12.02.2023. u 08:55h
Baš kako i ova velika priča ima malo prostora među redovima koji govore o boljima od boljih, o onima čija skromnost govori o životnoj veličini...
Prvi red ispred golemog ekrana i još minute do početka filma. No, nije to običan film. Gledalište je puno, svako je sjedalo zauzeto. Neki su donijeli sjedalice i smjestili se u prolaze između redova, drugi stoje uz zidove dvorane, a viri se unutra i kroz prozore.
A zašto baš taj film? Film koji počinje premijerno je prikazivanje priče tvog života u njegovu punom trajanju! U živopisnim bojama sve što si ikada učinio, čak i onda kada nitko nije gledao, čak i ono što si odavno zaboravio. Zvučni zapis prenijet će sve što si ikada rekao, uključujući i ono što si promumljao sebi u bradu. Jednostavno - ništa neće biti izostavljeno!
Film koji će nadmašiti i najveće holivudske hitove, jer će prikazati - život, a život Siniše Viteza zapravo je poučan, dinamičan i uzbudljiv, dobar predložak za kakav serijal u svijetu kojemu se na „menu de dia“ serviraju - kruh i igre. Dobar stari jelovnik koji nije izašao iz mode od antike. Svaka ga civilizacija uredno priprema, osvježava i poslužuje. Kruh je puku potreban "da ne crkne“, a igre da se "jadu ne dosjeti“.
Život dugogodišnjeg izbornika u streljaštvu, tvorca streljačkog kluba Dalmacijacement, osnivača teniskog kluba Dalmacijacement, čovjeka koji je u veznom redu bio dio čuvene nogometne generacije Solina koja je usred Beograda zamalo pobijedila Crvenu zvezdu. Zapravo, što je Siniša Vitez teško je reći, a ne pogriješiti... Legenda još za života!
- Prvi dodiri sa sportom dogodili su se u šestoj godini kad sam krenuo s gimnastikom u Solinu, u tadašnjem domu tjelesnog odgoja Partizan. Nakon tri godine sam počeo trenirati nogomet u Solinu i aktivno igrao punih 26...
- Ozljeda koljena me odvojila od nogometa, ali samo nakratko jer sam unatoč tome nastavio igrati. Znate, velika je to ljubav bila, i nekako sam se tek s 28,29 godina, u zalasku karijere nogometa, počeo ozbiljnije opredjeljivati za streljaštvo. Kada sam postao trener reprezentacije onda je to poprimilo jedno ozbiljniju dimenziju - govori Vitez.
Vraćamo ga u prošlost...
- Sasvim slučajno sam pušku prvi put uzeo u ruke. Dobro, mi kao djeca smo znali otići u šumu pa pucketati zračnom puškom kad smo imali desetak godina, a u Solinu se redovito održavalo prvenstvo šestih i sedmih razreda u školi. I u mom razredu je, a ja sam se tada bavio gimnastikom i rukometom, kasnije i nogometom, falio član ekipe. I onda su me pozvali da dođem kao četvrti jer nisu imali koga, a ja sam, naravno, pristao. Profesorica je uočila da imam talent i nakon mjesec dana sam na prvenstvu osnovnih škola u Splitu bio treći, a onda na prvenstvu Hrvatske drugi. Iako moram kazati da sam ja tada streljaštvo doživljavao kao nešto sa strane jer sam igrao u nogometnom klubu Solin nogomet i već sam počeo igrati sa šesnaest u prvoj momčadi.

Jer naši ljudi priznaju samo i isključivo prvo mjesto...
Dugo u veznom redu, a onda i na poziciji beka...
- Igrali smo te '77. godine, ako se dobro sjećam, na Marakani i to je zapravo bio najveći uspjeh nogometaša Solina ikad. Igrali smo protiv najbolje ekipe u tadašnjoj Jugoslaviji, Crvene Zvezde koja je igrala u najboljem sastavu. I u prvih pet minuta smo primili dva gola, nismo se jednostavno snašli, a utakmica je završila 6-3 u korist Zvezde iako smo mi tada već pokazali da smo za drugu ligu fantastična momčad. I danas se nas par igrača iz te generacije nalazimo, podružimo i sjetimo se nogometnih dana - veli Siniša.
