Od Splita do Egipatskih piramida – Susret sa sirijskim “jugonostalgičarima”

Nakon BiH, Srbije, Bugarske i Istanbula stigli su u Kapadocij, točnije u nacionalni parku Goreme. Spavaju u predivnom hotelu imena 1001 noć. Na žalost, prošlo putovanje kad je Željan bio na putovanju za Azerbejdžan i Iran, htio je spavati u tom predivnom hotelu, međutim na tom mjestu nije bilo više ni traga od hotela, kao da nije nikada ni postojao, prava šteta.
Hotel je cijeli doslovno uklesan u stijeni kao i mnoge nastambe u okolici, a te stijene su u stvari erodirana lava vulkana i jako je mekan tako da se kamen lako obrađiva. Najviše je sličan itungu koji se koristi u građevinarstvu za izgrađivanje kuća i pregradnih zidova, lagan za obradu a u isto vrijeme je jako čvrst i dobar izolator.

Otišli su posjetiti nacionalni park Goreme koji je upisan kao svijetska baština UNESCO-a od 1985. godine, a cijelo to podneblje je nastalo nakon vulkanske erupcije planine Erciyes, prije 2000 godina, pepeo i lava su oblikovale mekane stijene Göremea koje su erodirale djelovanjem vjetra i vode u današnje neobične oblike. 

Tipični oblici su stošci, stupovi, tornjevi, obelisci i igle koje imaju visine do 40 metara i pokrivaju područje čak  od oko 20.000 kilometara kvadratnih. Najdominantnije je brdo u dolini je Akdağ s visinom od 1325 metara, dok je obližnji vulkan Erciyes još uvijek aktivan. 

Podzemni grad

– Za mene je cijelo područje jako jako interesantno, a pravo iznenađenje bio je podzemni grad Derinkuy napravljen ispod Kapadokije na, vjerovali ili ne, osam etaža. Podaci o njemu datiraju iz vrlo davnih vremena ili još točnije rečeno, prvi se put spominje iz perioda od 7. do 8. stoljeća prije Nove ere. Nitko sa sigurnošću ne može reći tko je izgradio i kada te velike podzemne gradove i tunele. U svakom slučaju, tijekom stoljeća je služio kao utočište lokalnim stanovnicima i izbjeglicama od raznih neprijatelja, silnika i osvajača. Podzemni grad je zapravo malo arhitektonsko čudo s obzirom da ima ventilaciju preko tunela dugog 55 metara, kao i mogućnost opskrbe vodom. Osim toga, kada je bio kompletiran na svih osam etaža, u njemu se moglo skriti oko 20.000 ljudi, što je bez ikakve sumnje, impresivna brojka. Stanovnici su radi stalnih opasnosti napravili i sustav primitivne komunikacije putem rupa u zidovima, dok je ulaz u grad priječio okrugli kamen od 200 do 300 kilograma, s rupom u sredini. Kroz nju su stražari gledali tko dolazi, no rupa je igrala i veliku ulogu pri zatvaranju iznutra – opisuje Željan podzemni grad.

U Derinkuyu su se nekada davno skrivali kršćani, bježeći pred muslimanima. Čak su noću kuhali da ne bi otkrili položaj i tako bili izloženi napadu muslimana. Željan se oduševio podzemnim gradom, unatoč činjenici da se dijelom urušio, pa turisti mogu doći samo do pete etaže. Za njega je bilo fascinantno boraviti na mjestu koje su ljudi iskopali prije 2800 godina. Tu vremensku barijeru je teško i proći mentalno, stoga su kao turisti šetali unaokolo i divili se starim majstorima iz prohujalih vremena.

U Kapadociji se nalazi i veliki broj kršćanskih crkava i samostana iz bizantskog doba. U crkvama su vidjeli i freske iz razdoblja od 7. do 14. stoljeća ali su na žalost te koje su vidjeli bile uništene i to namjerno. Nakon višesatnog razgledavanja nacionalnog parka Goreme svratili su posjetiti mjesto gdje žene ručno rade mnoge suvenire, a najviše rade turbane koji predivno izgledaju. Skoro svi suveniri imaju po jedno ili više malih plastičnih očiju koji se nose, a služe u obranu protiv uroka.

– Napokon smo krenuli prema našem hotelu, međutim prije samog ulaska u hotel čuo sam  jednog gospodina kako nas doziva vičući ” Yabba Dabba Doo”. Predstavio se kao “pećinski čovjek”, hvaleći s kako ima najveću kuću u Kapadociji. Ponudio mi je da slobodno uđem i besplatno razgledam i snimim njegovu kuću. Samo da napomenem da sam tog istog gospodina sreo i prošle godine nakon 5 godina na istom mjestu kad sam išao sa terencem na put za Iran. Iao smo se cijeli dan penjali, provlačili i pješačili nisam mogao izdržati, a da ne posnimim i njegovu kuću. Bila je jako interesantna, unutrašnjost je predivna, na podu su meki i veliki tapeti, na svakom katu ima i malih prozorčića tako da stalno cirkulira svježi zrak. To je prirodno napravljeni stožac unutar kojega je isklesana nastamba na čak 6 katova – prepričava nam Željan svoje dojmove.

