Valentino Kanzyani: Clubbing na Zrću će uspjeti jedni ako im prioritet ne bude novac

Prvi put ste kod nas svirali davne 1996. Kako vidite razvoj scene u Hrvatskoj
od tada do danas?

– Razvoj scene u Hrvatskoj ima svoje faze kao i na svim drugim mjestima. Od druge
polovice 90-ih, pa tamo negdje do 2004., pa do nekog podužeg zatišja. Od
nedavno je opet sve živnulo, prvenstveno zaslugom brojnih festivala koji su
doveli nove artiste i publiku na ove prostore, ali i upornim radom rijetkih
pojedinaca i crewova koji su održavali scenu koliko toliko živom u godinama
krize za malobrojnu, ali zahvalnu publiku!

Stilski ste se razvijali i zasigurno mijenjali
kroz vrijeme, kako je na to reagirala Vaša publika?

– Hrvatska, i općenito područje bivše Jugoslavije, za mene je jedna “zona visokog
rizika”, gdje zapravo nosim težak teret “stare slave“. Neki me se sjećaju iz
jednog perioda u mojoj karijeri kada je techno bio (pre)brz i (pre)žestok,
prije i poslije tog perioda glazbu nisu pretjerano pratili, a nekako uvijek se
nađe bar nekoliko pojedinaca na partyju koji očekuju onog Kanzyanija iz 2003.
koji razvaljuje u petoj minuti seta. Nitko od nas nije ista osoba koja je bila
2003. godine, ili bilo koje godine iza nas. Svi rastemo i razvijamo se, kao
ljudi i profesionalno. Bilo bi mi strašno dosadno da dvadeset godina iz vikenda
u vikend sviram jednu te istu glazbu! U glazbi sam uvijek inspiriran novim
stvarima, artistima, sklon eksperimentiranju i razvoju svog zvuka, nekad će se
to nekome svidjeti, nekom ne, i mislim da imam pravo na tu slobodu kao čovjek i
muzičar.

Od svih mjesta na svijetu koje ste
posjećivali, možete li izdvojiti tri koja su po Vama prijestolnice clubbinga i
koje bi svakom clubberu priuštile nezaboravno iskustvo?

– Prijestolnica clubbinga i dalje je Berlin, iako je taj grad
mnogo više od partyja, to je epicentar mlade umjetničko glazbene alternativne
scene. Zadnjih godinu dana sam, što kao izvođač što kao clubber, bio na jako
dobrim partyjima u Londonu čija scena definitivno proživljava svojevrsnu
renesansu. Izdvojio bih Fuse, Half Baked i Art of Dark kao favorite. Ima ih
jako puno, a odvijaju se uglavnom u industrijskim zonama, po raznim
warehousima, što u odnosu na klubove ima svoje pluseve i minuse, ali
definitivno je oživjelo scenu. I u Parizu je scena poprilično živnula u
posljednje vrijeme. Izdvojio bih Concrete i Katapult partyje kao najznačajnije,
ali tu je još i dosta novootvorenih malih klubova s dobrim programom poput
Badabooma i sličnih.

Hrvatska stvarno ima hrpu sjajnih festivala i na svojoj
obali, koja je puno ljepša od rumunjskog Crnog mora, može puno više nego što
iskorištava. Iskustvo u kojem svi okupljeni dijele zajedničku ljubav prema
underground elektronskoj glazbi i jednu davno izgubljenu kulturu clubbinga, međusobno
poštovanje i uvažavanje ljudi na plesnom podiju, stage-u, iza šanka, to je ono
što čini cjelinu.

Nakon izdavanja
albuma “Love and Gratitude” krenuli ste na turneju s kojom ste obišli skoro
cijeli svijet, gdje biste voljeli svirati, a da još niste? 

– Zaista sam proputovao cijeli svijet, a volio bih imati gig u
Africi. Od nedavno se i tamo nešto počelo događati, i to je predivno. Afrika je
toliko predivan kontinent, pun raznoraznih bogatstava, i nadam se da će joj
budućnost donijeti ono što zaista zaslužuje. Žalosti me taj kontrast crno
bijelog svijeta. S jedne strane oni nemaju ništa, umiru u bijedi, kopaju
rudnike, a sa druge strane ljudi se kite dijamantima i uživaju u prestižu.
Zaista bih volio neku promjenu u svijetu, kao i da sviram tamo i da doživim
afrički vibe na partyju.

