Nije se moglo bez Marka Livaje i Nikole Kalinića, bez klasnih igrača u napadu Hajduk nije našao način da postigne pogodak na stadionu Ivan Kušek Apaš. Pokazalo se da je pobjeda u derbiju nad Dinamom skupo plaćena, kartoni i ozljede desetkovali su momčad u jednoj od najvažnijih utakmica sezone. Znali smo od ranije da za Livaju nema zamjene, protiv Slaven Belupa kakav je bio danas sigurno bi najbolji igrač Bijelih imao prostora i vremena da jednim potezom riješi utakmicu. Nažalost, mogao je samo u društvu Nikole Kalinića uživo gledati kako se oslabljena momčad muči u bezuspješnim pokušajima da se nametne protivniku koji nije bio posebno agresivan niti se branio u gustom bloku.
Naravno, ne može se reći da se Splićani nisu trudili i napadali, naročito u prvom dijelu kada je prednja linija visoko izlazila na obranu Farmaceuta. S Mlakarom u vrhu napada, Ljubičićem desno i Biukom lijevo te Krovinovićem postavljenim odmah iza slovenskog napadača Bijeli su solidno pritiskali zadnju liniju domaćih. Najviše što su od toga utržili bili su korneri s desne strane, njih čak 12 u prvih nešto više od pola sata. I sve ih je na isti način izvodio Filip Krovinović, na visinu peterca na prvu vratnicu, nadajući se valjda da će se upornost isplatiti. Zamalo i jest samo jednom, u 32. minuti kada je Melnjak lijepim trzajem glavom poslao loptu u gredu da bi se ona pomalo sretno odbila od domaćeg vratara u korner. Ostat će pitanje je li Krovinović u svim tim silnim kornerima nešto mogao drugačije napraviti, poslati loptu koji put na drugu vratnicu ili možda prepustiti izvođenje ubačaja iz kuta nekom od ljevaka kako bi lopta barem jedno išla prema vratima. Ali, niti je Krovinović što mijenjao niti mu je trener Dambrauskas što sugerirao, a kako se igralo bilo je jasno da će prekidi biti izuzetno važni u ovoj utakmici. Jer osim njih nije bilo puno prilika da Hajduk uopće dođe u kazneni prostor domaćih. Uspio je jednom zaprijetiti Mlakar nakon ubačaja Mikanovića, a najbolji potez utakmice izveo je Stipe Biuk pred kraj prvog dijela kada je prvi i zadnji put dobio priliku da krene jedan na jedan s protivnikom. Sve je mladi igrač napravio dobro, ali Marin Ljubičić nije iskoristio povratnu loptu, mladi napadač nema taj instinkt napadača "killera" da iz jedne prilike riješi utakmicu.
Osim triju situacija iz prvog dijela te niza kornera od napadačke igra Hajduka nismo vidjeli više ništa. U beskrajnoj igri napucavanja iz jedne obrane prema drugoj i obrnuto nije bilo pravog nogometa, tek puno borbe i opreza. Pokušao je u drugom poluvremenu trener Hajduka nešto napraviti spuštanjem Krovinovića bliže sredini terena, da se vraća po loptu i pokreće napade. Ali, nije to dalo rezultata, a još je manje dalo rezultata uvođenje Alexandera Kačaniklića umjesto Stipe Biuka. Iskusni Šveđanin teško može odgovoriti zahtjevima ozbiljnog nogometa, malo je bio u kontaktu s loptom, a jedino je solidan kad ima loptu u nogama. Je li Biuk zaslužio više povjerenja stvar je trenera Dambrauskasa, ali teško je reći da je Kačaniklić zaslužio pola sata u ovoj ili bilo kojoj utakmici.
Na već ranije poznate izostanke nadovezala se ozljeda Jana Mlakara, još jedan kakav-takav napadački adut morao je iz igre, a ideju da Stefan Simić u završnici bude središnji napadač nismo stigli ni vidjeti. Jer Hajduk nije uspio napraviti završni pritisak, niti iz prekida niti dugim loptama, Slaven Belupo se znao obraniti, nisu se domaći uvukli pred svog vratara. A kada nema klase i kvalitete teško je očekivati da nešto može proći na silu prema vratima Gorice.
Šteta je velika za hajdučku obitelj što se nisu osvojila tri boda, navijači su u nevjerojatnom broju došli u Koprivnicu, dali srce i glas da povuku momčad prema pobjedi. Ni igračima se ne može ništa zamjeriti, pokazali su sve što mogu i znaju. Međutim, bez prije svega Livaje pa zatim Nikole Kalinića te srčanih boraca Vukovića, Grgića i Sahitija momčad Hajduka nije imala dovoljno kvalitete da uzme pobjedu.
Da stvar bude još lošija, Dinamo je iskoristio kiks Bijelih, borba za naslov je postala još teža.
