Ostavština fra Vjeke Vrčića: Obogatio je Imotski i čitavu Hrvatsku

Kada su Imoćani i
njihovi gosti 2. kolovoza obilježili blagdan Gospe od Anđela, mnogima od njih
zrcalila se suza u oku, kada su čuli riječi prigodne pjesme koja se
tradicionalno izvodi u svečanim blagdanskim prigodama: “Gospe Anđela, čuvaj i
brani; vjeru, poštenje, Imotski kraj…”. Razlog tim suzama bilo je to što su se
mnogi tom prigodom sjetili preminulog fra Vjeke Vrčića, koji je osobito volio
ovaj blagdan i koji je dugi niz godina sudjelovao u svim liturgijskim i ostalim
organizacijskim obavezama, prilikom obilježavanja samog blagdana Gospe od
Anđela. Fra Vjeko je rado pjevao ovu pjesmu, sve dok su mu takvo što
omogućavale tjelesne snage, koje su posljednjih godina polako kopnile, kako se
uvaženi franjevac približavao stotom rođendanu.

Ovih dana navršava se
mjesec dana od fra Vjekina preminuća i prilika je to da se malo osvrnemo na
golemu i značajnu ostavštinu, koju zadugo nitko neće moći nadmašiti, ni
opsegom, ni trajanjem, a ni vrijednošću. Toliki je trag fra Vjeko ostavio u
vremenu, a trag je to posut dobrim djelima i dobrim duhovnim radom, koji su
prepoznali i mnogi koji se bave isključivo svjetovnim aspektima života.
Uostalom, o tome najbolje svjedoče i mnogobrojne nagrade te priznanja koja je
primio i iz takvih krugova društvenog djelovanja. Tako je primio odlikovanje
prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana Redom Danice Hrvatske s likom Marka
Marulića, za doprinose u kulturi.

Počasni građanin Imotskog, Vrgorca i Metkovića

Također je primio i nagradu za životno djelo
Splitsko – dalmatinske županije, a proglašen je i počasnim građaninom grada
Imotskog, Vrgorca i Metkovića. Stoga je očit utjecaj, kojega je fra Vjeko
ostvario kroz svoj pastoralni rad, na svekolika društvena zbivanja u mjestima
gdje je obavljao svećeničku službu.

Fra Vjeko Vrčić (1914 –
2014) svojim je svećeničkim radom obilježio čitavo jedno stoljeće, ne samo
širom odrednicom lokalnog djelovanja. Tolike je učio prvim kršćanskim osnovama,
na jedan osobito zanimljiv način, kako bi djeci i mladima omogućio lakšu
spoznaju dubine kršćanskog nauka. Radio je to predano i ustrajno, čak i u nekim
prošlim vremenima i sustavima, koja vjeri i svećeničkom radu nisu bila osobito
sklona. U kolikoj je mjeri bio predan svom pastoralnom radu, dobro govori i
saznanje da su ga poštivali i oni koji s vjerom i nisu imali nikakvih dodirnih
točaka.

Čitav život ostao je vjeran nošenju habita. Habit je vlastito odijelo
redovnika i redovnica u Katoličkoj Crkvi. Fra Vjeku se uvijek moglo susresti u
habitu, ne samo u obavljanju svećeničkih dužnosti, nego i u svakodnevnim
životnim zbivanjima, poput šetnje starim gradskim ulicama ili svakodnevnom
boravku u prostorijama koje svećenici koriste za osobni život. Rijetke su bile
prigode u kojima se fra Vjeku moglo vidjeti bez habita. Obično se radilo o
nekim izvanrednim situacijama, kojima široka javnost nije mogla biti svjedokom.
Pa ipak, fra Vjeko nikada nije posebno isticao tu svoju praksu, jer je znao
kazati: “isto kao što odijelo ne čini čovjeka, tako ni habit ne čini
svećenika”. A fra Vjeko je životom potvrđivao što sve čini svećenika u pravoj
punini i značenju. Ne samo što je tolike osobe naučio prvim kršćanskim istinama,
nego je na osobit način odgajao mlade svećenike i pružao podršku onima koji su
iskazivali želju za pristupanjem svećeničkim redovima.