Kad iz Vaših zvučnika ne izlazi elektronika, što najčešće slušate?

– Pa kući rado slušamo neki eksperimentalni jazz, kao The Necks iz Australije,
ako niste čuli za njih obavezno poslušajte! Zatim Steve Reich koji je
kompozitor moderne klasične glazbe, od novije glazbe Submotion orchestra…
Često na najjače raspalimo i prastare indijske mantre u modernim aranžmanima Manesh
de Moora ili Deve Permal koje imaju božanski utjecaj na psihu i energiju u
kući, pa nas uopće nije briga što susjedi vjerojatno sumnjaju da je naša kuća sjedište
nekog kulta. (smijeh)

Hrvatska je od nedavno postala
“zemlja festivala”, a plažu Zrće nazivaju i hrvatskom Ibizom. S
obzirom na to da ste neko vrijeme živjeli na Ibizi, kako komentirate Zrće i
kako vidite budućnost razvoja festivalskog turizma u Hrvatskoj?

 – Zrće definitivno ne
bih uspoređivao s Ibizom. Ni Ibizu danas ne bih više uspoređivao s Ibizom nekad,
nažalost. Planetarna popularizacija je dovela do toga da je predivna Ibiza
izgubila svoj stari čar zbog čega sam se prošle godine i vratio nazad u
Sloveniju. Nekako se nadam da je i to dio ciklusa koji će napraviti puni krug,
pa će doći i bolja vremena za taj magičan otok. Hrvatska pak ima toliki
potencijal i za sada još uvijek sve faktore koji omogućavaju nezaboravan ljetni
provod; divne lokacije za ples pod zvijezdama, toplu klimu, povoljne cijene hrane,
pića i smještaja…

Zrće se još treba razvijati i isprofilirati, ali potencijal
je definitivno tu. Sad sve ovisi o tome kako će se odigrati karte, u smjeru
uzgajanja kulture clubbinga, fokusa na dobroj glazbi, slobodi i međusobnom
poštovanju svih uključenih, ili u smjeru trasha, glazbenog neukusa i
kratkoročnog zgrtanja novaca, pod svaku cijenu koji dugoročno ne donosi dobro
nikome.

Jedan ste od onih
DJ-eva koji vole plesati na plesnom podiju! Što je za Vas dobar party?

– Party je dobar ako je dobra glazba i zvuk. Nakon toga je
bitno da ima zraka i da je ekipa sretna, kulturna i nasmijana. Uvijek me
razveseli kad čujem nekog mladog talenta ili kad neka stara faca razvali set i
da svi ostanu šokirani od pozitivnog ludila.

Što najčešće savjetujete mladima?

– Samo da nastave raditi, rasti iz srca i ljubavi prema onome što rade i glazbi
koju prezentiraju! Tako sigurno ne mogu pogriješiti i taj se pristup na kraju
jako dobro osjeća na partyju i vidi na sretnoj publici!

Poznati ste i po svom
zdravom životu, kakve su Vaše rutine?

– U zadnjih godinu dana nisam bio previše doma pa je teško
zadržati neke zdrave navike koje mi inače mnogo znače. Kad sam doma tijekom
tjedna, probudim se ujutro, napravim jogu, tibetance, otrčim i meditiram
dvadeset minuta. Meditacija mi je odlična za izbistriti misli, odmoriti mozak i
onda mogu još kvalitetnije isplanirati dan. Doručkujem voće da mi da snage za
dan, a onda se fokusiram na muziku i studio. Kad se umorim u studiju, slijedi
neki izlet ili šetnja s djevojkom i psom. Dan je jako bitno započeti dobrim
vibracijama, doručkom i jogom, a ostalo ovisi o prilici, organizaciji i
sudbini.

Koji Vas projekt u
budućnosti posebno veseli?

– Trenutno su mi radovi u kućnom studiju pri kraju i jedva čekam
sjesti unutra i krenuti s radom jer imam toliko novih ideja i želim sve
razraditi do kraja. Veselim se i što izlazi remix „My soul, your soul“ koji sam
napravio za Mark Ambrosea, legendu iz 90-tih, koji je napravio mnoštvo
nevjerojatnih trackova između techna i housea. Remix će biti izdan na labelu
March Records.

 Da svijet možete poštedjeti jedne stvari, koja
bi to bila?

 – Mržnja.

Što Vas usrećuje,
kakav je jedan Vaš dobar dan?

– Dan koji prođe u
ljubavi, smijehu, stvaranju i zahvalnosti!