Na riječi kćeri Srdjana Podruga i kamen bi proplakao: “Da mi je još jednom prošetati s tobom do naše klupe ispred FESB-a…”
Na splitskom FESB-u i kamen bi proplakao na komemoraciji za rano
preminulog dekana te najveće takve obrazovne ustanove u gradu pod
Marjanom. Srđana Podruga smrt je s ovozemaljskog putovanja otrgnula u
51. godini života, ostavljajući tako tužne njegovu obitelj, ali i brojne
prijatelje i poznanike koji su barem minutu dijelili s čovjekom koji je
bio oličenje smirenosti, marljivosti i poniznosti.
svaku promociju i za vaše sve te manifestacije pripremao, doslovno za
svaku riječ, točku zarez. Pripremao je na takav način da bi mu poslije,
govorio je to, ljudi govorili da je rođeni govornik, ali nemaju pojma
koliko je on to zapravo vježbao noćima i s prirodnim talentom je uspio
sve to dovesti do savršenstva. Ja kad bih ga pitala – Srđane, kad imam
neko predavanje, mogu li se pomoći papirom da malo čitam? On bi rekao –
Asja nećeš biti uvjerljiva, bolje ne čitaj – rekla je supruga.
–
Zahvaljujem se u ime cijele obitelji na porukama podrške Srđanu i nama u
teškim trenucima. Zaista znamo da su ga sve što ste,rekli sve vaše
poruke i pozivi mu dali snagu za novi dan. Bio je toliko iznenađen
koliko mu se ljudi javlja i pruža podršku i uvijek je govorio – znaš
Asja, smisao života je valjda da ostaviš trag iza sebe – i u tim
trenucima je on istinski to i osjetio.
Ispričala je i jednu anegdotu koju je baš Srdjan pričao studentima na strojarstvu…
On je to držao za sebe, ali mislim da se danas ne bi ljutio da je
ispričam. Prije nekoliko ljeta bili smo na Mljetu s obitelji i bili smo
na jednoj metalnoj ljuljački. Bezveze sam ga pitala što nas drži, a on
meni govori da se radi o tlačnoj opruzi. Uglavnom, poanta je svim
studentima – kada vas cura pita što je to, hoćete odgovoriti da je
tlačna opruga ili jednostavno feder…
Kćer Jelena opisala je svoje životne trenutke s ocem…
–
Poseban je, jer otkad znam za sebe, samo radi, radi, rad. Nikad ne
staje, nema pauze jer čemu odmor i zašto bi se čovjek odmarao kada može
raditi. Ujutro ne stane prije nego sto smo mi oči otvorili, vrati se
doma u 6 ili 7, nekad osam navečer. Jedva hoda, izmoren, ali se nekako
na vratima uvijek sjeti pitati – djeco, što je bilo u školi, a mi odmah
da je tek došao doma i da odmori.
I onda bi legao na kauč, taman
se smirio nakon cijelog dana, upalio televiziju i onda kreće kaos – tata
pomozi mi fiziku, i onda pomogne i vrati se na svoje sigurno mjesto.
Nakon mog problema, dođe Pjero sa svojim, pa mater sa svojim, a onda i
Kajo sa svojim, a onda naš liječnik mirne glave sve to riješi i možemo
mirno leći. Ovih 17 godina što imam u glavi, uvijek mislim da moram doći
do ovoga što su postigli moji mama i tata, svi se možemo složiti da sam
s razlogom obeshrabrena jer su ipak malo podigli ljestvicu.
Takav je bio moj tata.
I
tako puno izazova svaki dan, činili su ga sretnim, činili su ga
ispunjenim. Tajo, sigurna sam da me od gore ponosno gledaš i misliš se –
daj se ispravi Jelena. Da mi je još jedanput prošetati se s tobom do
naše klupe, ispred FESB i još jednom tamo zaplačemo i smrznemo se kao
tad.
Nemaš pojma koliko smo ponosi na tebe i da žalimo što ti
nisam puno puta rekla – tata koji si ti kralj, jer jesi, jer jesi
legenda, kraljina – ma, sve što treba biti.
Još iz kategorije:
© Sva prava pridržana 2026. Dalmacija News