ĐIR PO ZADRU: Urarski obrt Čulina na Poluotoku slavi 70 godina neprekinutog rada

U ožujku ove godine urarski obrt Čulina na Poluotoku obilježava veliku obljetnicu – 70 godina neprekinutog rada!

Koji
je to raritet govori i podatak da su tijekom svih ovih sedam desetljeća
urari obitelji Čulina radili u istom prostoru, na istoj lokaciji na
kojoj su i danas.

Već
je treća generacija ove obitelji involvirana u urarski obrt kojeg je
davne 1953. otvorio prvi urar iz obitelji, a 1965. ocu se pridružio i
Ivica, koji je prošle godine otišao u mirovinu. No,
kako ne može biti pravi umirovljenik, Ivica i dalje radi na satnicu od
četiri sata u radnji, čiji je sad vlasnik njegov sin, inače profesor
tjelesnog odgoja i trener.

U
tih nekoliko kvadrata na Poluotoku obitelj Čulina godinama je vrijedno
popravljala satove brojnih sugrađana. Radnju krase i veliki zidni satovi
i ure koje i dalje otkucavaju vrijeme koje neminovno prolazi i sa sobom
donosi neke nove trendove, posebice kad su satovi u pitanju.

U
vrijeme kad je Ivica kretao u urarski posao, na Poluotoku je bilo deset
urara, sad ih je troje u samom centru, dva su preko mosta te jedan na
Bulevaru.

–
Ljudi ne popravljaju satove, imaju mobitele i pametne satove i rijetko
koji se sat nađe kojeg se mora rastaviti. Toga je bilo prije bar deset
dnevno, a sad može proći i mjesec dana da dođe jedan takav sat. Uglavnom
je promjena baterije, što se da napraviti. – priča nam Ivica.

Slijedeći oca, Ivica se na urarski zanat odlučio 1965. godine kad je krenuo na zanat.

–
Bila je to Škola učenika u privredi, nije bilo specijalne urarske škole
kao što je bilo u Zagrebu. Tamo je bio svake godine cijeli razred urara
jer je bilo oko 150 urarskih radnji, sad ih možda ima u Zagrebu
desetak, a od toga troje nešto radi, a ostalo je trgovina. Škola je
trajala šest mjeseci, a ostalo sam radio tu. Išao sam u školu do 14
sati, obično je bilo šest sati, došao bih kući i u 16, 16.30 bi došao
tu, do 22, 23 sata, zavisi kakvo je bilo radno vrijeme. I tako svaki
dan, tako da mogu reći da sam od ’65. u poslu. – prisjeća se Ivica.

Danas, nažalost, nema više škole za urara niti itko više želi učiti za urara. Nekad
je to bilo traženo zanimanje, kaže Ivica, jer je njegov otac u ono
vrijeme imao jako puno ponuda da primi nekog na zanat, a danas to nitko
ni ne pomišlja.

Ni turistička sezona njima ništa ne predstavlja.

– Nemamo mi koristi od sezone. Ljudi su došli na odmor i briga njih za sat, imaju mobitel i briga ih za sat. – kaže nam.

Drago mu je što uspio nastaviti s urarskim obrtom jer, kaže, ako zatvori radnju skroz, izgubit će i prostor u kojem se nalazi.

–
Kad je Švicarska tražila urare prije desetak i više godine, da sam imao
manje godina, bio bih otišao. To je težak posao, treba imati dobar vid,
cijeli dan se sjedi, ruka mirna, a to više nitko ne želi. – zaključio
je Ivica.

Inače,
njegova obitelj se aktivno bavi i plivanjem. Upravo je Ivica aktivni
sudionik maratona Preko-Zadar, a prošle je godine sudjelovao po 21. put.
Prvi put su s njim bili i unuci, pa je to bio trenutak kojeg je
vrijedilo zabilježiti – da su djed i unuci zajedno na maratonu!