Dok sunce polako ispisuje toplim zrakama kamene blokove od
kojih su sazidani zidovi drevnih kuća, stotine koraka oživljavaju usnule ulice.
Zvuk kopita u daljini najavljuje dolazak alkara, jahača snažnih i ponosnih.
Njihove ruke čvrsto drže koplje, a oči obasjavaju žarom hrabrosti. Oni su
nositelji tisućljetne tradicije, čuvari tajanstvenih simbola i predstavnici
nezaboravljenih junaka.
Dok Alka započinje svoj ples, uzbuđenje lebdi u zraku, poput
mirisa proljetnog cvijeća koji mami pčele. Konji se uzdižu u galopu kao one
oštre strelice ispaljene iz luka dok jahači drže dah u nadi da će pogoditi
metu. Svaki trenutak je trenutak slave, svaki pogodak je pjesma što je sinjska
limena glazba širi poput valova u dubinama duše.
U dubinama i širini povijesti viteškog nadmetanja podno
dnevne utvrde u Sinju zlatnim je perom ispisan život Nikole Cerinića koji je
čak 12 puta na koplju ponio slavodobitnički plamenac, ili jednostavnije rečeno,
bio osoba s najvećim brojem punata u tri trke u natjecanjima Alke. Za Cerinića
se dugi niz godina smatralo kako je rođen na otoku Braču, a da je kao dijete
stigao u Sinj i sudjelovao u alkarskom nadmetanju zbog domicila, ali prije nekoliko
tjedana je Jakov Žižić, politolog, poslijedoktorand na Hrvatskom katoličkom
sveučilištu u Zagrebu, došao do otkrića da je najtrofejniji alkar i rođen u
Sinju.
– Pripremao sam se za predavanje studentima na kolegiju
Sinjska alka i vođen stalnom znanstvenom znatiželjom krenuo sam istraživati
digitalizirane matice rođenih i vjenčanih i tako otkrio da je Cerinić rođen u
Sinju, od oca Bračanina i majke Sinjanke. Njegov otac Ante Cerinić rođen je u
Bobovišćima na Braču, a u Sinju se 1844. oženio s Ivom Trboglav. Iste godine je
u Sinju rođen njihov najstariji sin Nikola Cerinić.
Nikola Cerinić debitirao je kao alkar 1867. godine kada je
napunio 23 godine u životnoj iskaznici. Zanimljivo je da je Ceriniću i alkaru
Frani Tripalu te godine poništena po jedna trka, a iduće je Časni sud kaznio
Cerinića jer su smatrali kako je u drugoj i trećoj trki usporavao konja pa su
mu punte iz te dvije trke i oduzeli.
Slavodobitnik je, ipak, postao pet godina kasnije, te 1873.
godine alka se održala u ponedjeljak, a Cerinić je bio najbolji nakon pripetavanja
u kojem je pogodio “u dva” dok su Ante Celmić i alaj-čauš Frano
Tripalo pogodili “u jedan”. I dogodine je Cerinić u pripetavanju bio
precizniji i osvojio Alku s osam punata. Ponovno je bio najuspješniji među
alkarima 1878., 1880. i 1883. godine, a pobijedio je i na svečanoj Sinjskoj
alci 1887. godine na kojoj se proslavila 200. obljetnica doseljenja stanovnika
alkarskog kraja iz ramsko-duvanjskog kraja u dolinu Cetine. Ostalo je
dokumentirano da je Alku osvojio s maksimalnih devet punata, a isto je učinio
još 1898. i 1899. godine.
Cerinić je slavio i 1891., 1892. i 1895. godine, a onda i tri
godine zaredom 1897., 1898. i 1899. kada je od zapisa samo bilo istaknuto
njegovo ime kao slavodobitnika.
O Ceriniću postoji i zapis Petra Markovića, općinskog službenika,
kazališnog djelatnika i zapisničara alkarskog Časnog suda koji je u listu Alkar
7. svibnja 1970. godine notirao: “Bilo je to pred šezdesetak i više godina
kada je alkar simbolizirao našu vitešku igru i to ne samo svojom stasitošću već
brkom, a poneki još i bradom. Gledajući takvu grupu alkara, imao se utisak da
su ti pred očima iznikli legendarni junaci s historijskih slika Srba i Hrvata.
Među takvim alkarima isticao se i pokojni Niko Cerinić, dugogodišnji trkač,
zatim alajčauš i neko vrijeme vođa alkara. Bio je vrstan lovac. Prepelice je
hvatao mrežama u Sinjskom polju i žive ih slao u Trst. I glazbom se je živo
zanimao, izvrsno je svirao klarinet, pa je po zatvaranju dućana postao i
učitelj zadnje općinske glazbe.
U trkama Alke isticao se gađajući redovito alku u sridu. Tako
je jedne godine pogodio alku tri puta u onaj mali kolut koji donosi najveći
broj bodova. Ali među alkarima, pa i u jednom dijelu publike, pročulo se da mu
je koplje “nakalemljeno” i da mu, kad mu se prohtije privlači sredinu alke, a
da mu u tome pomaže i sam konj. Budući da je ovaj prigovor Cerinića uvrijedio i
razbjesnio, zatražio je da mu se dade drugo koplje i konj od drugog alkara, što
mu je udovoljeno. I dogodilo se pravo čudo u historiji Alke; Cerinić je četvrti
put pogodio sredinu i tako postao uvjerljivi pobjednik. Urnebesni pozdravi
nekoliko tisuća gledalaca uz zvukove glazbe ovjekovječili su pokojnog Niku
Cerinića kao najboljeg majstora u gađanju otkako postoji Alka”, citira pokojni Ivo
Dalbello Dugi, najuporniji tragač dokumenata o Alki, u svojoj knjizi
“Sinjska Alka – kronika od 1715. do 2000.” Markovićev zapis.
Kao dobar alkar izabran je i na dužnost alajčauša i tu je
dužnost obavljao 19 puta. Osim što je bio odličan alkar, Cerinić je u sinjskoj
glazbi izvrsno svirao klarinet, te je, nakon što je prestao trčati Alku, jedno
vrijeme bio kapelnik sinjske općinske glazbe i učitelj mladih glazbara. Po
zanimanju je bio trgovac, imao je i trgovački obrt u Sinju, a bio je i agent
osiguravajuće kuće Riunione Adriatica iz Italije.
S četiri pobjede u natjecanju Alke u alkarske je almanahe
upisan i Stipan Parlov, čija je priča slična onoj Cerinićevoj. Nositelji
prezimena Parlov nastanjeni su u mjestu Ričice pored Imotskog i Stipanov otac
Jakov Parlov je tamo rođen. Kako ističe Žižić, i u slučaju Stipana Parlova se
dugo smatralo da je rođen izvan Sinja i da je pravo sudjelovanja u Alki
ostvario na temelju dvadeset godina neprekinutog življenja u alkarskom gradu.
No istraživanje matica rođenih pokazalo je da je i Parlov rođen u Sinju. Stipan
Parlov je držao oštariju u mjestu Bili Brig na putu između Sinja i Livna. Plamenac,
znamenje pobjede na Alki, u svoj je dom ponio 1867., 1870., 1877. i 1879.
godine