KOMENTAR: Jadan smo narod kad pravdamo ubojstvo nekim obiteljskim nasiljem i maltretiranjem

Trostruko ubojstvo u Splitu tema je nepresušnih informacija. Mediji su, u najmanju ruku, objavljivanjem svakog i najmanje važnog detalja doveli do toga da se mnogi već hvataju za glavu ili, u nadi da će prestati, okreću očima.

Svaki komentar ovakvoga čina je suvišan, ali nekoliko dana poslije ova moja glava novinara, koji je pratio cijelu situaciju iz Varoša, shvatila je kako nije napisala pravi tekst u kojem će se u nekoliko rečenica kazati bit svega.

Svi smo bili zgroženi strašnim krvoprolićem, na terenu sam u strahu pratio događaj jer takvo što, komentirali smo odmah, nije mogao napraviti netko u skladu sa zdravim razumom. I to, ne samo što je ubijeno troje ljudi, nego što je cijeli zločin napravljen s kalašnjikovom.
Alo, s kalašnjikovom? Pa gdje mi to živimo?

Samo nekoliko minuta poslije događaja dobivali smo razne snimke.
Štoviše, u rekordnom roku objavljena su i imena ubojice i žrtava, a kako je vrijeme odmicalo slagale su se priče i objavljivali svi detalji.
U cijeloj kaotičnoj situaciji toliko je stvari bilo užasno. Do trenutka kad je ubojica pronađen, i kad je to objavio, ni više ni manje, nego gradonačelnik onda su neki mediji čak i žive pokapali, a ubojicu uhvatili i tko zna koliko vremena ranije je uistinu bio uhvaćen.

Ali, zaboravimo to. Do dana današnjeg nije mi jasno zbog čega je napravljeno toliko propusta. Policija koja je davala šture informacije, a ulicama Splita hodao je čovjek koji je usred bijela dana, doslovce, izmasakrirao trojicu, ali i Splićani koji su, ovaj strašan događaj, podržali? Isprike, jedan dio njih.

Ubiti trojicu ljudi, a onda isto to pravdati nekim obiteljskim nasiljem, maltretiranjem, raznim pričama o tome što su radile žrtve je, po meni, krajnje pogrešno. Svi smo svjesni kako institucije u velikoj mjeri baš u ovakvim slučajevima zakažu. Bilo to s nekim očitim razlogom ili možda prikrivenim, ali u nadi kako ništa od toga nije s nekom namjerom.

Mnogi su u Filipu prepoznali sebi, ali, po mom mišljenju, nagovijestili i kako je ovo bio tek početak.
Nagovijestili kako će ubojstva i razmirice, koje mnogi imaju na svakodnevnoj bazi, najlakše se rješavati pištoljima, puškama, sjekirama ili kakvim drugim hladnim oružjem. Mašala. 

Uzeti čovjeku život, koji predstavlja nešto najsvetije predstavlja zločin za doživotnu kaznu.I sada vjerujem kako će mnogi ovu rečenicu osuditi i nazivati me kakvim pogrdnim imenima, ali svakom, iole pametnom i razumnom čovjeku, ova je činjenica jasna.

Ne mogu se jedino oteti dojmu kako je ova tragedija mogla biti spriječena. Nespretno su to iz policije potvrdili svojom reakcijom. Sjećate se kako je rečeno da je krvavi pohod trebao biti i veći, a da ga je spriječila policija koja je Malvasiju obavijestila da se sakrije?
Eto, to je bilo ono ključno. Sve se znalo i ranije.

Svjesni smo valjda i toga kako svi mi u životu problem rješavamo putem ‘manjeg otpora’. Sve se to radilo i u ovom slučaju, od Centra za socijalnu skrb i Pravosuđa do drugih nadležnih institucija i pojedinaca. Sve to dio je svakodnevnice dok se ne dogodi nešto ovakvo.

Svima je jasno kako su Splićani podijeljeni. Jedni podržavaju Filipa, a drugi napadaju njegovog odvjetnika. Osobno, smatram kako su oba stava pogrešna.
Oko podrške Filipu sam već objasnio, a ovaj oko napada odvjetnika je jednostavan. Čovjek, u ovom slučaju Filipov odvjetnik, svoj ‘kruh svagdašnji’ zarađuje u sudskim procesima. To mu je tek jedan od njih…

I dok svi slažemo svoje verzije priča, dok svi mi zagledani u medijske istupe i tekstove zamišljamo cijeli zločin u isto to vrijeme postajemo dio istog sustava koji se iz godine u godinu ne mijenja. Ne trebamo daleko ići. Izbori za predsjednika to su potvrdili, a onda samo dva dana poslije već se novom predsjedniku zamjeralo to, to i to. 

Onda kad treba odlučiti onda, primjerice, glasati ne odemo. 
Kad i odemo glasati onda, primjerice, prekrižimo listić.
Ili kad odemo glasati onda glasamo za manje ili veće zlo.
Mnogi se vode i nekim svojim podjelama i mišljenjima u glavi pa zadrto gledaju u istom pravcu bez da saslušaju što nudi druga strana.

Svi smo mi vječno nezadovoljni, šutimo kada trebamo govoriti, a kada se nešto dogodi onda upiremo prste jedni u druge. Stalno postavljamo neke etikete, stavljamo ljudima ono što jesu i nisu, uvijek tražimo ono nešto što bi ponizilo i unazadilo drugoga. 

Jadan smo narod, možda takva klima vlada i diljem svijeta, ali ono što sigurno vrijedi za svakoga je činjenica kako ‘Ovo nije svijet za nas’, zapjevao bi Damir Urban.

Nije to svijet za nas, nije to svijet u kojem ne vidimo grešku visoku kao Himalaja u sebi, a dok u drugom vidimo problem veličine iglice. I svi se onda odjednom zgrozimo, svi predbacujemo uokolo, a zapravo ne shvaćamo kako smo i mi dio te ustaljene kolotečine kojoj nema kraja.

Nismo skrenuli s teme, na istoj smo, onoj o zločinu iz Splita, ali cijela je priča usmjerena prema cilju – Sustav koji ne radi svoj posao i ljudi koji su ‘ovce loših gospodara’ i koji pravdaju strašan zločin. Već jednom promijenimo kurs ovog broda koji tone, jedino ćemo tako naći spas u budućnosti.