11.01.2016. u 17:15h
Kroz putovanje SAD-om, Željan i Ivana su vidjeli koliko razoran tornado može biti, stigli su u muzej Harley Davidson motocikla gdje su bili jedini s BMW motociklom, vozili se kultnim Route 66 autoputem...
Nalaze se u Chicagu koda domaćina Rite Viggiano i njenog partnera Billa, 18. dan je putovanja i večer su proveli u skloništu Ritine kuće zbog uzbune od tornada. Ujutro je Željan uz doručak Splićanki Riti poklonio CD sa slikama Splita, kojeg je odmah stavila u DVD player da ih pogleda.
CD je dobio od turističke zajednice grada Splita i na njemu su bile lijepe stare splitske pjesme i slike našeg grada. Rita nije dugo izdržala, pa je pustila suzu i to na slike splitskog Pazara. Nakon emotivnih trenutaka Ivana i Željan su krenuli na izlet do okolnih mjesta gdje je prošao tornado da vide što ta američka bura može napraviti.
Nakon samo sat vremena vožnje stigli su u jedno malo selo kojeg je tu noć pogodio tornado. Šteta je bila golema, sve je doslovno izbrisano s zemlje. Uvijek je Željan slušao priče naših starih "ma što će one američke kuće od kartona, nije ni čudo kad im vjetar zapuše da im sve sruši". Međutim uvjerio se da ta priča i nije baš točna.
- Vidio sam i automobile koje je taj tornado podigao i odnio po 400 metara dalje, tako da bez obzira na izgradnju kuća, ta snaga vjetra je stvarno razorna. Dok sam se vozio po tom kvartu, slikao i snimao taj krš, naišao sam na jednog starijeg gospodina koji je sjedio na mjestu gdje mu je prije 24 sata bila kuća, a sad nije ništa ostalo od nje. Parkirao sam motor, prišao mu i pitao ga kako je i jeli mu tko nastradao. Odgovorio mi je "Na svu sreću žena me je napustila prije sedam dana i odselila se u našu vikendicu s naše dvoje djece, a ja sam trebao nastaviti živjeti u ovoj kući koje više nema". Upitao me imam li cigaru, kako inače ne pušim nisam mu ni mogao ponuditi cigaru, ali tada mi je rekao nešto sto ću cijeli život pamtiti. Kaže James "Rakela zapamti jednu stvar, žene su poput tornada, u početku su tople i vlažne, a kad odlaze sa sobom sve odnose i kuće i vozila". U toj cijeloj muci James je našao vrijeme i za šalu, baš me nasmijao do suza - rekao je Rakela.
Dok je pričao sa Jamesom, oko njih su kružili vojni Hummeri H1 i vojska, ogradili su cijelo mjesto nesreće. Još je Željana jedna stvar dojmila, a to je poznato kod Amerikanaca, kad im se dogodi velika nesreća uvijek stave zastavu i to ga uvijek fascinira.
- U lijepoj našoj zastava se stavlja samo ako se netko ženi, diže krov kuće ili u zadnje vrijeme kad su izbori. Po raznim zemljama kao Turska, Iran, Amerika, ma svugdje ćete vidjeti kako vijore njihove državne zastave iako nije nikakav praznik i to je zaista predivno, nadam se da će jednog dana i u Hrvatskoj krenuti s tim. Oprostili smo se od našeg novog poznanika Jamesa i krenuli prema Milwaukeeju gdje planiramo Ivana i ja posjetiti veliki muzej Harley Davidsona. Nakon 280 kilometara stižemo ispred muzeja Harley Davidson, moram priznati da su nas pomalo svi čudno gledali, jer je moj BMW bio jedini parkirani motor među stotinama Harleya. Muzej je uistinu ogroman i u njemu je cijela povijest Harleya, bio sam oduševljen kakvih sve primjeraka ima, nisam znao da je HD pokušao raditi i R motore kao i nešto poput Vespe, a bilo je tu i enduro primjeraka - oduševljeno će Željan.
