Razlike između Hrvatske i Srbije u odnosu prema seksualnim manjinama

Približavanje Europskoj Uniji
povećalo je formalna prava seksualnih manjina u Hrvatskoj i Srbiji te
ih stavilo u središte interesa briselske administracije, ali je i
izazvalo nacionalističke snage na veću otpornost tim pravima, piše
međunarodni znanstveni časopis.

Članak u novom broju časopisa  Women’s Studies International Forum, istodobno kritizira proces zbog
dvosmislenosti “europeizacije” “istočnih” zemalja. Naime, proces daje
pravo „starim“ zemljama članicama da se ponašaju kao učitelji
demokracije „homofobnih“ zemalja, piše Katja Kahlina, gostujuća
predavačica na Odsjeku rodnih studija na Srednjoeuropskom sveučilištu u
Budimpešti.

Problem je u samom odnosu između “starih” i “novih” članica koji
nije ravnopravan i to ne samo u kulturnom smislu nego i u političkom i
ekonomskom smislu, a prava seksualnih manjina su se našla “uhvaćena” u
tu hijerarhiju i često služe za legitimizaciju neravnopravnosti, kazala
je Kahlina za Hinu pojašnjavajući smisao članka.

Ključni dio teksta analizira borbu za prava seksualnih manjina
koja se podjednako, i u Hrvatskoj i u Srbiji, vodi na terenu
tradicionalnih tema i nacionalnog identiteta, na kome su seksualne
manjine izložene stigmatizaciji i pokušajima izopćavanja iz društva.

Autorica teksta, međutim, ističe da je porast javne
stigmatizacije seksualnih manjina u Hrvatskoj izazivao pojavu šire
solidarnosti s njima, a da je u Srbiji slična solidarnost uglavnom
izostala.

I dalje po heteronormativnom ključu

Velike promjene građanskih prava seksualnih manjina u
post-jugoslavenskim državama pod utjecajem Europske Unije, u najvećoj se
mjeri tiču zakonskih određenja njihova statusa, kao i otvaranja
prostora za mobilizaciju aktivizma seksualnih prava, piše Katja Kahlina u
časopisu čije se tiskano izdanje tek očekuje u javnosti.

Domaće političke snage u većini slučajeva te promjene pravdaju
obvezama usklađivanja zakonodavstva s pravnom stečevinom EU-a, a ne
stvarnim ispunjenjem rečenih prava, čime prebacuju odgovornosti na EU,
odnosno “eksternaliziraju odgovornost”. To pak dovodi do povezivanja
nacionalističkih, heteronormativnih, i antieuropskih pristupa protiv
transformacije “seksualnog državljanstva”.

Heteronormativnost se temelji na svjetonazoru koji smatra da
jedini ispravni seksualni i bračni odnosi jesu odnosi između osoba
različitog spola, te se zna manifestirati kroz mržnju i diskriminaciju
seksualnih manjina.

Pojam “seksualno državljanstvo” (sexual citizenship) nastao je u
znanstvenoj literaturi i nema adekvatno značenje na hrvatskom jeziku.
Katja Kahlina ga objašnjava kao odnos između pojedinca/-ke i države
uvjetovan seksualnošću, te sugerira da koristimo alternativne izraze
poput “društvenog položaja seksualnih manjina”.

Tako, stvarne promjene ostaju djelomične i vrlo selektivne jer
su seksualne manjine i dalje stigmatizirane, a heteroseksualne obitelji i
dalje postoje kao temeljni princip organizacije i raspodjele građanskih
prava i beneficija, ističe K. Kahlina.

Različite retorike političkih elita

Razlike između Hrvatske i Srbije u velikoj su mjeri povezane s
različitim retorikama političkih elita u vezi s pristupanjem Europskoj
uniji. U Hrvatskoj postoji veća raznolikost retoričkih strategija, dok
je u Srbiji eksternalizacija odgovornosti prema EU daleko
najdominantnija strategija, piše Katja Kahlina.

Različiti učinci eksternalizacije odgovornosti u te dvije države
imaju veze s ostavštinama devedesetih i različitim viđenjima odnosa
nacija – Europska Unija, naglašava ona.

Dok je Hrvatska smatrala da je prijem u EU vraćanje Hrvatske u
Europu kojoj pripada, što je imalo široki politički konsenzus, u Srbiji
je negativan odnos prema Zapadu s početka devedesetih pojačan NATO
bombardiranjima 1999. kao i politikom EU prema Kosovu.

Bivša zagrebačka studentica Kahlina posebno analizira odnos
dvaju država prema povećanju javne vidljivosti prava seksualnih manjina,
za što su osobito prikladne povorke ponosa.

Naime, povorke su se počele smatrati jednim od najvidljivijih
pokazatelja “istočno-europske razlike”, odnosno pokazatelj su da te
države nisu dovoljno “europske”. U suprotnosti s „homofobnom“ Istočnom
Europom, Zapadna Europa smatra se prostorom prava i sigurnosti
seksualnih manjina, te služi kao uzor liberalnog pluralizma i
demokracije koju Istočna Europa treba slijediti.

