Da čovjek ne živi samo o kruhu – činjenica je koju
svagdašnje iskustvo potvrđuje. I najsiromašniji krasi svoje stijene sličicama,
gaji cvijeće u loncu, sluša glazbu, divi se zvjezdanom nebu. Duša ljudska nije,
ukratko, montirana samo za životne i zemaljske potrebe, nego je u nje i težnja
za višim. Težnja za umjetnošću.
Kao umjetnik znaš da si uspio tek onda kad tvoje
djelo živi, svojim vlastitim životom, neovisno od svog tvorca, kad poput
Geppeta iz bajke uspiješ načiniti lutka od drveta, a svaki novi pogled okom
udahne joj život. I on oživi.
– U skulpturi nikad nisam vidio samo površinu.
Tražio sam njezinu unutrašnju strukturu. Stiropor mi je zato dragi materijal, oštrim nožem kad režem površinu
dobivam teksturu kao da se
ljeska more. Kad se na kraju model odlije u broncu, izgleda izvrsno. Lagan je, podatan za obradu, ima nešto što u isti čas privlači i
odbija, nezamjenjiv je kad trebaš napraviti nešto većih dimenzija. Staklo, pak ima volumen i prozirnost, ali i
svojstvo negativa. Kroz njega vidim drugu stranu, a vidim i odraz. To je kao
savršena misao. Sve je obuhvaćeno, sve vidljivo, vani i iznutra je isto. Bliska
mi je ta providnost i nepostojanost – govori tako jedan od protagonista
splitske kiparske scene, eminentan Kažimir Hraste. Njegov prepoznatljivi i
dojmljivi opus je na gotovo svakom dijelu ovog dijela svemira.
U kojem se cijeni mir u duši. Toliko opjevan, a
opet toliko zanemaren. Jedno nam nikako ne ide u glavu, a to je neporeciva
istina, da svijet koji živi na rubu kompletnog kolapsa, svijet koji provodi
svoje dane i noći u stalnom nemiru, nije u stanju nikome zajamčiti nikakav mir,
a poglavito ne onaj u duši.
Naslušali smo se do sita tih fraza koje skoro
uvijek završe nekom novom virtualnom dosjetkom, a istinska poruka koju prava umjetnost
nosi je u njoj – svaka umjetnina koja nije ispunila univerzalna načela umjetnosti ostaje neispunjena
poruka.
– Kultura je univerzalna. Da nije takva, ne bi mogla
povezivati i oplemenjivati narode. Kultura je magnetsko polje koje nas štiti od
ratova i destrukcija. Ljudi ne razumiju što je umjetnost, najprije nije im ni dato da razumiju.
Kao i vjera. Ljudi vole reći da vjeruju, ali da bi to istinski shvatili dug je put! Danas bi rekli da trebaš imati
aplikaciju – govori Hraste.
“Meni je trebalo more…”
A sad… Potezom kista, udarcem čekića od dlijeto,
potezom noža u stiroporu – povratak u prošlost.
– Otac mi je bio lučki kapetan i rođen san u zgradi
današnje lučke kapetanije u Supetru. To je kuća koja stoji uz rub rive. Prostor
do ruba mora s jedne strane bio je ograđen zidom s dvorišnim vratima, a s druge
strane bila je gusterna. Dvorište s morem. To je bio prostor moga djetinjstva.
Kad mi je bilo šest godina, preselili smo se u Omiš. Tamo sam završio osnovnu
školu, u Splitu srednju umjetničku, a Akademiju u Zagrebu. Onda sam se vratio u
Split.
Već je u Osnovnoj školi, da imam smisla shvatila nastavnica Ranka Mimica.
– Ona mi je rekla da idem u srednju umjetničku
školu. I tako, malo po malo, srednja pa akademija, nisam imao nikoga u obitelji ili blizini tko bi mi bio uzor ili pomoć savjetom, nego sam se sam tražio. Poslije akademije, ostati u Zagrebu
nije mi bila opcija. Teško je to opisati. Meni je, možda
iracionalno, bilo važno da sam kraj mora, ne da bi uživao u njemu, čak ga ne moram ni gledati, ali bitno je da je ono tu. U jednom razgovoru sa pjesnikom Jurom Kaštelanom mi je on rekao – Pa to je normalno, moraš imati crtu ishodišta
od koje ideš i kojoj se vraćaš i to je ta crta. Mislim da je to ugrađeno u svakom čovjeku ali opet nekome je važno i nekome nije. Ali to je meni falilo u Zagrebu.