Po završetku razgledavanja, prišao im je menadžer muzeja i ponudio za Ivanu besplatnu vožnju na HD. Naime, motor stoji uspravno i fiksiran je dok su kola na valjcima, tako da ga upalite i mijenjate brzine, ali motor stoji na mjestu. Ivana je bez puno nagovaranja prihvatila ponudu i uživala u "vožnji".
Nakon vožnje prišao mu je menadžer rekao da su on i njegovi prijatelji proučili sve naljepnice na Željanovom motoru, dao ruku i rekao kako cijeni njegove avanture i sve te silne kilometre, ali da je ipak došao u muzej pravog istinskog motora. Nakon toga se čuo gromoglasni smijeh i aplauz 20-tak prisutnih vozača HD.
- Nisam se dao smesti, nakon završenog pljeska i smijeha sam mu odgovorio: "Tako je, došao sam ovdje u Milwaukee, samu centralu HD u ovaj predivan muzej kako bih se naklonio jednom motoru kojeg izrazito cijenim, a to je vojni model HD iz 1942, naziva XA (experiment, army), od 740 cc i naravno, s boxer mašinom koju ste kopirali od Njemačkog BMW-a isto kao i Rusi koji su napravili Urala, a Kinezi Chang Jiang CJ750. Napravili ste ga jer ste imali problem s Romelom u Tunisu, vaši tadašnji HD su imali problem s pregrijavanjem zadnjeg cilindra na V motoru i trošio vam se lančanik i lanac od pustinjskog pijeska, pa ste kopirali BMW-a s bokser mašinom i kardanom". E nakon ovoga je uslijedio kratak muk pa još veći pljesak ali i po koji zvižduk, sve u svemu završili smo u obližnjem baru gdje su nas cijelo vrijeme častili - smije se Željan.
Oprostili su se od kolega motorista i krenuli natrag u Chicago kod Rite. Čim su stigli odmah su se presvukli i sjeli u Billov oldtimer Chevrolet Impala. Impala je duga 5 metara i 30 centimetara, ima samo dvoja vrata ali i motor V8 s 5000 ccm. Potrpali su se svi u Impalu i krenuli u centar Chicaga, a dok su se vozili ulicama Chicaga, osjećao se Željan kao Al Capone.
Prvo su ih odveli posjetiti najpoznatiju zgradu u Chicagu "Willis Tower", neboder koji je izgrađen 1973. godine. Izgradnja je trajala 3 godine, trenutno je najviša građevina u SAD-u i četvrta po visini najviših samostojećih građevina na svijetu. Interesantno je da munje ovaj toranj godišnje udari između 600 i 650 puta. Također je interesantan balkon od stakla gdje rijetki mogu stati, a kada iziđete na stakleni balkon, ispod vas je veliki ponor koji izgleda zastrašujuće.
Ivani nije bio problem pozirati, međutim kad je na balkon stigao jedan polupijani Amerikanac s otprilike 130 kilograma i počeo skakati iz sve snage po staklenom podu balkona, svi su se pomaknuli dok nije stigao zaštitar koji ga je ispratio. Posjeta neboderu je bila noću tako da se vidjela prelijepa panorama Chicaga, a svijetla su se prostirala dokle oko seže.
Nakon predivnog razgledavanja Wills nebodera otišli su u downtown Chicaga na "Chicago" pizzu koja se mnogo razlikuje od onih na koje smo mi navikli. Pizza je debljine nekakva četiri prsta i doslovno je možete jesti žlicom, nije im se baš svidjela, ali su iz pristojnosti pojeli koliko su mogli. Nakon pizze su otišli kući gdje im je Rita dala par informacija za put prema Las Vegasu. Rita im je dala adresu hotela Tropicana u Las Vegasu, te im je rekla da obavezno odu tamo i kažu da ih je ona tu uputila. Vjerovatno se radi o nekom malom hotelu, a na račun Rite će dobiti nekakav popust, što će im dobro doći u skupom Las Vegasu.
