Tvorac grupe na Facebooku “Osamdesete u Splitu“ Ivo Anić: Držim se Smojinih riječi da samo mislim svojom glavom

On bi sebe predstavio kao običnog konobara, on je za sebe
nebitan lik iza šanka. No Ivo Anić (44) je puno više od nebitnoga. Prije dvije
godine otvorio je grupu na Facebooku “Osamdesete u Splitu“ i u vrlo kratko
vrijeme okupio na tisuće ljude koji su živjeli u tom vremenu i koji su u
virtualnom svijetu pronašli prijatelje za ispijanje kave, prostor za pisanje
pjesama, zaljubljenike u Split, nostalgičare i sve one kojima u današnje
vrijeme nedostaje mladost i društvo, a njih je sve više. Ivo se rodio u Getu,
odgojio na Pjaci, te se od malih nogu zaljubljuje u svoj grad i sve što je
njegovo, sve što je splitsko. Nedavno je objavio knjigu poezije “Vjesnik u
svitanje“, a uskoro će svjetlo dana ugledati i njegov prozni uradak “Dnevnik
jednog konobara“. Po struci strojarski tehničar, ali vi mu u očima vidite da je
taj čovjek umjetnik, da mu suza poteče na riječi: Smoje, Feral, ljubav, miris mora,
stari Split, stihovi, obitelj, slika, boja…

Pokrenuli ste grupu na Fcebooku “Osamdesete u Splitu“, koji su bili Vaši motivi, i što ste
postigli?

  Moja generacija je prilično uspavana i vegetira
pod teškim anesteticima. Grupa, portal ili interaktivan blog tako je postalo i
moralno pitanje, na krajnje opscen način moju su generaciju autanazirali, a baš
ona je u krvi pružila njihovoj da opslužuje vlast i koordinira je među sobom
proteklih dvadesetak godina, jaram kredita, strah za obitelj ili gubitak posla
ušutkao je efektno moju koju danas nazivamo izgubljenom, generacija je to koja
se u svom dokidanju prešutno odrekla bilo kakvog sudjelovanja u bilo čemu a
držim da je jedna od najboljih jer je odrasla na pravim vrijednostima, na
dobroj i raznolikoj književnosti i na muzici koja se teško može ponoviti u
onakvoj eksploziji talenta i stvaralaštva, mi danas u tijelima vlasti imamo
dvadesetpetogodišnjake ali ne i one s četrdeset, moje generacije nema jer je
generacija Jugoslavije a Jugoslavija je tabu, kao što je tabu i krhost društva
koje počiva na simbolici i iskrivljenoj povijesti. Tu leži pravi razlog
osnivanja grupe, dao sam prostor ljudima koji itekako imaju što i kazati i
pokazati, kako sebe i svoj talent tako nepristajanje, nepristajanje na tehničko “pranje mozga“ koje permanentno traje.

 Zašto smatrate da je
krajem osamdesetih bilo najljepše u Splitu što je bilo drukčije?

Kraj osamdesetih, uz ozbiljne tehničke novotarije i mijene
koje su dolazile iz svijeta, u mom Splitu bio je jedna čudna simbioza još
uvijek vrućih sedamdesetih i šarenila Brava, u nedostatku svih komunikacijskih
čuda koje imamo danas mi smo imali rivu, imali smo par diskoteka i imali smo
sentiše, razdvojeni Šuvarovim školstvom, imali smo taj mehanizam : “Oš plesat
sa mnom“ koji je funkcionirao, ali i nebrojene druge stvari. U svakoj školi
imao si svoje ljude koji su prenosili informacije, nije bila rijetkost da se
spontano okupljamo i nitko nije znao pravi razlog, a znali su ga prešutno svi.
No moja opsesija tih godina ipak je bila Torcida, a Torcida je tada bila na
svom vrhuncu čiji odjek osjećamo i danas, klinci znaju da se tada dešavalo
nešto važno, ali ne znaju baš što, mislim da smo mi s tribina “de facto“
započeli rat.

Što Vama osobno
najviše nedostaje iz tog vremena?