U Hrvatskoj, država je zaštitila sudionike povorki ponosa unatoč
nepopularnosti u široj javnosti. Povećana prisutnost seksualne
jednakosti u javnosti dovela je i do nasilja i stigmatizacije seksualnih
manjina u dijelu javnosti, osobito u vezi s Povorkom ponosa u Splitu
2011., što je pak dovelo do šire solidarnosti prema seksualnih manjina u
Hrvatskoj, ističe K. Kahlina.

U Srbiji su povorka ponosa izazvale suprotne učinke. Vlast je
pokazala nevoljkost da zaštiti sudionike povorki i kazni napadače, što
je pridonijelo konsolidaciji “anti-gay” snaga.

Jedna od okosnice protuzapadnog diskursa u Srbiji je pad
nataliteta, odnosno takozvana bijela kuga, koja navodno prijeti “gašenjem srpske nacije”. Stoga nacionalisti proglašavaju seksualne
manjine opasnošću te pozivaju na zaštitu od “zapadnog nemorala” i “dekadencije”.

U procesima pregovaranja Hrvatske i Srbije diskriminacije
seksualnih manjina postale su redoviti dio izvješćivanja Europske
komisije o napretku, a povorke ponosa došle su pod posebnu pažnju
službenika koji su nadgledali postupak proširenja EU.

Primjerice, EU je snažno osudila Srbiju zbog kontinuirane
zabrane povorki ponosa u Beogradu, koje su državne vlasti otkazivale
zbog navodnih sigurnosnih razloga.

Nedovoljna policijska zaštita Povorke ponosa u Splitu 2011.
godine izazvala je slične reakcije EU dužnosnika. Propust državnih
institucija da zaštite sudionike smatrao se u neskladu s “europskim
vrijednostima” i mogući znak nedovoljnog napretka procesa pristupanja
Hrvatske EU, podsjeća Katja Kahlina u članku koji je dio tematske
cjeline “Transformacija roda, seksualnosti i građanstva/državljanstva u
Jugoistočnoj Europi”.

Tolerantni Zapad i homofobni Istok

U međuigri seksualnosti i nacionalizma, potom se pojavljuje
pojam “gay tolerancije” u nacionalnom identitetu, a potom nastaje pojam “homonacionalizma”. On propagira toleranciju prema seksualnim manjinama
ugrađenu u nacionalni imaginarij kao pokazatelj navodne progresivnosti,
tolerancije i moderniteta nacije. Na taj način stvorena je prostorna i
vremenska granica prema “homofobnim drugima”, onima koji još nisu
prihvatili zapadni stil “civilizacije” i “modernosti”.

U zemljama EU, u početku, taj se pristup najprije očitovao kroz
hijerarhijsku dvojnost između “tolerantnih progresivnih nas” i “homofobičnih imigrantskih drugih”, odnosno između “tolerantnog” Zapada i “homofobnog” Istoka unutar nadnacionalne Europske unije.

Diskriminacija nad seksualnim manjinama prvi put je u EU postala
dio zakonodavstva nedavno, 2000. godine, nakon donošenja Povelje o
temeljnim pravima Europske unije i primijenjene tih načela u Okvirnoj
Direktivi 2000/78.

Sve tadašnje i buduće članice dobile su potom tri godine da
primijene mjere koje se odnose na diskriminaciju na temelju seksualnih
prava u svojim zakonima. Istodobno, pravne odredbe o obitelji, braku, i
civilnom društvu ostale su i dalje domeni nacionalnog zakonodavstva.

Zapadna Europa u kontekstu proširenja EU-a u Srednjoj i Istočnoj
Europi postavlja niz uvjeta koje svaka zemlja mora ispuniti kako bi
postala članica EU-a, unutar kojih postupno ulaze LGBT prava, ističe
članak.

Takav okvir omogućuje „starim“ zapadnoeuropskim članicama da se
pozicioniraju kao obrazovane učiteljice demokracije, liberalizma i
tolerancije, a zemlje Srednje i Istočne Europe kao “trajno
post-komunističke”, “zemlje u tranziciji” i “homofobne”, primjećuju
stručnjaci.

Analiza primjera Hrvatske i Srbije odražava dvosmislenost “europeizacije”, smatra Katja Kahlina i objašnjava za Hinu: Proces
europeizacije stvara hijerarhiju istok-zapad preko nametanja određenih
standarda zemljama koje pristupaju, i kao takav može imati različite
efekte i biva na različite načine prilagođen lokalnim uvjetima.

Pitanje koje moj članak postavlja je što da mi koji želimo
pozivne promjene vezane za položaj seksualnih manjina radimo s
činjenicom da se u naše ime reproducira ta hijerarhija unutar Europe
između Istoka i Zapada. Drugim riječima, kako iskoristiti činjenicu da
postoje dobre prakse na Zapadu, bez da i sami pridonosimo stvaranju te
hijerarhije, zaključila je Katja Kahlina.