Toliko puta je tumačio kako ga čude oni koji nisu zadovoljni drugim ili trećim, pa i četvrtim mjestom na olimpijskim igrama ili svjetskim prvenstvima. Ono kad je Goran Ivanišević tri puta gubio mečeve u finalu Wimbledona brojni su bili razočarani. A kada je u četvrtom pobijedio, svi su se sjurili na doček na Rivi - stotinjak hiljada zahvalnih Ivaniševiću. A u njegovom klubu na Firulama kočio se natpis - Fala k**
To je tako, naši ljudi priznaju samo i isključivo prvo mjesto, trofeje, naslove, sve drugo je za zaboraviti. Ali...
- Ako želite nešto ozbiljno raditi morate to voljeti i imati emociju, a onda kada se na tu emociju doda naš dalmatinski dišpet na putu ste da nešto napravite. Jednostavno - bez ljubavi i emocije niti jedan posao ne može se raditi vrhunski i za sve ovo što sam stvarao, ne znajući kuda će me to odvesti, mogu kazati da sam izuzetno sretan i da bi taj put ponovno odabrao. Moja supruga je bivša reprezentativka i osvajačica mnogih medalja, najstarija kći je bila u tenisu i streljaštvu, mlađa kći je bila odlična u tenisu, a najmlađa je zahvaljujući tenisu završila studij psihologije u Americi. Često se nasmijem kad kažu da smo poslije Mediteranskih igara u Splitu, kad je sve procvjetalo u sportskom dijelu, valjda obiteljski bili predodređeni za sport. 
Kažu za njih - najnaoružanija obitelj u Europi, a oružje je bilo okruženje ljudi čiju je priču stvarao i podupirao...
"U streljaštvu je bila dobra ekipa, dobra klapa..."
Jer svaki sportaš koji se ozbiljno bavi sportom smatra da njegova karijera nije potpuna bez Olimpijskih igara. Posebno je ponosan i na izniman sportski kompleks u centru grada na Jadru...
- Izgradnju streljačkog centra pokrenuli smo u Solinu 1980. godine i ponosan sam da smo sve skupa izgradili u desetak godina jer tada smo još bili pod Splitom i nije bilo novaca, a neki su centar čak predlagali i u Stobreču. Sjećam se dobro da sam na jednoj skupštini pitao može li Hajduk biti velika momčad, a da njegov stadion bude u Omišu ili negdje u okolici Splita. Pa logički je da bude u Splitu, kao što je prirodan tijek svega bio da prostorije streljaštva budu u Solinu. Prvotno su ovdje u Solinu bili zamišljeni samo teniski tereni, ali pri projektiranju smo izmijenili sve i gradili isključivo svojim sredstvima, svojim radom, sponzorstvima...
Pa onda i svaka medalja iskovana u solinskom kompleksu ispuni srce nekom življom, crvenijom krvlju.
- Ma emocije vas preplave kad jedan vaš sportaš osvoji medalju na velikom prvenstvu onda ste vi u tim trenucima stvarno osjećate emotivno, sretno, zadovoljno... Od uspjeha moje supruge i kćerki, a onda kad su sjajne rezultate redali Mladenka Malenica, Irena Božić, Marović, Ante Krišto,.. Da ne bih koga preskočio, to su 22 reprezentativaca koja su osvojili 118 medalja u Solin s velikih prvenstava.
Kako od zvjezdanog neba nogometa skočiti na planetu koja se streljaštvo i tenis zovu - ekipa u individuu...
- Čim sam došao u višu trenersku školu profesor Gabrijelić nekoliko me puta znao pitati pa kako nogometaš ide na streljaštvo, iz ekipnog sporta u individualni. Ali, eto, nije teška formula jer kad shvatiš pred tridesetima da ti je nogometna karijera pri kraju, otišao sam u streljaštvo gdje je bilo dobro društvo, dobra klapa i onda se dodatno kod mene rodila emocija i iz tih emocija proizašlo je da neko malo mjesto može biti veliko.
Baš kako i ova velika priča ima malo prostora među redovima koji govore o boljima od boljih, o onima čija skromnost govori o životnoj veličini...
- Kad ste previše u javnom prostoru onda imate dosta onih ljudi kojima to smeta i koji vam pronalaze mane. Tada su u stanju da vam se miješaju u sportski dio pa i privatni život i zato sam uvijek imao jednu distancu prema pojavljivanju u medijima. Jednostavno - treba biti zastupljen koliko je neophodno, ne više od toga. Tako da se ja nikada nisam ni trudio biti u prvom planu...