Vrijeme Ramazana

Kad se popeo na zadnji kat, uhvatila ga je potreba za mokrenjem i onda mu je došlo jedno logično pitanje. “Ukoliko spavate na šestom katu i usred noći se trebate pomokriti, znači li to spuštanje strmim skalama do izlaska iz kuće, a tom prilikom ćete probuditi sve ukućane, pa ponovno penjanje do svoje sobe?”. Odgovor je jednostavan, sa sobom nose “tutu” tako da izbjegnu svu tu gnjavažu.

Pećinski čovjek mu je rekao da svakom mladom bračnom paru koji dođe kod njega na bračno putovanje poklanja besplatno spavanje u njegovoj kući. Napokon su stigli u hotel, prvo što ih je iznenadilo bila je pjesma koja je svirala u hotelu. Pjevao je poznati bosanski pjevač Dino Merlin. To ih je jako dirnulo, pogotovo Zorana. Željan je pitao konobara zna li tko to pjeva, a konobar je odgovorio “Dino Merlin, on je iz Bosne i Hercegovine”.

Odjednom je počela velika grmljavina i jak pljusak. Na Željanovo iznenađenje, menadžer hotela je po velikom pljusku izašao van i po velikoj kiši s vrećama za smeće dobrih 10-tak minuta pokrivao njihove motore kako ne bi pokisli. Osoblje hotela je bilo predivno i prava je šteta što taj hotel više ne postoji.

– Dok je vani pljuštio pljusak odlučio sam napraviti intervju s gospodinom Memom koji prodaje suvenire, a upoznali smo ga dan ranije kad nas je darivao s mnogim suvenirima. Pošto je bio period Ramazana, htio sam ga točno pitati što je sve zabranjeno, kome i što to znači za nas turiste. Uglavnom, dok traje Ramazan, a traje  mjesec dana i od 7 do 19 sati ništa ne jedu i ne piju. Ukoliko ste bolesni ili ste putnici na nekom velikom putu ili ste pak trudnica, za vas ta pravila ne važe.
Također tih 30 dana nema ni seksa. Za strance može biti problem da možda u to vrijeme ne rade restorani i slično ili da budu velike gužve jer svi zajedno krenu u isto vrijeme jesti. Ako ste turist u muslimanskoj zemlji za vrijeme Ramazana, ja vam preporučujem da jedete, ali ne da vas baš svi vide, jer tim ljudima je jako teško to izdržati, zato jedite, ali potrudite se da vas se baš ne vidi u razdoblju od 7 do 19 sati – preporuča nam Željan.

Došao je trenutak da napuste Kapadociju i predivan hotel 1001 noć, te da krenu dalje prema Siriji. Nije nikada do tada bio u Siriji i nije znao što ih čeka na granici. Imali su Carnet za motore koji je obavezan za Siriju i vize koje je prethodno izvadio u njihovoj ambasadi u Beogradu. 

Sirijski “jugonostalgičari”

– Sjećam se kad sam vadio Sirijsku vizu da su me pozvali u njihov ured na ispitivanje. Bio sam zbunjen, osjetio sam da nešto nije uredu. U prostoriji sam bio ja, još dva gospodina i jedna gospođa. Ovaj malo stariji gospodin mi se obratio “Ivana i Zoran su dobili vize, ali vi još ne, imam jedno pitanje za vas. Naime, vaš otac se zove Jakov, jeli on  Židov?”, na to sam mu kroz smijeh odgovorio “Ne, on je samo Bračanin, škrt je ali, ne bas kao Židov”, moju šalu nije nitko shvatio pa sam im dalje objasnio da sam kršćanin, katolik i da nemamo nikakve veze sa Židovima, te da mi nitko u užoj i široj obitelji nije Židov i da nikada nisam, a i nemam namjeru posjetiti Izrael. Tek sam im onda navukao osmijeh na lice i napokon dobio i ja pečat tj. vizu za Siriju. Zbog tog iskustva nisam znao što me čekalo tad na granici – priča nam Željan kroz smijeh.

Prešavši 560 kilometara, stigli su na Sirijsku granicu čiji prijelaz nije bio uopće onakav kakav je Željan očekivao. Umjesto problema, pretresa i puno pitanja u stilu: “Gdje ćete, što ovdje radite” i slično, ulazak je bio spektakularan. Prvo su carinici počeli vikati “Tito, Tito, Jugoslavija”.  

Pokušavali smo im objasniti da samo Hrvati, a ne Jugoslaveni i da više nema Jugoslavije, ali oni su Željana i dalje gledali veselim pogledom, ne shvaćajući što im govore Zoran i Željan. Trebali su platiti nekakav pregled prije ulaska u Siriju jer je u Europi harala svinjska gripa, međutim doktor je bio na doručku, tako da su ih carinici “jugonostalgičari” propustili bez pregleda i na taj način im uštedjeli novac kojim su trebali platiti pregled.

– Nakon što smo platili 39 dolara osiguranja po motoru, svi su na naše ogromno iznenađenje mahali, trubili i srdačno nas pozdravljali. Ne znam do današnjeg dana jesam li bio u pravu, ali sam imao dojam da rijetki Europljani dolaze u Siriju na motoru, pa smo mi uistinu bili nesvakidašnji gosti. Kako inače objasniti takvu srdačnost i pozdrave lokalnog stanovništva, čak i od carinika i policajaca koji su po tradiciji skoro svuda rezervirani i službeni. Nevjerojatno, ali lijepo – prisjeća se “nostalgično” Željan, baš kao i carinici kad su ih ugledali.

Kako su se proveli i što su sve proživjeli kroz Siriju, Libanon i Jordan pročitajte sljedećeg ponedjeljka.