Nedostaje mi zapravo sve, nedostaje mi mladost i krcata
riva, nedostaje mi činjenica da sam morao znati sve o svemu, čitati doslovno i
Kanta i Kunderu, slušati od Stonesa do Kaja Goo Goo da bi impresionirao običnu
curu od sedamnaest godina, danas je za to dovoljan mobitel veličine ulaznih
vrata.

Nedavno ste objavili
knjigu poezije “Vjesnik u svitanje“, kako biste je opisali?

  “Vjesnik u svitanje“ je čista esencija ljubavi. Pjesnik
je danas kategorija prohujalog vremena, ne smatram se takvim. Ako mene pitate,
ja sam medij za prijenos tuge, radosti, euforije ili boli. Slučajnost je htjela
da moje emocije od samog početka budu interaktivne. Pritisnuvši enter imao sam
povratnu informaciju, znao sam da je netko s druge strane zaslona osjetio
energiju. Dogodilo se da je interakcija energije postala razlog samog pisanja.
S vremenom sam osjetio da ne bi bilo pristojno ostaviti ljude bez tog osjećaja,
trenutnog i magičnog, nego ih i potaknuti svojim primjerom trenutne hrabrosti
izlaganja sebe da učine isto, rezultat je danas grupa ljudi koji po meni pišu
izvanredno, sama poezija i njena kvaliteta potpuno su nebitne u toj priči,
emocija je ono u čemu smo najviše siromašni danas. Zbirka je važna ljudima
koji su pratili njeno nastajanje, sudjelovali u stvaranju i poticali je da
oživi u papirnatoj verziji. Zbog tih ljudi ja sam sretan i ispunjen čovjek,
spoznaja da si nekom na tren uljepšao dan čista je esencija radosti i smisao
življenja, bez nagrade, priznanja ili samodopadnosti.

Nemam potrebu biti javna ličnost, moja potreba je samozatajna i privatna, ona
je svakodnevna i u toj je konstelaciji, sazviježđu koje se nalazi točno između
mene i ljudi kojima u određene sate uz poseban ugođaj i posebnu muziku ti
stihovi zasjaju na monitoru.

Na nedavno održanoj
promociji bilo je preko 500 posjetitelja, je li Vas broj ljudi iznenadio s
obzirom na to da promocija nije najavljena ni u jednom mediju?

Ponavljam, ja današnje medije prezirem, to je stvar
emancipacije, današnji mediji funkcioniraju uz pomoć gole prisile jer ne bi
smjela postojati mišljenja koja su nedopuštena. Vodeći mediji izabrali su
razvojnu liniju koja je na duži rok samookidajuća, oni sustavno rade na svom
obezvrjeđivanju. Poetički to je nekakva tabloidna analitičnost, uglavnom
vrijedna žaljenja, a politički to je bespogovorno služenje vlasti. Ako bi moja
njuška trebala da se pojavi u takvim medijima i ako je to moja budućnost i
samoreklama po meni bolje da je i nema. Na promociji je bilo dosta ljudi koji
su razumjeli tu potrebu, potrebu da se ne bude u medijima, a razumjeli su i
simbiozu Krule i mene. Moja potreba recimo je bila da se ljudi tri sata dobro
ismiju jer je to tim ljudima nasušno potrebno, nauštrb moje poezije i moje
promocije, bio je to nesvakidašnji događaj svakako.

Knjigu ste posvetili
svojoj supruzi, sigurno ste je upoznali  jedne
romantične večeri u Splitu u osamdesetima…

Da, bila je to ljubav na prvi pogled i sve tada, kao
uostalom i sada, bilo je romansa, romansa koja permanentno  traje.

Za Vas kažu da ste
feralsko dijete, te da je tjednik Feral zajedno sa Smojom, Ivančićem,
Dežulovićem i Lucićem, najviše utjecao na Vas. Slažete se s tim?