- Ujutro smo doručkovali, oprostili se s predivnim domaćinima i Ivana i ja smo krenuli dalje prema St. Louisu. Naravno, u Chicagu se uključujemo u majku svih puteva Route 66 jer ona baš tu i počinje. Ovu popularnu cestu još nazivaju i "Put Williams Rogersa", "Glavna cesta Amerike" i "Majka svih puteva". To je ustvari bio autoput i nastao je 1926. godine, a vodio je od Chicaga prema Illinoisu, Missouriju, Oklahomi, Texasu, New Mexicu, Arizoni do Los Angelesa u Kaliforniji. Ukupna dužina joj je bila 3.940 kilometara, ali od 1950-tih je počela gubiti na važnosti zbog novih međunarodnih puteva, a 1985. je izgubila i federalni status. Danas je jako poznata i popularna najviše kod vozača motora, kao povijesni spomenik odnosno turistička atrakcija. Mislim da je san svakoga motoriste doživjeti to da se provoza Routeom 66, a hvala dragom Bogu Ivani i meni se to ostvarilo i to sa svojim motorom i sa splitskim tablicama - objašnjava nam Željan.
Cesta je cijelo vrijeme dvosmjerna, sa stalnim znakovima ograničenja brzine, a često su prolazili kroz razne gradove koji su uređeni u stilu 50., 60. i 70. godina. Svaki grad je pun pretrpanih neonskih reklama, suvenir shopovima i jako su lijepo ta mjesta osmišljena. Željan i Ivana su se zadržali u par gradova koje su posjetili, jer je nemoguće posjetiti baš svaki grad, odnosno naselje na toj ruti, a za to bi im bilo potrebno minimalno mjesec dana, dok će cijeli put trajati dva mjeseca.
Željan nam je izdvojio jedan grad koji ga je posebno dojmio, a to je grad pod nazivom Oatman. Taj grad je kroz povijest mijenjao razna imena, ali ovo posljednje je dobio posthumno u čast mlade djevojke Olive Oatman. Naime 1851. godine njenu obitelj su ubili, a nju oteli Indijanci iz plemena Yavapai dok je bila dijete i prisilili su je da radi kao rob. Nakon nekog vremena 1855. nju je posvojila jedna Indijanska obitelji i dali su joj tetovirati lice kao što je bio običaj plemena, tako da se smatra da je ona jedna od prvih tetoviranih bijelaca ikada.
Nakon toga su je smatrali svojom pripadnicom plemena, ali su je kasnije oslobodili pripadnici Američkih snaga. Posjetili su i restoran koji nosi njezin naziv i na kojemu je i njezina velika slika. Osim što je to skoro napušteni rudnički grad, ima još jedna interesantna stvar, a to je da gradom slobodno šetaju magarci kojih ima na stotine, a koji vas dočekuju i šetaju za vama.
- Prije nego smo Ivana i ja sjeli na motor, prišao mi je jedan Indijanac odjeven u normalnu odjeću koji je prodavao suvenire tj. strijele koje on ručno izrađuje. Rekao mi je da kupim strijelu za nekoga jer je to strijela za sreću i da ih nekome poklonim, jer jedino tako mogu funkcionirati tj. donositi sreću. Znači, ne možeš sebi kupiti strijele za sreću nego ti je netko mora pokloniti. Upitao sam ga kako ja mogu dobiti strijele za sreću, a odmah je odgovorio "Kupi dvije strijele, a ja ću tebi pokloniti treću za sreću", tako sam i napravio. Morali smo paziti koja je moja i na licu mjesta smo je zakačili na desni štitnik mog motora. Dan danas tu stoji nakon 120.000 kilometara i još je postojana - priča Željan.
Priznaje Željan da ga je ražalostila situacija s Indijancima kroz gradove Amerike gdje ih je sretao, obično su ili pijani ili nadrogirani, često prose ili hodaju za ljudima dok prodaju suvenire. To su bili ponosni i hrabri ratnici, ali danas ih je većina u takvom stanju na rubu siromaštva, ista situacija kao i s Aboridžinima u Australiji.