– Zapravo sam se kao dječačić zbog te opčinjenost brodovima i
morem skoro utopio. Spasila me žena koja me slučajno vidjela kako upadam u more. Kako? Otac mi
je napravio malu maketu drvenog broda koji je bio privezan konopčićem. Ja bih trčao rubom mola i vuka taj brod
za sobom. Šta sam ja brže trča, brod je radio veće valove i tako sam, trčeći,
jednostavno istrča mol i pa u more. Još i danas imam žive slike utapanja, bespomoćni pokreti i poniranja,
mjehurići zraka, svega…
Ali to nije uništilo moju očaranost morem i brodovima – sjeća se.
Miris otoka Hvara, kako mu je otac iz Brusja,
trajno mu je osta urezan.
– Išli smo iz Omiša našim malim brodom i spavali u
vali Jagodni. Zbog ljubavi prema brodovima malo je nedostajalo da ne budem pomorac. Sestra je bila najstarija, trebala je ići u školu da počne zarađivati, brat u pomorsku. Skoro i ja. Brižni roditelji raspitivali su
se za moj izbor, što je to
umjetnost i umjetnička škola, ali na kraju su me pustili. Tu sam imao njihovu beskrajnu ljubav. I sada mislim da dijete trebaš
pustiti, a osobito kad zna što hoće. Sve je tad bilo riješeno. Danas kad dijete kaže da ne zna šta bi učio ili studirao, nije ti lako. Ali
kada mu je stalo, kad vidiš da gura, hoće, nemoj mu stajati na putu. I eto, oni su
tad vjerovali u
mene, i to su bili moji dragi roditelji. I onda… sjećam se da sam napravio mali drveni brod s turpijom, vodio sam računa da
bude identična prova i krma kao kod
pravih brodova. Počeo sam raditi glave iz kore drveta, stalno sam
nešto radio, uzor su mi
bili zanatlije koje sam posjećivao u radionicama, i to drvodjelci, postolari… Mislim da mi je nagon za rad bio ugrađen. Školu sam shvaćao ozbiljno, nekako se poklopilo da sve što sam učio sam koristio svojim interesima. Imao sam sreće da me od početka
moja sredina prepoznala, a onda stvari idu svojim tokom.
“Trebao bih napraviti inventuru svega što sam napravio”
Već je u studentskim danima radio…
– Napravio sam dvije izložbe u Omišu na otvorenom prostoru, jedna je bila
ispred crkve svetog Mihovila i to su bile tri figure, i godinu poslije sam
napravio ispred kafića Turjun dvije skulpture. Dok sam studirao u Zagrebu,
vidio sam izložbu grupe Bijafra, to je bila izložba na otvorenome prostoru
ispred Studentskog centra i baš me to inspiriralo da ja nešto napravim. Izlaganje
van izložbenog prostora me oduševilo. Zadnju godinu studija napravio sam
izložbu portreta u Splitu. Za vrijeme studija upoznao sam fra Josipa Soldu, izuzetnog čovjeka i profesora, koji mi je pružio priliku da napravim prve
sakralne stvari. Inače napravio sam desetak drvenih raspela, i ta tema me prati od mog studiranja do danas. Nastojao
sam da svako raspelo bude drugačije.
Veseli ga i kip…
– Don Frane Bulić je prvi javni spomenik kojeg sam napravio po svome. Moj prvi samostalni javni spomenik.
Izazvao je pozornost i mislim da je prihvaćen, akademik Cvito Fisković mi je rekao da
je baš takav bio don Frane, on ga je i poznavao, smatra da sam pogodio njegov karakter iznutra. Don Frane je bio naša velika povijesna ličnost, i taj me
rad veselio i posebno
mi je drag. Sad kad se okrenem gledajući što sam sve napravio čini mi se dosta
toga, kao da bih trebao napraviti inventuru! Zaborav je dobar izum, daje nam šanse da sebi izgledamo bolji nego što
smo. Voljeli bismo da naš algoritam
uzima samo dobre stvari – kaže Kažimir.
A sloboda? Nekada je dom bio mjesto gdje bi se
dolazilo na počinak, a svaki slobodan trenutak bi se koristio za aktivnosti. Sloboda
u slučaju Hraste je imati sve u svojim rukama.
– Sloboda, dobiti zadatak, posebno izazovan zadatak, i naći pravo
rješenje, to je trenutak kad vam se čini da ste napravili rad jednostavno i lako,
ali u stvari i sami znate da to nije tako. U trenutku kad sam zadovoljan sa napravljenim, osjećam da sam izborio svoju
slobodu. I to je neizmjerna radost stvaranja, biti slobodan znači realizirati
sebe.