Joško je od obitelji odvojen s dvije godine, Ante kao osmogodišnjak, a sada svakodnevnicu žive u derutnom stanu u centru Splita. Upoznajte ovaj hrabri dvojac iz Maestrala…

Jedan dio mladosti sam proživio, drugi s nestrpljenjem čekam. Istina, bilo je dana kada sam bio na rubu, ali zar to nije samo život? Zagonetka puna prepreka, put na kojem uvijek učimo. 

Joško je odvojen od roditelja s nepune dvije godine, Ante je iz obiteljskog doma otišao kao osmogodišnjak. Junaci ove priče su tinejdžeri, u najplodonosnijim godinama života, štićenici splitskog Dječjeg doma Maestral. I nije ovo tužna priča, suzama ispunjena, s nizom razloga za sažaljenjem nego tekst o mladim ljudima koji su svoje svakodnevne staze prelaze bez roditeljske ljubavi, topline i življenja koje često ne možemo zamisliti ni razumjeti. 

Nisu to ni loša djeca, pa čak ni loši roditelji, već tek loš odgoj do kojeg dođe jer neki jednostavno ne znaju ili ne mogu bolje. 

Oni su ljudi kao i svaki drugi, uz stigmu koju žive, ali koja se ne prelijeva u njihovu rutinu. Oni život žive punim plućima, ali u derutnim uvjetima stana s kojeg pogled s jedne strane puca na Voćni trg, na žižu ljudi koji nogama ugaze na stotine kamenih ploča, a s druge put srećonoše Grgura Ninskog.

Sreća Joška Lalića (19) i Ante Vladića (18) isprepletena je prijateljima, nogometom, poezijom, izlascima,… u svemu što mladi vole. Tek s nešto drukčijom perspektivom koja obogaćuje njihov mali svijet.

– Svaka obitelj ima svoju priču, kalvariju, rane. Isto tako i moja. No, kako sam u Dječjem domu, posljedice tih rana i kalvarija su javne, a drugima su tajne i baš zato mislim da se ne bi trebalo pričati o tome kako je moja obitelj bila zeznuta nego kako da ja uspijem na putu do samoostvarene osobe – veli nam Joško, rječitiji dio trojca u Marulićevoj ulici, na kućnom broju četiri.

U gradskom stanu od stotinjak kvadrata koji treba temeljito renoviranje. Pod škripi, sa zida toaleta otpadaju komadi, prozor je tek vidljivi paravan jer između dotrajalih okvira prolazi vjetar. Stotinjak perspektivnih metara četvornih zatomljeni u prošlosti.

“Bit će se teško oprostiti od stana…”

– Želja nam je da se u potpunosti ostvari potencijal stana i da ovo bude lijepo mjesto za živjeti i ugodno okruženje ljudima koji će tek ovdje doći – govori Joško. Iako s Antom i Tomislavom renoviranje stana neće doživjeti, jer će se po pravilima Maestrala odseliti iz privremenog mjesta koje se domom zove, istinski hoće da drugima bude bolje. No,…

– Bit će mi teško se oprostiti od stana kakav god bio – priznaje Ante koji svoju svakodnevnicu ispunja kao vodoinstalater u jednoj privatnoj tvrtki. Joško je maturant splitske Ekonomske gimnazije s nakanom da se fakultetski obrazuje u Zagrebu. Dotad, splitsku životnu plovidbu uspješno navigaju uz odgajatelje iz Maestrala. Da nitko ne zna, priznaju nam da je i taj derutni stan bio mjesto za dobre provode i nezaboravne trenutke.

– Bilo je i cura pozvanih u stan, druženja na katu uz pogled na svetog Duju, bili su nam i prijatelji,… uz prešutno odobravanje odgajatelja iz Maestrala i naša kompromisna rješenja kada netko treba stan, onda ostalih nema u tom razdoblju – detalje otkriva Joško.

“Nije lako, ali navikneš se…”

Kako je još kao tinejdžer uskočiti u cipele oca, preuzeti sve kućne poslove majke. I na to pitanje spreman je ovaj simpatičan dvojac.

– Lakše je da te svakodnevne stvari netko drugi radi, ali navikneš se. Čeka nas to i u budućem životu, kad se osamostalimo do kraja – sliježe ramenima Ante.

– Učili smo to malih nogu, raspitivali se i sad znamo staviti i prati veš i skuhati ručak – dodaje.

Svatko kuha za sebe, kažu, i ne zbog nekakve svađe ili druge okolnosti nego jer – ne voli svatko isto. Joško su omiljene bolognese, uz priznanje kako ih ne kuha često jer dok sve pripremi, glad se ne izdrži. Zato se ne priprema puno za pisanje poezije jer u krvi mu je ta umjetnost.

Budite i vi dio priče Maestralovaca

Prva, zasad i jedina zbirka poezije, objavljena je dok se u osmoljetki tek upoznavao s poviješću i geografijom. Pjesme su većinom ljubavne tematike, priznaje.

– Moja učiteljica je primijetila da volim pričati, ali i da dobro pišem sastave. Poticala me je da nastavim i tako je sve počelo. 

I završilo se, u ovom tekstu. Prošle godine Joško je napisao “Misli jednog osamnaestogodišnjaka”. Jedno ljeto kasnije dobri ljudi ponovno pokazuju koliko je veliko srce među grudima pa marljivo otkidaju od sebe i doniraju za obnovu tog gradskog stana u korištenju Dječjeg doma Maestral. Budite i vi dio te priče.

(…) Do tada uživajte, budite ono što jeste, a ne ono što društvo od vas traži. Jer niste rođeni da od njega budete pregaženi već da u njemu ostavite traga.

Podcrtane rečenice dio su Joškove pjesme “Misli jednog osamnaestogodišnjaka”.