Na nekim mjestima je Rout 66 bila zatvorena, pa ih se usmjeravalo na autoput, tako da nije moguće 100% provozati se cijelom Route 66. Ondje gdje je Route 66 bila zatvorena, uključivali su se na auto put 55 koji vodi sve do njihovog sljedećeg odredišta u St Louisu.
- Ulazimo u St. Louis, a pored nas s desne strane se nazire veliki luk, to je ustvari i simbol grada, a predstavlja prolaz iz istočne u zapadnu Ameriku. Nakon prijeđenih 500 kilometara, stigli smo na adresu Hrvatske Katoličke crkve Sv. Josipa. Tamo nas dočekuje domar Boris i naš domaćin Pero Radoš Okič kod koga ćemo Ivana i ja spavati. Kontakt za St.Luis nam je dao Sani Kozin iz Toronta, on nam je rekao da se javimo fra Stjepanu Panđiču koji je zaslužan za onu predivnu crkvu u Torontu. Nakon što smo se smjestili, svi zajedno smo otišli u restoran Golden Koralj koji je jako interesantan. Platite ulazak 10 dolara i jedete i pijete koliko hoćete. Naravno, tu ima veliki izbor hrane. Imate par različitih barova npr. roštilj, tjestenine i pizze, kuhana hrana, deserti i bar gdje su samo pića, većinom sva gazirana. Odmah sam krenuo po onoj mojoj poznatoj paroli kad si na putu, a ona glasi "Ne jedeš kad si gladan, nego kad je prilika" - smije se Željan.
Jako su dobro ugošćeni od novih domaćina Pere i njegove supruge Anđelke, imaju svoju sobu, svoju kupaonicu, a Pero ih moli da ostanu još koji dan, da im pokaže predivan St. Luis na rijeci Misisipi. Kako se kaže "Teško žabu utjerati u vodu", odlučili su ipak da će ostati dva dana kako bi pogledali predivan St Luis.
Kako im je bilo u St. Louisu, potom susresti se s američkim marincima, problemima u Oklahomi, posjetiti Hoverovu branu i što im je Splićanka Rita pripremila u Las Vegasu pročitajte u sljedeći ponedjeljak.
CD je dobio od turističke zajednice grada Splita i na njemu su bile lijepe stare splitske pjesme i slike našeg grada. Rita nije dugo izdržala, pa je pustila suzu i to na slike splitskog Pazara. Nakon emotivnih trenutaka Ivana i Željan su krenuli na izlet do okolnih mjesta gdje je prošao tornado da vide što ta američka bura može napraviti.
Nakon samo sat vremena vožnje stigli su u jedno malo selo kojeg je tu noć pogodio tornado. Šteta je bila golema, sve je doslovno izbrisano s zemlje. Uvijek je Željan slušao priče naših starih "ma što će one američke kuće od kartona, nije ni čudo kad im vjetar zapuše da im sve sruši". Međutim uvjerio se da ta priča i nije baš točna.
- Vidio sam i automobile koje je taj tornado podigao i odnio po 400 metara dalje, tako da bez obzira na izgradnju kuća, ta snaga vjetra je stvarno razorna. Dok sam se vozio po tom kvartu, slikao i snimao taj krš, naišao sam na jednog starijeg gospodina koji je sjedio na mjestu gdje mu je prije 24 sata bila kuća, a sad nije ništa ostalo od nje. Parkirao sam motor, prišao mu i pitao ga kako je i jeli mu tko nastradao. Odgovorio mi je "Na svu sreću žena me je napustila prije sedam dana i odselila se u našu vikendicu s naše dvoje djece, a ja sam trebao nastaviti živjeti u ovoj kući koje više nema". Upitao me imam li cigaru, kako inače ne pušim nisam mu ni mogao ponuditi cigaru, ali tada mi je rekao nešto sto ću cijeli život pamtiti. Kaže James "Rakela zapamti jednu stvar, žene su poput tornada, u početku su tople i vlažne, a kad odlaze sa sobom sve odnose i kuće i vozila". U toj cijeloj muci James je našao vrijeme i za šalu, baš me nasmijao do suza - rekao je Rakela.
