Svi preduvjeti za veliku nogometnu predstavu bili su tu: niti Hajduk, niti Dinamo nisu bili pod nekim posebnim rezultatskim imperativom, dekor je bio uobičajeno fascinantan za Poljud i Torcidu, pa čak i s otprilike 1500 Bad Blue Boysa, ali na terenu je izostao raskošan nogomet. Prevladao je takozvani kontrolirani nogomet u kojem je rizik zabranjena riječ. U redu, bilo je prilika, tu i tamo, Mlakaru je poništen pogodak nakon zaleđa u kojem je doista bio, djelić sekunde ranije je utrčao na loptu Melnjaka, a onda je u drugom poluvremenu sveprisutni i vrijedni Slovenac stigao spriječiti gol Ivanušeca. Možda bi i Lučić obranio, bacio se u tu stranu, ali jest činjenica je Mlakar bio u pravom trenutku na pravom mjestu. I inače je Mlakara bilo svuda – u napadu, u sredini terena, na lijevom beku… Tko to ne vidi, neka drugi put otvori oči i shvatit će zašto je Mlakar igrao baš kod svakog trenera Hajduka. Za nas je Jan Mlakar prvo ime utakmice.

Derbi bez šušta i gušta ili bez okusa i mirisa ocrtava se i u tome da je sudac Bel uspio privesti utakmicu kraju bez da je izvadio žuti karton. Valjalo bi dobro zaroniti u statistiku i potražiti takvu utakmicu Hajduka i Dinama. Bel je odlučio i zažmiriti kad je imao rezona opomenuti igrače, pustio je čvršću igru, pa nije bilo niti puno prekršaja. U kontroliranom nogometu „nestao“ je i Marko Livaja, „utopljen“ između Ristovskog i Šutala jedva da je mogao primiti loptu, kamoli se okrenuti ili nekoga proigrati. U posljednjih 15-ak minuta priključen mu je Kalinić da bi se opteretila obrana Dinama, ali niti iz toga se ništa konkretno nije dogodilo. Osim žutih kartona nedostajalo je i kornera (tek dva za Hajduk, Dinamo ništa)… Drugi debelo u sudačkoj nadoknadi.

Uglavnom, derbi za brzi zaborav, Dinamo je ispunio nekakav cilj za ovu utakmicu time što je 24. naslov prvaka osigurao i proslavio na Poljudu. Nije to mala stvar, iako nije niti previše važno. Iz naše perspektive, iako bih osobno volio doživjeti da Hajduk jednog dana, mjeseca, godine, desetljeća… proslavi naslov prvaka u Maksimiru. Bar dok je taj stadion još postojeći.

Poseban dan je iza Danijela Subašića, ali i svih Hajdukovih navijača... Teško je opisati taj vrtlog osjećaja prilikom izlaska iz igre ovog nogometnog velikana - tuga, sreća, ponos na oproštaju od veličanstvene nogometne karijere.

- Lijepo je bilo biti na terenu, poseban osjećaj. Čak smo se Kale i ja zafrkavali da nisam odavno napravio bolje zagrijavanje. Zadnji izlazak na teren, ali je najlipši. Hvala svim suigračima za zadnja dva trofeja, za sve, teško je sve ovo opisati - prvi su dojmovi Danijela Subašića. 

- Hvala i Torcidi na lijepoj poruci. Hvala Splitu, Dalmaciji i Hrvatskoj. Zadnjih pet godina osjećam tu podršku ljudi. Sada daj Bože zdravlja, nek bude mirno more i nek Hajduk osvoji ono zbog čega sam ja došao tu. 

Cijelu izjavu Danijela Subašića na oproštaju od profesionalnog nogometa pogledajte na Hajduk Digital TV. 

Evo što je rekao trener Ivan Leko na press konferenciji nakon pobjede nad Šibenikom.

Ostajete li trener Hajduka sljedeće sezone?

- Sigurno da ću voditi Hajduka, što se mene tiče. Ne da se vidim nego… Malo me čudi to pitanje, ali to je ionako više pitanje za one iznad mene.

Bit će promjena u igračkom kadru. Jeste li već razgovarali o tome?

- Mi to radimo zajedno. Prije finala Kupa nismo pričali ništa, nakon toga jesmo. Znamo da će biti promjena, takva je matematika. Želimo biti bolji, ambiciozni smo. Iza nas je dobra škola u ovih 5 mjeseci. Veselimo se početku sljedeće sezone.

Hoće li u stožer sljedeće sezone ući Luka Vučko?

- Nemam pojma. Nismo pričali o tim detaljima.

Bez obzira što utakmica nije ništa odlučivala, što je raspoloženje bilo svečarsko, važno je istaknuti glatku pobjedu.

- Htjeli smo stvarno dati navijačima zadovoljstvo dobrog nogometa i pobjede. Imali smo i dodatan motiv, oproštaj Subašića, stoti nastup Livaje. Zasluženo smo pobijedili, bili smo ozbiljni, 3:0 je odličan rezultat. Eto, Subašić je isto uspio ne primiti pogodak u 24 minute.

Možete li sljedeće sezone odvesti Hajduk do titule prvaka?

- Želimo biti bolji, klub me uzeo, a i ja sam došao radi sljedeće sezone. U ovih 5 mjeseci je bilo puno padova i uspona. Sada imamo jedan niz u kojem smo pokazali puno. Naučili smo puno, želimo u sljedećoj sezoni konkurirati za sve. Ponoviti istu sezonu sigurno ne bi bilo uspješno.

Je li i kad je pomislio „što je meni ovo trebalo“, odnosno koji mu je bio najteži trenutak?

- Maksimir (0:4) mi je najteži poraz ikada, u ovih deset godina otkada sam trener. Onih početnih 15, 20 minuta neću nikada zaboraviti.

Kako slagati momčad za sljedeću sezonu?

- Nećemo o novoj taktici, neće biti nikakvih ludosti. Svi koristimo mozak i pamet, ne želimo se vraćati tri koraka unatrag.

Nakon utakmice Hajduka i Šibenika publika je s Istoka pohrlila na travnjak. Tisuće navijača euforično su slavili pobjedu Hajduka i emotivni oproštaj legendarnog vratara Danijela Subašića. Jedan od navijača čak ga je i istetovirao na nozi.

Navijači nisu kući otišli praznih ruku, nosili su suvenire, čupali travu…

Donosimo fotografije.