako bi mu to bila prilika dokazati, kako je njegova
borba protiv “nacističkih jedinica” na istoku Ukrajina “pravedna i časna”.