Dok je pričao sa Jamesom, oko njih su kružili vojni Hummeri H1 i vojska, ogradili su cijelo mjesto nesreće. Još je Željana jedna stvar dojmila, a to je poznato kod Amerikanaca, kad im se dogodi velika nesreća uvijek stave zastavu i to ga uvijek fascinira.
Uljez
- U lijepoj našoj zastava se stavlja samo ako se netko ženi, diže krov kuće ili u zadnje vrijeme kad su izbori. Po raznim zemljama kao Turska, Iran, Amerika, ma svugdje ćete vidjeti kako vijore njihove državne zastave iako nije nikakav praznik i to je zaista predivno, nadam se da će jednog dana i u Hrvatskoj krenuti s tim. Oprostili smo se od našeg novog poznanika Jamesa i krenuli prema Milwaukeeju gdje planiramo Ivana i ja posjetiti veliki muzej Harley Davidsona. Nakon 280 kilometara stižemo ispred muzeja Harley Davidson, moram priznati da su nas pomalo svi čudno gledali, jer je moj BMW bio jedini parkirani motor među stotinama Harleya. Muzej je uistinu ogroman i u njemu je cijela povijest Harleya, bio sam oduševljen kakvih sve primjeraka ima, nisam znao da je HD pokušao raditi i R motore kao i nešto poput Vespe, a bilo je tu i enduro primjeraka - oduševljeno će Željan.
Po završetku razgledavanja, prišao im je menadžer muzeja i ponudio za Ivanu besplatnu vožnju na HD. Naime, motor stoji uspravno i fiksiran je dok su kola na valjcima, tako da ga upalite i mijenjate brzine, ali motor stoji na mjestu. Ivana je bez puno nagovaranja prihvatila ponudu i uživala u "vožnji".
Nakon vožnje prišao mu je menadžer rekao da su on i njegovi prijatelji proučili sve naljepnice na Željanovom motoru, dao ruku i rekao kako cijeni njegove avanture i sve te silne kilometre, ali da je ipak došao u muzej pravog istinskog motora. Nakon toga se čuo gromoglasni smijeh i aplauz 20-tak prisutnih vozača HD.
- Nisam se dao smesti, nakon završenog pljeska i smijeha sam mu odgovorio: "Tako je, došao sam ovdje u Milwaukee, samu centralu HD u ovaj predivan muzej kako bih se naklonio jednom motoru kojeg izrazito cijenim, a to je vojni model HD iz 1942, naziva XA (experiment, army), od 740 cc i naravno, s boxer mašinom koju ste kopirali od Njemačkog BMW-a isto kao i Rusi koji su napravili Urala, a Kinezi Chang Jiang CJ750. Napravili ste ga jer ste imali problem s Romelom u Tunisu, vaši tadašnji HD su imali problem s pregrijavanjem zadnjeg cilindra na V motoru i trošio vam se lančanik i lanac od pustinjskog pijeska, pa ste kopirali BMW-a s bokser mašinom i kardanom". E nakon ovoga je uslijedio kratak muk pa još veći pljesak ali i po koji zvižduk, sve u svemu završili smo u obližnjem baru gdje su nas cijelo vrijeme častili - smije se Željan.
Pizza debela četiri prsta
Oprostili su se od kolega motorista i krenuli natrag u Chicago kod Rite. Čim su stigli odmah su se presvukli i sjeli u Billov oldtimer Chevrolet Impala. Impala je duga 5 metara i 30 centimetara, ima samo dvoja vrata ali i motor V8 s 5000 ccm. Potrpali su se svi u Impalu i krenuli u centar Chicaga, a dok su se vozili ulicama Chicaga, osjećao se Željan kao Al Capone.