Rješavao sporove među pukom

Neke mlađe generacije
teško će moći i zamisliti kako je izgledao svijet prije pojave računala i svih
suvremenih tehničkih dodataka. Čak i u to davno prohujalo vrijeme, među ljudima
se posebno cijenila riječ fra Vjeke Vrčića. Naime, u vrijeme nesređenih
zemljišnih knjiga, katastara i drugih javnih arhiva, ljudi su često vodili
sporove oko međa. Fra Vjeko je mnoge od tih sporova među pukom, osobno riješio
ili bitno pripomogao u rješavanju spora, zbog svog osobitog poznavanja lokalne
povijesti. Tako je zbog svog eruditskog znanja te izučavanja lokalne povijesti
u svim oblicima, mogao pripomoći u rješavanju takvih situacija, često pružajući
na uvid, zainteresiranim osobama, konkretne zemljovide, mape i ostalu arhivsku
građu, dakle, materijale koji su mogli na konkretan način prikazati pravo
stanje stvari. Vodio se načelima kršćanske pravde i pravičnosti te na taj način
izmirio toliki broj osoba, koje su iz ovog ili onog razloga, bile u nekoj
svađi.

Fra Vjeko je dugi niz
godina izučavao lokalnu i crkvenu povijest, što je rezultiralo i bogatim
književnim opusom, u kome je poseban naglasak stavio na neosporan učinak
svećeništva u svekolikom razvoju i boljitku lokalnog kraja. U pojedinim
povijesnim razdobljima svećenici su bili jedina prava pokretačka snaga na koju
se puk mogao osloniti, što je fra Vjeko zorno prikazao autentičnim zapisima u
svojim pojedinim djelima. Zahvaljujući svom predanom izučavanju lokalne i
crkvene povijesti, u svom radu na terenu, susretao se s tolikim brojem
odbačenih autentičnih povijesnih artefakata, koji su jasno svjedočili o jednom
prošlom vremenu. Stoga je naumio sve takve predmete skupiti na jednom mjestu i
na taj ih način zaštititi od propadanja. Tako je osnovao Franjevački muzej u
Imotskom koji je prepun različite povijesne građe. Neki eksponati su toliko
vrijedni i rijetki da bi ih u svojim muzejskim postavama zasigurno rado vidjeli
i mnogi veliki gradski muzeji. Na taj je način fra Vjeko zaštitio od propadanja
značajan dio lokalne povijesne baštine. Uz sve to, pronašao bi vremena i za
stvaranje poneke slike ili skladbe te izučavanje bilja koje raste na tlu
lokalnog područja. Svestranost i predan rad bile su riječi koje su se uvijek
mogle vezati uz fra Vjeku Vrčića.

Zaboravljene običaje zapisao u svojim djelima

Bio je osobito zanimljiv
govornik, kojega se moglo slušati satima, zbog svoje upućenosti u lokalna
zbivanja, svekoliku povijest, ali i zbog svog osobitog pamćenja, koje gotovo da
s godinama nije kopnilo. Zahvaljujući svom dugom životnom vijeku, upoznao je
mnogo osoba. Često je znao o njima pričati, naročito u situacijama kada su neki
detalji zanimali nekoga od njihove rodbine. Fascinantan je bio broj osoba koje
je fra Vjeko pamtio, kao i zanimljivih detalja iz života koji su krasili
svakoga od njih. Također, fra Vjeku je bilo zanimljivo slušati kada je govorio
o običajima kojih više nema, koji su na ovaj ili onaj način iščezli iz života
ljudi. Dobar dio opisa tih običaja ostavio je i u svojim djelima.

Fra Vjeko je volio ljude
i ljudi su voljeli njega. Zato je posljednjih godina života bio ojađen zbog
otuđenja među ljudima koje je primijetio. Nagađao je o uzrocima koji su mogli
dovesti do takvog otuđenja, ali je uvijek naglašavao: “Ljudi, vi ste društvena
bića i morate s drugima dijeliti i sreću i tugu. Zato nemojte biti otoci,
odvojeni jedni od drugih.“ Krasna je to poruka koju je prenosio posljednjih
godina svoga života: “Ljudi, nemojte biti otoci!“. Takav je bio fra Vjeko.
Dobar svećenik, dobar čovjek, “dobri duh“ svoga grada, koji je posebno volio
ljude, čitavi puk, ne samo u mjestima gdje je vršio svećeničku službu. I baš
zbog toga ljudi, nemojte biti otoci. Zbog sebe. Zbog drugih. I zbog fra Vjeke
čija je dobrota uvijek bila dostupna na svim obalama ljudskosti. Upravo je to
jedna od najznačajnije odrednice fra Vjekine ostavštine: ljudskost i dobrota
koja će ostati upamćena i kad sve drugo proguta zaborav…