Kada govorimo o Feralu govorimo o jedinom listu na ovim
prostorima koji nije rabio radikalnu mistifikaciju stvarnosti, Feral je
karikirao i Feral je bolno kroz satiru uspješno razmontirao sve ponuđene i
novonastale mitove, novinarstvo danas je bizaran miks marketinga i simulacije
postojećih i uvriježenih žanrova i žalostan sam što jedna ozbiljna društvena
kritika više ne dolazi ni iz novinarskog aspekta, mislim da je to i razlog što
Smoje i Feral ugašeni još tako jako i snažno sjaje u mom srcu. “Misli svojon
glavon sinko“ – bile su Smojine riječi meni malom kamajeru i ja ih se držim.

Za koju ličnost
smatrate da je zaboravljena, a puno je dala ovom gradu?

Zašto je ime Miki Jebremović zabranjeno u Splitu a čovjek je
toliko dao gradu i festivalu? Zašto ime Popadić? Zašto jedan Ivančić piše iz
egzila a svakako je najveći um kojeg imamo? Zato što su zaboravljeni? Ne, već
zato što su Srbi. To je sramota ovog grada, dok takve stvari ne raskrstimo
bojim se da nam nema budućnosti, ovaj grad su voljeli i uzdizali ljudi i drugih
nacionalnosti, s nama ovakvima hermetički zatvorenima i ispunjenima mržnjom i
predrasudama odrastaju djeca, a ona su malene spužve, Luka Ritz trebao bi biti
jasno upozorenje a eto nije.

Upravo je završena
Vaša nova knjiga “Dnevnik jednog konobara“, kako ste nju koncipirali i kada se
ona može očekivati?

“Dnevnik jednog konobara“ za mene je više od knjige, to je
moj život, život s tim ljudima koji su opisani u njoj. Priče su to o Smoji,
Dinu, Banu, Gibboniju, Kemalu Montenu, ali i Ivici Šurjaku i Baki Sliškoviću,
priče su to i s one ali i s ove strane šanka. Strašno sam ponosan na tu knjigu
jer je dokument jednog vremena, jedne generacije, njenih diskoteka i načina
života, sve što želite znati o generaciji osamdesetih u Splitu bit će u tom
malom vremeplovu koji je nastajao kroz protekle dvije godine.

Kako ste birali
glavne likove u svojim pričama?

Po dobroti i ljudskosti, po tragu koji su ostavili iza sebe
ili ga ostavljaju još uvijek. I ono što je najvažnije po načinu na koji sam
njihove priče pretočio u svoj život, način koji živim i dan danas, poštenje,
viteštvo i ljubav prema svom gradu

Zanimljivo je da ste
u svojoj knjizi spomenuli doktora Paladina?

Da i Kapetan je jedan od likova opisan u knjizi. Da bi shvatili
važnost tog čovjeka, morali bi doći kroz popodne ispred njegova ureda, on je
naš splitski Sai Baba, ponosan sam što su u knjizi opisani pozitivni i ispravni
ljudi, to puno govori i o mom životu s njima i o meni samom.

Konobar ste već
trideset godina, svjedok ste svega što se događa u društvu, kako biste
okarakterizirali razvijanje mladih?

Ako je šankconijer neka relevantna sigurnosna kamera društva
dosta pozitivno gledam na njih. U onom što smo im ostavili i što im nudimo, oni
se snalaze najbolje kako znaju i umiju, dobra su to djeca, ali izgubljena u
ovisnosti o tehnologiji. Virtualna kosa ne miriše, a usne nemaju okus… Mislim
da premalo žive suštinu, rezultati su jasni – otuđenost i usamljenost, oči su im
pune toga. Mladost se treba smijati, a naša mladost se smije samo s reklama
telekomunikacijskih mreža.

Kako se Vaša obitelj
nosi sa svim Vašim aktivnostima, osim pisanja priča i stihova, pišete kolumne
za Heral znanje, radite dva posla, vodite grupe na društvenim mrežama,
trenirate američki nogomet u Sea Wolvesa…?

Moja obitelj me bezgranično voli uz sve moje odsutnosti i
ludosti. Tu leži moja snaga kao Samsonu kosa. Ja svoju kreativnu energiju moram
artikulirati, to je svojevrsna droga, a moji Seawolvesi su posebna priča,
žalosno je kako nas grad ignorira, a proslavili smo ga širom bivše države.
Pitajte za lude splićane? O pa da, Seawolvesi.