Prvo su ih odveli posjetiti najpoznatiju zgradu u Chicagu "Willis Tower", neboder koji je izgrađen 1973. godine. Izgradnja je trajala 3 godine, trenutno je najviša građevina u SAD-u i četvrta po visini najviših samostojećih građevina na svijetu. Interesantno je da munje ovaj toranj godišnje udari između 600 i 650 puta. Također je interesantan balkon od stakla gdje rijetki mogu stati, a kada iziđete na stakleni balkon, ispod vas je veliki ponor koji izgleda zastrašujuće.
Ivani nije bio problem pozirati, međutim kad je na balkon stigao jedan polupijani Amerikanac s otprilike 130 kilograma i počeo skakati iz sve snage po staklenom podu balkona, svi su se pomaknuli dok nije stigao zaštitar koji ga je ispratio. Posjeta neboderu je bila noću tako da se vidjela prelijepa panorama Chicaga, a svijetla su se prostirala dokle oko seže.
Nakon predivnog razgledavanja Wills nebodera otišli su u downtown Chicaga na "Chicago" pizzu koja se mnogo razlikuje od onih na koje smo mi navikli. Pizza je debljine nekakva četiri prsta i doslovno je možete jesti žlicom, nije im se baš svidjela, ali su iz pristojnosti pojeli koliko su mogli. Nakon pizze su otišli kući gdje im je Rita dala par informacija za put prema Las Vegasu. Rita im je dala adresu hotela Tropicana u Las Vegasu, te im je rekla da obavezno odu tamo i kažu da ih je ona tu uputila. Vjerovatno se radi o nekom malom hotelu, a na račun Rite će dobiti nekakav popust, što će im dobro doći u skupom Las Vegasu.
Kultna "Route 66"
- Ujutro smo doručkovali, oprostili se s predivnim domaćinima i Ivana i ja smo krenuli dalje prema St. Louisu. Naravno, u Chicagu se uključujemo u majku svih puteva Route 66 jer ona baš tu i počinje. Ovu popularnu cestu još nazivaju i "Put Williams Rogersa", "Glavna cesta Amerike" i "Majka svih puteva". To je ustvari bio autoput i nastao je 1926. godine, a vodio je od Chicaga prema Illinoisu, Missouriju, Oklahomi, Texasu, New Mexicu, Arizoni do Los Angelesa u Kaliforniji. Ukupna dužina joj je bila 3.940 kilometara, ali od 1950-tih je počela gubiti na važnosti zbog novih međunarodnih puteva, a 1985. je izgubila i federalni status. Danas je jako poznata i popularna najviše kod vozača motora, kao povijesni spomenik odnosno turistička atrakcija. Mislim da je san svakoga motoriste doživjeti to da se provoza Routeom 66, a hvala dragom Bogu Ivani i meni se to ostvarilo i to sa svojim motorom i sa splitskim tablicama - objašnjava nam Željan.
Cesta je cijelo vrijeme dvosmjerna, sa stalnim znakovima ograničenja brzine, a često su prolazili kroz razne gradove koji su uređeni u stilu 50., 60. i 70. godina. Svaki grad je pun pretrpanih neonskih reklama, suvenir shopovima i jako su lijepo ta mjesta osmišljena. Željan i Ivana su se zadržali u par gradova koje su posjetili, jer je nemoguće posjetiti baš svaki grad, odnosno naselje na toj ruti, a za to bi im bilo potrebno minimalno mjesec dana, dok će cijeli put trajati dva mjeseca.
Željan nam je izdvojio jedan grad koji ga je posebno dojmio, a to je grad pod nazivom Oatman. Taj grad je kroz povijest mijenjao razna imena, ali ovo posljednje je dobio posthumno u čast mlade djevojke Olive Oatman. Naime 1851. godine njenu obitelj su ubili, a nju oteli Indijanci iz plemena Yavapai dok je bila dijete i prisilili su je da radi kao rob. Nakon nekog vremena 1855. nju je posvojila jedna Indijanska obitelji i dali su joj tetovirati lice kao što je bio običaj plemena, tako da se smatra da je ona jedna od prvih tetoviranih bijelaca ikada.
Nakon toga su je smatrali svojom pripadnicom plemena, ali su je kasnije oslobodili pripadnici Američkih snaga. Posjetili su i restoran koji nosi njezin naziv i na kojemu je i njezina velika slika. Osim što je to skoro napušteni rudnički grad, ima još jedna interesantna stvar, a to je da gradom slobodno šetaju magarci kojih ima na stotine, a koji vas dočekuju i šetaju za vama.
"Sretna strijela"
- Prije nego smo Ivana i ja sjeli na motor, prišao mi je jedan Indijanac odjeven u normalnu odjeću koji je prodavao suvenire tj. strijele koje on ručno izrađuje. Rekao mi je da kupim strijelu za nekoga jer je to strijela za sreću i da ih nekome poklonim, jer jedino tako mogu funkcionirati tj. donositi sreću. Znači, ne možeš sebi kupiti strijele za sreću nego ti je netko mora pokloniti. Upitao sam ga kako ja mogu dobiti strijele za sreću, a odmah je odgovorio "Kupi dvije strijele, a ja ću tebi pokloniti treću za sreću", tako sam i napravio. Morali smo paziti koja je moja i na licu mjesta smo je zakačili na desni štitnik mog motora. Dan danas tu stoji nakon 120.000 kilometara i još je postojana - priča Željan.
Priznaje Željan da ga je ražalostila situacija s Indijancima kroz gradove Amerike gdje ih je sretao, obično su ili pijani ili nadrogirani, često prose ili hodaju za ljudima dok prodaju suvenire. To su bili ponosni i hrabri ratnici, ali danas ih je većina u takvom stanju na rubu siromaštva, ista situacija kao i s Aboridžinima u Australiji.
Na nekim mjestima je Rout 66 bila zatvorena, pa ih se usmjeravalo na autoput, tako da nije moguće 100% provozati se cijelom Route 66. Ondje gdje je Route 66 bila zatvorena, uključivali su se na auto put 55 koji vodi sve do njihovog sljedećeg odredišta u St Louisu.
- Ulazimo u St. Louis, a pored nas s desne strane se nazire veliki luk, to je ustvari i simbol grada, a predstavlja prolaz iz istočne u zapadnu Ameriku. Nakon prijeđenih 500 kilometara, stigli smo na adresu Hrvatske Katoličke crkve Sv. Josipa. Tamo nas dočekuje domar Boris i naš domaćin Pero Radoš Okič kod koga ćemo Ivana i ja spavati. Kontakt za St.Luis nam je dao Sani Kozin iz Toronta, on nam je rekao da se javimo fra Stjepanu Panđiču koji je zaslužan za onu predivnu crkvu u Torontu. Nakon što smo se smjestili, svi zajedno smo otišli u restoran Golden Koralj koji je jako interesantan. Platite ulazak 10 dolara i jedete i pijete koliko hoćete. Naravno, tu ima veliki izbor hrane. Imate par različitih barova npr. roštilj, tjestenine i pizze, kuhana hrana, deserti i bar gdje su samo pića, većinom sva gazirana. Odmah sam krenuo po onoj mojoj poznatoj paroli kad si na putu, a ona glasi "Ne jedeš kad si gladan, nego kad je prilika" - smije se Željan.
Jako su dobro ugošćeni od novih domaćina Pere i njegove supruge Anđelke, imaju svoju sobu, svoju kupaonicu, a Pero ih moli da ostanu još koji dan, da im pokaže predivan St. Luis na rijeci Misisipi. Kako se kaže "Teško žabu utjerati u vodu", odlučili su ipak da će ostati dva dana kako bi pogledali predivan St Luis.
Kako im je bilo u St. Louisu, potom susresti se s američkim marincima, problemima u Oklahomi, posjetiti Hoverovu branu i što im je Splićanka Rita pripremila u Las Vegasu pročitajte u sljedeći ponedjeljak.
